Multikulturalnost rođena iz pokolja Indijanaca
Peter Silver: “Our Savage Neighbors: How Indian War Transformed Early America” (W. W. Norton, 2008)
Je li moguće multikulturalno, ekološko, nenasilno čitanje američke povijesti? Ili je nasilje u srcu Amerike: od pokolja Moravian Indijanaca 1782. u komunalnim zgradama Gnadenhüttena do suvremenih kaznenih akcija prekooceanskih bombardiranja ili pokolja po američkim školama?
Povjesničar Peter Silver opisuje američku središnju atlantsku obalu polovinom 18. stoljeća kao Babel: na relativno malom, ali tada još neistraženom i otvorenom području, nekoliko je rasa govorilo desetinama jezika i narječja, ispovijedalo se raznim bogovima i živjelo unutar različitih politeističkih i monoteističkih vjera. Približavanjem Sedmogodišnjeg rata (1755.), produbljivale su se podjele između Indijanaca i Evropljana, ali i među Evropljanima koji su govorili različitim jezicima (engleskim, njemačkim, francuskim, švedskim…) i živjeli u različitim kršćanskim i protestantskim zajednicama, pa je, primjerice, anglikanski misionar Charles Woodsman većim divljacima od irskih prezbiterijanaca smatrao jedino tzv. obične divljake, tj. Indijance.
Strah rađa nasilje
Pedesetak godina kasnije, početkom 19. stoljeća, sa središnje će atlantske obale nestati britansko carstvo, ali i većina domorodačkih indijanskih plemena. To će biti izravna posljedica kombiniranog djelovanja indijanskih ratova (Sedmogodišnji rat i Pontiacov rat) te Rata za nezavisnost. Babel je stavljen pod kontrolu, a Amerika je rođena u ratu na dvije fronte: emancipiranjem od Engleske krune i osvajanjem i etničkim čišćenjem indijanskih teritorija.
Indijanski ratovi za prosječnoga su evropskog Amerikanca predstavljali iskustvo bezgraničnog straha. Fascinacija brutalnim indijanskim pokoljima muškaraca, žena i djece na udaljenim farmama, fascinacija skalpiranjem, proizvodila je u društvu i medijima kulturu straha, osjećaj ugroženosti i “nasilnog samosažaljenja” koje će, kako primjećuje Silver, postati nacionalna karakteristika i najdugovječniji kulturni produkt.
Porod straha bilo je nasilje. Napadi indijanskih skupina na bjelačka imanja rezultirali su snažnim povećanjem nasilja u društvu. Unakaženi leševi farmerskih obitelji izlagani su širom zemlje, na turnejama poput onih kazališnih trupa; u usmenoj i pisanoj predaji počinju dominirati antiindijanski osjećaji; white people postaju oni koji pate; pokreću se dobrovoljačke kaznene vojne ekspedicije; za indijanske skalpove nude se novčane naknade… U toj preplavljenosti društva nasiljem zabilježen je i slučaj stanovitog Jamesa Yatesa, farmera s udaljenog imanja, koji je nakon višemjesečnog straha od indijanskog napada, maskiran kao Indijanac, pobio i skalpirao vlastitu obitelj.
Novi svijet stvoren u ratu
Krajnja radikalizacija sukoba dolazi s Ratom za nezavisnost, u kojem indijanska plemena staju na stranu Krune. Ako je do toga trenutka i postojala mogućnost za koegzistenciju, ona je sada posve minimalizirana. Novi svijet koji se stvara u ratu bit će namijenjen novim ljudima. O pravu nezemljoradničkih Indijanaca na zemlju počinje se pisati kao o pravu bizona na zemlju. Na početku Povelje nezavisnosti stoji da su “svi ljudi stvoreni jednaki”, no glasovi koji smatraju da bi tu rečenicu trebalo dopuniti nisu rijetki. Kvekerski trgovac Samuel Wharton piše da bi u nastavku trebalo stajati “…a Indijanci imaju neotuđivo pravo prodavati i poklanjati svoju zemlju bilo kojoj osobi”.
Rubikon je prijeđen u Gnadenhüttenu, pokoljem miroljubivoga indijanskog plemena. Kao odgovor na ubojstvo jedne bjelačke obitelji, indijanski muškarci, žene i djeca zatvoreni su u mjesne zgrade. Pripadnici kaznene ekspedicije glasali su – u pravom duhu novorođene američke demokracije – o sudbini Indijanaca. A zatim je nekolicina dobrovoljaca delegirana da hladnim oružjem pobije zatočene. Za razliku od afektivnih pokolja (indijanskih i bjelačkih), masakr u Gnadenhüttenu izveden je sistematski, žrtve su bile vezane i skinute do gola, ubijane maljevima i noževima; iza čitavoga genocidnog postupka nije postojala ideja osvete, već istrebljenja…
Dvadesetak godina nakon Gnadenhüttena, jedan irski farmer iz okolice Tioge reći će prolazniku da “nema razloga žaliti se na susjede”; “vjerojatno uvjeren da je dovoljno spreman prigrliti i Indijance, kad bi ih još bilo u okolici”, zaključuje ovaj nacionalni happyend Peter Silver. Temelj nove nacionalne multikulturalnosti ležao je na nestalim Indijancima.