Hrvatski Radio Erevan

BUSINESS, AL JAZEERA

Katarska multinacionalna televizija nije slavno startala na balkanskom tržištu, ali iz dana u dan njezin program postaje sve bolji. Tehnološki, tematski, vizualno-grafički, Al Jazeera je već sada nadmoćna većini regionalnih televizija. Izgleda modernije. Trude se. Ono što se isprva činilo poteškoćom, “JRT shema”, postupno postaje prednost, jer je na dnevnom meniju lakše naći zanimljive teme iz regionalne nego iz nacionalne baze.

Emisija “Business” u subotu bila je odlična. U prvom prilogu novinari su obradili pokretanje solarnog parka u Srbiji, investiciju vrijednu preko dvije milijarde eura. Srpska vlada i luksemburški investitori potpisali su memorandum nakon kojega bi trebalo slijediti potpisivanje ugovora. Reporteri su dali sjajan, širok uvod o solarnoj energiji kao takvoj, potom su prikazali hrvatsko viđenje problema – Čačić se energično protivi solarnim parkovima, smatrajući da je riječ o skupoj opsjeni – i na kraju razgovarali sa srpskim ministrom, koji se nada da će uskoro biti potpisan i konačni ugovor. Reporterka Ivana Brkić potom je iz Zagreba objavila prilog o Mati Rimcu, mladiću rođenom 1998, koji je u vlastitom aranžmanu proizveo milijun dolara vrijedan električni supersportski automobil, čiji je radijus kretanja s jednim jedinim punjenjem 600 kilometara. Izuzev guma i kožnih sjedala, skoro svi dijelovi automobila proizvedeni su u Hrvatskoj! Rimac je inteligentan, skroman, pristojan, ukratko sjajan lik – možda je baš zato kod nas posve nepoznat! Dečko će godišnje proizvoditi 15 komada tih skupih automobila, kojima nije problem naći tržište. Kao što će ga naći i Al Jazeera, televizija koja se bavi meritumima a ne glupostima, i to radi na zanimljiv način.

DNEVNIK 3

Od prvog Dnevnika pa sve do sitnih sati reklamira se prilog o Vladimiru Putinu kao najdugotrajnijem ruskom predsjedniku nakon Staljina. Najava za Dnevnik Tončice Čeljuske smislena je kao vic s Radio Erevana. Je li točno da je Grigorij Grigorjevič Grigoriev osvojio luksuzni automobil na svesaveznom prvenstvu u Moskvi? Odgovor: u principu, da. Ali prije svega, to nije bio Grigorij Grigorjevič Grigoriev nego Vasilij Vasiljevič Vasiliev, drugo, nije se radilo o svesaveznom prvenstvu u Moskvi nego o radničkim sportskim igrama u Smolensku, treće, nije bio auto nego bicikl, i četvrto, nije ga dobio nego mu je ukraden. Naime, Staljin u principu nikada nije bio predsjednik republike, nego predsjednik Savjeta ministara i šef partije. I drugo, to nije bilo u Rusiji, nego u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika…

U Poljskoj volontere koji će raditi na nogometnom prvenstvu Evrope uče ovako: “U komunikaciji s Hrvatima ni za što na svijetu nemojte spominjati bivšu Jugoslaviju niti im govoriti da imaju bilo kakve veze s tom bivšom državom. Ni u ludilu nemojte podcjenjivati niti se šaliti s njihovim nacionalnim ponosom jer na to su najviše osjetljivi. U komunikaciji s Hrvatima morate biti mirni i gledati ih u oči.” Zvati cijeli SSSR Rusijom, to bi bilo još gore – kao da cijelu bivšu Jugoslaviju zovete Srbijom. Razmisli, sjeti se…

PARALELE, ZELENA ENERGIJA

Još jedne odlične “Paralele” u kojima je dominirao odličan prilog Dragana Nikolića iz Danske. Popularni Prle obišao je tamošnje izvore alternativne energije i pokazao da je riječ o sjajnom biznisu. U Danskoj privatnici odavno poimaju vjetroelektrane kao odličan privatni biznis. Nekolicina farmera, kravara, uortačila se tako radi kupnje jedne vjetroelektrane i sada dnevno od vjetra beru 3.000 eura bruto. Toliko kod nas beru samo od prodaje magle. Da je vlada Ive Sanadera umjesto punjenja crnih fondova, prije devet godina započela s projektom “monetizacije” vjetra i sunca, i da je na to utrošila sve one milijarde, sada ne bismo morali “monetizirati” (rasprodavati, dakle) zadnje resurse. No, valjalo je nositi “Brioni” odijela, skupljati satove i prenemagati se u selu, da susjedi crknu od muke…

Danski put bio bi rješenje za Hrvatsku. Većina tzv. poduzetnika u ovoj zemlji slijedila je obrazac “privatnika” iz kasnog socijalizma: otvoriti kafić, preko noći steći milijune, odmah kupiti BMW ili “Mercedes”, da se vidi da se ima i da se može, i ostatak života provesti u neradu i preseravanju. Drugi izvor ove strašne zablude bila je ideologije Rudolfa Bićanića, koji je smatrao da će Hrvatska ekonomski procvasti ako se oslobodi jugookova, sama od sebe. Danas Hrvatska ima manji BDP nego 1990. godine. Povratak obrtu, poljoprivredi, vjetru umjesto magle, trebala bi biti prava stvar, mada će na rezultate trebati čekati bar nekoliko godina.

RTL DANAS

Danko Končar je Andrija Jarak hrvatskog biznisa: čim ga negdje vidite, znajte da je tu i prizor čiste katastrofe! Končara vidimo s Kerumom, znači nije dobro. Kerum se pred kamerama hvali kako je pametan, uspješan, moćan i kako je uvijek plaćao svoje obaveze. Sjajno, što će mu onda Končar? Zanimljivo je kako je sedam osmina hrvatskih poduzetnika propalo na nekoj točki širenja. Miroslav Kutle, bračni par Pevec, Goranko Fižulić, Srđan Mladinić, Goran Štrok, Željko Kerum – skoro svi hrvatski poslovnjaci, izuzev Ivice Todorića i Emila Tedeschija, nisu uspjeli u širenju. Ova dvojica su, možda je i to bitno, druga generacija obiteljskog biznisa, koji se organski razvijao. Neke od propalih uništila je prevelika ambicija, druge recesija, treći su uspijevali samo na rubovima politike ili kriminala. Stari dobri Grci imali su pojam hybris – bila je to neumjerena oholost, drskost, pretjeranost, u svakom slučaju granica koju ne smijete prijeći ne želite li izazivati boginje sudbine. Svi su se ovi napuhali preko vlastitih mogućnosti i, izazvavši nebo, zapali u agoniju, strašno stanje u kojemu se raspadate a jedina moguća pomoć, Danko Končar, izgleda vam pritom više kao kazna nego kao nagrada. “Što je meni ovo tribalo…”, zapjevao je Kerum.

DNEVNIK HTV-a

Tatjana Munižaba odradila je u središnjem Dnevniku šaljiv, duhovit i sadržajan intervju s premijerom Zoranom Milanovićem. Cijelo vrijeme prosipala je dosjetke na račun činjenice da je Milanović bio bez protukandidata, pa mu je na kraju rekla: “Nemojte biti tako nervozni, imate sasvim solidne izglede za pobjedu.” Ona je jedna od rijetkih novinarki Informativnog programa kojoj Prisavlje nije ubilo osobnost i pravo na stav. Milanović je, govoreći o Bleiburgu, bio vrlo izravan, a dotakao se i pitanja koje je nakon blajburške komemoracije bilo nezaobilazno. Kako to da je baš bivši vojni liječnik JNA, Vladimir Šišljagić, izgovorio najbudalastiju rečenicu skupa – da Hrvatskom danas vladaju potomci zločinaca?! On, “vojni lekar”, kako ga napadaju s desnice! Svašta ima na ovom dunjaluku, rekli bi Bosanci. Naša je novija povijest viđala takvih, čudnovatih psiholoških transformacija. Viđali smo Židove koji su postajali radikalni desničari, bilo je Srba u pravaškim strankama, ali da netko popljuje ne samo obiteljsko naslijeđe (što se može tretirati kao pitanje izbora), već i da zaniječe cijelu svoju osobnu povijest, pa je prikaže kao obrazac općeg kriminaliteta, e to je nešto što uvijek izaziva zaprepaštenje.

NEDJELJOM U DVA, SLAVOJ ŽIŽEK

Aleksandar Stanković je sa Žižekom, kak bi rekel Krleža, “mnogo htio, mnogo započeo”, pa je razgovor, kao i onaj prije nekoliko godina, bio plošan, razbarušen – doduše, to je sa Žižekom teško izbjeći – i relativno razočaravajući. U novoj porciji Žižekovih uvida čuli smo da je kapitalizam u krizi, ali da odgovora na prazno mjesto sustava nema; da su sve teorije o Grčkoj glupe i da je Grčka – u kojoj je demokracija de facto ukinuta zbog oktroiranja vlade međunarodnog krupnog kapitala – jedna moguća varijanta budućnosti svih nas; da Anders Breivik nije lud nego, naprotiv, konzistentan; da je stara država blagostanja, welfare state, prošlost koja se neće vratiti; da je povijest 20. stoljeća mrtva u smislu novih ideja i da smo sada na nultoj točki… Mogao je Žižek i bolje, sigurni smo.