Kupovina i izdaja

Sve izdajica do izdajice. Tako je otprilike prošlog vikenda predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor u intervjuu “Jutarnjem listu” opisala svoje dojučerašnje poslušnike, Gordana Jandrokovića, Davora Stiera, Jasena Mesića i druge koji su stali iza kandidature Tomislava Karamarka za predsjednika stranke, dok je samog Karamarka i drugog jakog protukandidata, Darka Milinovića, opisala kao ljude koji su joj cijelo vrijeme radili iza leđa.

Pritom je rekla kako ništa u svojem radu ne bi mijenjala, a kada ju je novinarka pitala je li problem bio i u njoj, ovako je odgovorila:

“Najveća pogreška bila je taj prevelik osjećaj povjerenja u neke ljude. Ljude u koje sam vjerovala nisam propitivala, nisam čak ni novinarima vjerovala kad bi pisali da neki govore protiv mene. Vjerovala sam im. Neki, što je vrhunac apsurda, prema kojima sam imala rezervu, pokazali su se čvršćima i moralnijima. Recimo, Andrej Plenković, koji je jedini došao i rekao mi da se neće kandidirati kad su mediji počeli o tome pisati. Sve ovo je svojevrsna škola. Moja je prednost što mogu gledati svakome u oči. Nemam grižnju savjesti ni zbog čega.”

Pučistički legitimitet

No Jadranka Kosor sama je kriva što se unutarstranački izborni proces u HDZ-u pretvorio u igru izdaje s kupovinama delegata, jer tu izdaje može biti samo ako su ljudi koje spominje prekršili očekivanja temeljena na njenim vlastitim pogodbama s njima, koje je sklopila iz privilegirane pozicije šefice stranke. Iako ju je na tu poziciju postavio Ivo Sanader, i to posljednjim činom demonstracije apsolutne moći koju je u imao nad HDZ-om, kada su na općem saboru u srpnju 2009. delegati aklamacijom prihvaćali sve što im je bilo predloženo, Jadranka Kosor je na tom puču stranačkog vodstva nad članstvom temeljila svoj legitimitet. Nije joj ni u jednom trenutku palo napamet da je, kada je Sanader otišao, funkcija koju je ona na taj način preuzela faktički bila funkcija v. d. predsjednice koja, doduše, njoj osobno daje veliku prednost, ali ne odražava stvarne unutarstranačke odnose moći, pogotovo u trenutku u kojem biva lišena premijerske funkcije, koju je tijekom cijelog mandata koristila kao sredstvo za spomenute pogodbe, kao polugu za učvršćivanje svoje stranačke pozicije.

Bez obzira na prednost koju je imala, to učvršćivanje nije joj do kraja uspjelo, zbog čega njena sadašnja žalopojka o izdajama onih zbog kojih se zamjerila nekim drugim stranačkim ljudima tek govori o njenim pogrešnim taktičkim procjenama. Iako je imala vrlo jasne naznake o postojanju više pretendenata za vodeću stranačku funkciju, ona je sa svojim suradnicima nakon gubitka parlamentarnih izbora najprije pokušala spriječiti da oni uopće istupe sa svojim ambicijama, pri čemu je glavnu ulogu u stvaranju atmosfere odvraćanja od kandidature odigrao Vladimir Šeks. Taj pokušaj da se pozicija šefice stranke prikaže kao neupitna propao je zbog brze reakcije Milinovića, koji se osjećao dovoljno jakim za istup, a zatim i drugih nezadovoljnika iz stranačkog vrha, no tako postavljena igra diktirala je način na koji će kasnije doći do isticanja kandidatura, diktirala je medijsku pripremu, tajne saveze, “nelojalna” prestrojavanja i “izdaje”, i pogodovala zakulisnom djelovanju autsajdera koji mogu puno ponuditi jer nemaju što izgubiti, kao što je slučaj s Karamarkom.

Nakon šest mjeseci te igre, proces unutarstranačkog preslagivanja u HDZ-u, koji će kulminirati izborima za novo stranačko vodstvo ove nedjelje, primakao se kraju a da ništa što se tijekom njega događalo ne upućuje da će doći do ikakvog demokratskog preobražaja te stranke, ma koliko svi predsjednički kandidati trubili o tome. HDZ-ova nedemokratičnost je u određenom smislu programirana, štoviše statutarna, jer je od samog početka izbor delegata koji će u konačnici birati predsjednika pogodan za manipulacije, koje se nastavljaju oko daljnje kontrole delegatske podrške. Jadranka Kosor, koja je jedina bila u poziciji da na taj proces stvarno utječe, nije učinila baš ništa da ga otvori, upravo suprotno, gušila ga je koliko je god mogla, a tek kada je shvatila da gubi podršku stranačkih dužnosnika, predložila je promjene statuta i izbore po načelu “jedan član, jedan glas”, za koje je već bilo kasno.

Ona je na početku odabrala defenzivnu strategiju, kako bi na kraju možda ipak zadržala uza se dovoljan broj delegata, kao u kvizu “Sve u 7” s Tarikom Filipovićem, u kojem natjecatelj počinje s milijun kuna, da bi se sa svakim pogrešnim odgovorom svota umanjivala. Odabir te strategije bio je, između ostalog, i simptom njenog nepovjerenja u samu sebe, a rezultat je da na nedjeljni opći sabor dolazi sa znatno manjom skupinom odanih suradnika od one s kojom je na početku bila okružena i od one koju je očekivala da će je okruživati na dan izbora.

Neprijateljsko preuzimanje

Tomislav Karamarko, kojeg u HDZ-u nije bilo posljednjih 18 godina, da bi se u njega proračunato ponovno učlanio netom prije parlamentarnih izbora, poslužio se pak strategijom koja se u korporacijskom svijetu naziva “neprijateljskim preuzimanjem”, kada se u kupovinu neke tvrtke kreće unatoč protivljenju njenog menadžmenta. Nekada se nastoji uvjeriti što više dioničara da menadžment zamijene drugim, koji će biti skloniji preuzimanju, a nekada se potiho kupuju dionice sve dok ih ne bude dovoljno za izazivanje promjene u menadžmentu.

Stoga je kolateralnu štetu od kratkih demokratskih dometa aktualne predsjednice pretrpio i Milinović, čovjek čije su ambicije bile jednako prirodne kao i njene, koji je krenuo iz lokalne baze i školski se uspinjao unutar stranke, više puta bivajući biran u stranačko predsjedništvo. Stvorena atmosfera, u kojoj se otpadanje od šefice smatralo izdajom, najbolje je odgovarala sposobnostima i profilu Tomislava Karamarka, koji je potiho pridobio Jandrokovića, Stiera, Mesića, Božidara Kalmetu, Antu Sanadera, Ivana Jarnjaka, Andriju Hebranga, Dubravku Šuicu, Dražena Bošnjakovića i mnoge druge, da bi uz Jadranku Kosor ostali Šeks, Plenković, Branko Bačić, Josip Đakić, Tomislav Ivić, Đuro Popijač i sve kraća lista nekadašnjih suradnika.

No ništa od toga još ne garantira ishod nedjeljnog glasanja, u kojem bi se o predsjedniku moglo odlučivati u dva kruga, ali zato daje naslutiti da bi jedina prividna demokratizacija koja se HDZ-u dogodila – pojava petero kandidata – mogla ubrzo biti razlog za suprotna kretanja. Tko god da pobijedi, morat će krenuti u konsolidaciju svog položaja, što dijelom znači političku eliminaciju, a dijelom pridobivanje pripadnika druge strane, odnosno još jedan ciklus preslagivanja vođenog sa stranačkog vrha. Prema sadašnjem stanju stvari, rasplet bi mogao biti najzanimljiviji i najžešći u slučajevima tabora Jadranke Kosor i Karamarka, ako jedno od njih dvoje pobijedi, jer su se ti tabori najjasnije suparnički profilirali.