Ništa bez dinamike

Foto: Jovica Drobnjak

Vaše imenovanje za ravnateljicu Galerije Klovićevi dvori popraćeno je optužbom na račun ministrice kulture Andree Zlatar, naime, da se pritom vodila nepotističkim razlozima. Izrekla je to, više ili manje eksplicitno, vaša prethodnica i suradnica Vesna Kusin; kako vi komentirate njezinu reakciju?

Radim u ovoj kući 23 godine, stekla sam kvalifikacije za koje mislim da predstavljaju dobru osnovu za mjesto ravnateljice. Ujedno mislim da je to i logičan korak, konačna pozicija s koje se ostvaruje borba za neko svoje viđenje kulture i umjetnosti, onako kako ja to doživljavam. To pokušavam na svim svojim izložbama, naravno, ali sad govorim o organiziranju ukupnog konteksta stvari pod krovom ove kuće. Ja nju vidim kao sredinu koja ne samo da pokazuje umjetnost, nego i potiče kreaciju, otvara drugačije načine viđenja i razmišljanja. Time se ne bavi samo suvremena umjetnost, nego i umjetnost oduvijek. Drugim riječima, posrijedi je mogućnost i poticaj da se djeluje ujedno na kognitivni i perceptivni sustav ljudi, što spada među najvažnije funkcije umjetnosti. Jer, mi smo svi po definiciji skloni razmišljati u stereotipima, takva nam je priroda, nitko od toga nije oslobođen.

Poznanstva su normalna stvar

Razumijem, ali prigovor bivše ravnateljice se odnosio na vaše poznanstvo s ministricom Zlatar, a ne toliko na koncept?

To je naprosto slijed okolnosti naših života. Ne znam kako bih objasnila da je u pitanju normalna stvar, a ne nešto iz čega se može iščitati nekakva teorija zavjere. Bila sam u dobrom odnosu i s Vesnom Kusin, po istoj toj osnovi. Sve to nekako dođe i s godinama, sva ta poznanstva u kulturnoj djelatnosti i u ovoj sredini. Ja osobno poznajem valjda sve aktualne direktore muzeja i galerija u Zagrebu, ljude koji odlučuju o likovnoj umjetnosti itd. Ne znam kako bi drukčije i moglo biti, ako se dovoljno dugo bavite ovim poslom. Osim toga, stvari se tako poslože i zbog generacijskih razloga.

Vesna Kusin je prije dolaska u Klovićeve dvore bila novinarka. Sjećam se da je bila u sasvim komfornom odnosu prema režimu, čak režimima, pa danas možda i ne može drukčije razmišljati o kadroviranju. Ali dosta o njoj, vratimo se budućnosti ove Galerije. Govorili ste o većoj društvenosti kuće?

Postoji jedan segment koji je lako vidljiv i drugi koji zalazi u strukturu izložbe kao produkta i u metodologiju rada na izložbi. Prvo, znači, program neće biti drastično drugačiji u smislu okretanja prema isključivo suvremenoj umjetnosti, radikalnim pristupom. Daleko od toga. Imamo određenu količinu i profil publike koja gravitira prema ovom prostoru, pa nužno ostajemo na širokom rasponu od arheologije do suvremenosti, od kulturoloških do strogo umjetničkih projekata. Radilo se i dosad, ali puno više ćemo raditi na onom što se u svijetu zove medijacija, odnosno posredovanje. To se odnosi na sve oblike prezentiranja materijala, jednako artefakta i ideje, koji mora što bolje doprijeti do publike.

Sadržaj izložaba nije sporan, ako sam dobro shvatio, no želite razvijati drukčije načine njegovog predstavljanja?

Da, čak i oni sadržaji koji su ovdje već bili zastupljeni, jer mi znamo da, primjerice, jedna izložba nekog velikog i značajnog autora u 20 godina nije dovoljna, pa ga želimo ponovno osvijetliti na neki drugi način. Treba nalaziti drugačije pristupe, da bi se formirala što složenija i potpunija slika. Padaju mi na pamet Julije Knifer ili Edo Murtić, recimo, ili problematske izložbe, kao što sada imamo izložbu o apstrakciji. Bitno je postaviti pitanje što je uopće apstrakcija, zbog čega je ona važna, kakva je to ideja, kakav pomak ona ostvaruje u samoj ljudskoj misli, ne isključivo umjetnosti, a možemo početi i s pitanjem što znači ta riječ itd. Moja ideja se bazira na tome da ovaj prostor postane više prostor javne interakcije, a ne samo reprezentativnosti. Kad sam došla ovdje, radilo se samo s potpuno afirmiranim autorima. Promjena s unošenjem živog materijala, onog koji je u tješnjem odnosu sa sadašnjošću, s vremenom je postajala sve veća. A željela bih da ljudi koji dolaze u Klovićeve dvore mogu doći i bez informacije što se tu točno događa u tome momentu, ali da znaju da će doći na nešto svoje. Tu dolazimo do onoga drugog što sam najavila: mi imamo kapacitete koji se mogu bolje iskoristiti za predavanja, radionice i sl. Bilo bi dobro da se više aktiviramo u dnevnim događanjima, da privučemo grupe poput starijih maloljetnika i mlađih punoljetnika, koji su tu rijetko dolazili, ili su dovođeni, pa se nisu vraćali.

Ozbiljno u koprodukcije

Posljednjih tjedana spominjali ste više puta i važnost intenzivnije suradnje Galerije s inozemnim srodnim ustanovama, zapravo svojevrsnog međunarodnog poslovnog umrežavanja?

To je drugi element, izuzev pomaka u odnosu prema publici, koji zaokružuje moj način razmišljanja o konceptu Klovićevih dvora. Moramo i želimo raditi izložbe kao koprodukcije s drugim europskim institucijama, tako svi rade, kreiraju zajednički budžet. Nemoguće je drukčije financirati programe. Mi smo tu već dosta učinili, povezivali smo se, ali element poslovne suradnje treba podići na višu razinu, moramo se potvrditi kao ozbiljan partner. Mislim da će nam trebati oko dvije godine dok se uspješno etabliramo u tom smislu. Nadalje, bilo bi lijepo kad bismo postali jezgra koja zrači utjecajem na domaće područje i pripomaže njegovu razvoju.

U polemici s bivšom ravnateljicom spomenuli ste i to da su dva mandata na toj funkciji, zapravo, mjera stvari. No, time ste ograničili i vlastiti ravnateljski “rok upotrebe”?

Apsolutno jesam, jer iskreno vjerujem da je nakon dva mandata na čelu ovakve ustanove čovjek realizirao ono što je želio i trebao, ili nije, pa treba prepustiti mjesto mlađima. Tako sam gledala i na suradnju s Vesnom Kusin. Treba otvarati prostor drukčijim pristupima, radi društvene i kulturne dinamike. Vjerujem da tako treba promišljati i ekipu suradnika, da treba okupljati one koji će moći samostalno nastaviti s razvojem čitave stvari u budućnosti, po mogućnosti još kvalitetnije. Nažalost, često se odnosi postavljaju obrnuto, kao osigurač za neograničeno uzurpiranje pozicije.

Što je s vašim bavljenjem fotografijom? Ovaj angažman valjda ipak ne znači odgodu te vaše djelatnosti za mandat ili dva?

O: Nadam se da ne, nipošto. Bilo bi to previše, da se radi o toliko vremena, pa ipak ne bih pristala na takvu osobnu žrtvu. Ali, da bih sebe umirila, rekla sam si da samo iduće dvije godine, koje sam spomenula kao razdoblje najintenzivnijeg rada na ravnateljskome mjestu, neću raditi izložbe, bar ne velike projekte, ili ih makar neću raditi samostalno. Upravljanje ovom Galerijom zahtijeva velik angažman, osobito ako želim uspostaviti koprodukcije s velikim stranim kućama i pokrenuti dugoročnu suradnju u tom kontekstu.