Kultura nije prepreka investicijskom turizmu

Jesu li investitori i konzervatori kulturne baštine prirodni neprijatelji, treba li taj antagonizam prevladati i kakva je uloga lokalne vlasti u dinamici takvog odnosa – nagađalo se ovih tjedana u obnovljenom medijskom interesu za veliki investicijski projekt Brijuni rivijera, koji je idejno začet u vrijeme stare koalicijske, a dovršen u vrijeme bivše hadezeovske vlasti u rujnu 2011, kad je proglašen “cjelovit razvojni projekt od posebnog interesa za Hrvatsku”. Maksimum angažmana u tom je smislu pokazao istarski župan Ivan Jakovčić u neobično gustom ritmu javnih solo-nastupa u kojima je vrijeđao konzervatorsku struku, tražio direktnu akciju vlasti, zahtijevao smjenu odgovornih, tobože odgovarao investitore od posla u Istri, pozivao na tekovine proaktivnog kapitalizma… Župan je grmio: grijeh vladajućih struktura je činjenica da se pulsko područje Sv. Katarina – Monumenti uvrstilo u registar kulturnih dobara nakon što ga je na natječaju za projekt Brijuni rivijera u koncesiju dobila tvrtka Danka Končara.

O detaljima problematike brijunske rivijere, ali i ostalim aktualijama dinamike nacionalne kulturne baštine razgovarali smo s prvom odgovornom osobom, pomoćnikom ministrice kulture, urbanistom i konzervatorom Zlatkom Uzelcem. Razgovarali smo u dva navrata u njegovom kabinetu, razgovor snimili, “skinuli” i u skladu s (boljim?) običajima poslali na autorizaciju. Bilo je to 8. svibnja. Nažalost, Uzelac nije autorizirao intervju “zbog kratkoće vremena i pritislih drugih obaveza”, što je ljudski razumljiv razlog, pa razgovor nije objavljen u prošlom broju “Novosti”. Intervju koji ovom prilikom objavljujemo jest njegova službena, autorizirana verzija, iako u minimalnom postotku odgovara snimljenom materijalu. Odgovori su mijenjani i skraćeni ne bi li ton bio “primjereniji”, a neki su dijelovi, kao i čitava pitanja s odgovorima, posve izbačeni.

Zašto onda objaviti razgovor koji ne odgovara abecedi zanata? E to je već vrlo jednostavno: zato da se vidi ono čega nema. U ovom se razgovoru, primjerice, ne spominje ime istarskog župana Ivana Jakovčića, iako se nalazilo u nekoliko pitanja. U autentičnom razgovoru s doministrom Uzelcem, inače ugodnom i zanimljivom, bilo je riječi o problemu javnog (možda tek medijskog?) nesporazuma u motivaciji istarskog župana i Grada Pule, koji su zatražili hitno brisanje područje Katarina – Monumenti iz registra kulturnih dobara. Kad se kuloarski govori o mogućem iseljenju Uljanika iz Pule, radi li se možda o medijskom spinu? Na koja gorka povijesna iskustva iz konzervatorske struke podsjeća Jakovčićeva sintagma “kulturna mafija” i daje li ona misliti o budućoj autocenzuri konzervatora u investicijskom turizmu?

Konačno i bez zlobe, ovako autoriziran razgovor objavljujemo kao činjenicu s komunikativnim nabojem: ne znamo čemu služi ovakav stilskobirokratski postupak autorizacije, jer novinarstvu i javnosti ne služi. Ne služi niti politici, ali tu se već mišljenja opasno razilaze.

Dobra suradnja s Končarom

Je li izdavanjem rješenja o zaštićenom kulturnom dobru za područje Monumenti – Sv. Katarina iz veljače ove godine, a nakon što je raspisan natječaj za projekt Brijuni rivijera, oštećen potencijalni investitor?

Potencijalni investitor nije oštećen jer je sam čin izdavanja rješenja administrativni završetak procesa konzervatorske valorizacije s kojim je investitor upoznat u toku prikupljanja podataka za prijavu na natječaj. Svi pojedinačni objekti su odavno zaštićeni objekti, kao što je i cijelo područje valorizirano kao povijesna cjelina još 2009. godine. Rješenje, međutim, po službenoj dužnosti moramo povući jer obrazloženje koje ga prati nije odgovarajuće.

S investitorom Dankom Končarom obavili ste nekoliko uspješnih sastanaka: o čemu ste razgovarali?

U razgovorima koje smo obavili da raščistimo neke očite nesporazume oko lokaliteta Katarina – Monumenti, uspostavili smo vrlo dobru suradnju i nadam se da će taj projekt, jer će u potpunosti biti oslonjen na rehabilitaciju baštine kroz njezino uvažavanje i kvalitetu novih sadržaja, biti uzoran primjer urbanističke rehabilitacije čitave Pule. U razgovorima smo utvrdili i zakonsku nepreciznost da se koncesije za investicije daju na 50 godina, a koncesija na zaštićeno kulturno dobro može biti najviše na 30 godina. Taj disparitet se mora ispraviti.

Pojavili su se i prigovori investitora o industrijskom pejzažu Uljanika na koji će gledati budući njegov turistički resort, što je logično. Ili je ipak riječ o onome što se naziva medijski spin u svrhu zaoštravanja odnosa, stvaranja osjećaja nesigurnosti?

Industrijski krajolik, pogled na brodogradilište, više nije, kao što se nekada smatralo, smetnja razvoju turizma. Svjetska iskustva pokazuju da sretno mogu koegzistirati turistička marina, industrijski pogon, kulturna baština i održivi okoliš. Turisti su danas drugačiji, mnogo više ih privlače područja gdje se odvija stvaran život, a gdje se istovremeno mogu i izdvojiti i odmoriti. Pula bi mogla biti primjer suvremene turističke ponude i suvremenog koegzistiranja potreba grada, turizma, ekologije, urbane užurbanosti i, recimo, ruralnog, mira i tišine, zanimljivih kulturnih sadržaja i čistog mora i okoliša…

Proceduralna greška

Brijuni rivijera izazivaju zazor zbog početnog karaktera tog projekta – elitni turizam s golf terenima koji će odvojiti stanovništvo od turističkog resorta, uništiti prirodu…

Ne moramo ići jako daleko da vidimo da su, u skladu s vremenom u kojem su nastajala, pronađena rješenja koja govore suprotno. Npr. Nacionalni park Brijuni: status nacionalnog parka ne podrazumijeva samo prirodne ljepote nego i kulturnopovijesna bogatstva, pa i golf terene. Kvalitetu sinergije turizma i vojnih tvrđava je, uostalom, krajem 19. stoljeća senzacionalno iskoristio Paul Kupelwieser i od malaričnog otočja učinio turistički raj. Trebamo samo iskoristiti sklad te iznimne povijesne slojevitosti: Kupelwieserove ostavštine, Titove brijunske povijesti, vojnih zgrada.

Ali konkretna pitanja o kulturnoj baštini u Hrvatskoj u pravilu postavljaju investitori, a javnost ostaje zbunjena kontroverzama, kao u slučaju projekta Brijuni rivijera?

Mogu sada iskazati žaljenje da je cjelokupni proces oko tog natječaja negativno konotiran, umjesto da se u ovako opsežnom projektu krenulo s pozitivnom energijom. Sa stavom da je moguće pomiriti različite interese, želje, rješenja koja na zadovoljavajući način spajaju vrijednosti kulturne baštine i suvremeni način života. Mislim da se svi slažemo da turizam profitira kulturnom baštinom, kao i da turisti koji je dolaze vidjeti doprinose ekonomskom razvoju. Spomenimo tek da upravo konkretan prijedlog investitora Danka Končara predviđa i obnovu rimske vile i dva arheološka parka.

Grad Pula je ipak uložio žalbu i traži hitno brisanje Katarine – Monumenti iz registra kulturnog dobra.

Njihovu smo žalbu zaprimili i možemo reći da je učinjena proceduralna greška što Grad Pula kao vlasnik nije obaviješten o tom činu. Ali registar kulturnog dobra od sada je dostupan na internetu, kao što smo po dolasku u ovo ministarstvo ponovno uspostavili instituciju drugostupanjske žalbe, nezavisno tijelo koje godinama nije bilo uspostavljeno unatoč legislativnoj osnovi u Zakonu o kulturnim dobrima. Neko područje se može brisati iz registra kulturnog dobra ako je u međuvremenu izgubilo karakteristike kulturnog dobra, što se mora dokazati na odgovarajući način.

Na drugom dijelu obale bilo bi, pak, važno riješiti problem “štekata”, vješala, kako već rasvjetu na splitskoj Rivi nazivaju. Razgovori s Gradom Splitom i arhitektonskim studijom su u toku, gdje smo sada?

Rješenje pitanja rasvjetnih tijela pred pročeljem Dioklecijanove palače stvar je koju dogovaramo s Gradom Splitom u najužoj koordinaciji. Ne bavimo se projektom uređenja Rive, nego temeljnim i vrlo teškim, naslijeđenim i neriješenim pitanjima obnove Palače, ukupnim tretmanom najvrednije kulturne baštine koju imamo. Posljednje što smo dogovorili je da će za ispravljanje tehničkih grešaka biti angažirani projektanti.

“Ne budi zao”

Ako je Dioklecijanova palača prioritet brige o baštini, Salona je broj dva. Od don Frane Bulića i njegovog arheološkog parka preko fatalne zaobilaznice koja ništa ne zaobilazi, nije se dogodilo mnogo. Starine propadaju, grad Solin nikako da formira identitet?

Salona je najteže konzervatorsko pitanje i njezin broj jedan. Osim što je zbog Salone osnovana čitava struka, meni je osobno najvažniji izazov. Dioklecijanova palača je tema broj dva, i u tom smislu ćemo ih nastojati povezati: kao njezin arheološki park konurbacije od Trogira do Omiša. Salona bi trebala biti prvi hrvatski nacionalni arheološki park, a Grad Solin, s čijim vodstvom odlično surađujemo, morao bi konačno “izaći” na more umjesto onog nesretnog ranžirnog kolodvora koji nikada nije dobio uporabnu dozvolu. Namjera je da se Salonu pokuša uvrstiti na listu UNESCO-a, kao ekstenziju zaštite Palače. Surađujemo s danskim arhitektima na antičkoj valorizaciji i s turskim stručnjacima na osmanskoj valorizaciji Gradine. Posve nova Salona, s nalazima koje javnost zbog nemara i ostalih neobičnih razloga još nije upoznala, izaći će na vidjelo.

Treći, jednako vrijedan topos zaštite i obnove baštine je Slavonija: u Osijeku ste dva postojeća muzeja integrirali u jedan.

Pitanje spajanja dva muzeja je prije svega organizacijsko pitanje. Riječ je o logičnoj sinergiji dva muzeja u državnom vlasništvu, racionalizaciji poslovanja, a koja je dogovorena s Gradom Osijekom. Kada je riječ o zaštiti i obnovi baštine u Slavoniji, svakako ćemo nastojati intenzivirati djelatnosti jer riječ je o doista vrijednoj baštini. Mnogo toga što naslućujemo mogla bi biti senzacionalna otkrića u svjetskim razmjerima. Iako projekti zaštite kulturne baštine nemaju samostalne EU fondove, moguće ih je ostvariti u svrhu turističkog i regionalnog razvoja, pa u tom smjeru potičemo lokalne samouprave Slavonije i čitave Hrvatske.

Koje bi, konačno, bilo temeljno buduće načelo Ministarstva kulture i vaše službe u obrani javnog dobra? Kako ubrzati investicijske cikluse u kulturi?

Otkada je kapital otkrio da je kultura prednost turizmu, sve je manje rušenja. U Americi se, primjerice, obnavljaju lučki i vojni hangari, ne ruše se jer kultura nigdje nije prepreka investicijskom turizmu. Vrlo kratko: cilj je rehabilitirati stručni rad i intenzivirati administrativni. Riječ je o službi koja služi aktivnoj obrani baštine, njezinom ponovnom vraćanju u život, uz administrativni posao u kojemu stalno načelo treba biti “ne budi zao”.