Normalizacija zločina

Višemjesečna sporadična upozorenja najveće bošnjačke opozicione stranke, Saveza za bolju budućnost koji vodi medijski magnat Fahrudin Radončić, da će Srebrenica prvi put od genocida nad tamošnjim Bošnjacima ostati bez bošnjačkog općinskog načelnika, nisu imala nikakvog efekta sve dok ambasador Sjedinjenih Država u BiH, Patrick Moon, nije potvrdio kako će se u tom gradu ove jeseni održati lokalni izbori prema jednakim pravilima kao i drugdje. Drugačije rečeno, za razliku od, recimo, 2008. godine, kada je napravljen presedan, pa su u Srebrenici mogli glasati svi njeni preživjeli stanovnici sa popisa stanovništva iz 1991, ovoga puta pravo biranja imat će samo oni sa adresom u tom podrinjskom gradu. Budući da je danas Srebrenica većinski srpski grad, to ne znači ništa drugo do pobjedu Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, dakle one stranke čiji neupitni lider kontinuirano negira činjenicu da je u njemu počinjen genocid.

Suljagićev apel

“Do tri sata poslijepodne 16. jula 1995. godine pripadnici Desetog diverzantskog odreda su, ako je vjerovati Draženu Erdemoviću, na Vojnoj ekonomiji u Branjevu strijeljali oko 1.200 zarobljenih srebreničkih Bošnjaka. Kada više nisu mogli pucati, nakon što su se doslovno umorili od ubijanja, na njihovo mjesto po naređenju pukovnika Vidoja Blagojevića je stigao vod Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske, koji je okončao pogubljenje preostalih zarobljenih. Najmanje dvojica pripadnika voda koji je stigao u Branjevo i potom nastavio smaknuće nove grupe zarobljenih u Domu kulture u obližnjoj Pilici su iz Srebrenice. Za razliku od familija čije su najbliže strijeljali, obojica će ove godine imati pravo glasa na lokalnim izborima u Srebrenici”, napisao je u dramatičnom apelu Emir Suljagić, bivši ministar obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo i pozvao sunarodnjake na prijavu boravka u Srebrenici, čime bi stekli pravo glasa i promijenili etničku strukturu grada, barem do izbora načelnika. Nakon Suljagića, koji je preživio genocid spasivši se tako što je znao engleski jezik, a Ratku Mladiću je trebalo nešto na brzinu prevesti, oglasile su se i predstavnice obitelji ubijenih Bošnjaka, da bi se, konačno, i bošnjačke stranke sjetile da tamo negdje, pored Drine, postoji grad o kojem se zbog onoga što se desilo u ljeto 1995. ne može govoriti kao o drugim gradovima.

“Sramota je da ni Zlatko Lagumdžija ni Sulejman Tihić nisu došli kod mene da o tome razgovaramo”, rekao je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, optuživši tako lidere vladajućih bošnjačkih stranaka, SDP-a i SDA-a, da se pitanjem izbora u najtužnijem gradu u ovom dijelu svijeta nisu ni pokušali baviti.

Zbog bliske prošlosti, onoga što predstavlja i što jeste Srebrenica, nije nemoguće da do jeseni, ako ne i prije, dođe do izmjena Izbornog zakona, odnosno omogućavanja Srebreničanima koji žive u, recimo, Sarajevu ili Tuzli, da izaberu čelnog čovjeka gradića u koji ti isti glasači idu isključivo 11. jula, na još jednu masovnu dženazu i odavanje počasti ranije ukopanim rođacima u Memorijalnom centru Potočari. Na prvi pogled, zbilja jeste riječ o apsurdu, donekle usporedivom sa pravom Hrvata iz Ljubuškog ili Münchena da biraju zastupnike u Saboru Republike Hrvatske. Na svaki drugi pogled, međutim, jedno sa drugim nema nikakve veze. To što su u Srebrenici do sada vlast birali oni što u njoj ne žive, već su iz nje jedva živu glavu izvukli, bila je mrvica pravde na planini nepravde. Bio je to, zapravo, nekakav, ne baš naročit, dokaz da se zločin ne isplati i da, eto, mali, tužni grad, ipak pripada i njegovim stanovnicima od kojih su sretniji završili u izbjeglištvu, a ostali u masovnim grobnicama. Načelnik čiji sugrađani Bošnjaci u Srebrenici žive samo zato da im mrtvi ne budu sami, simbolizirao je, ako ćemo biti patetični, poraz ideologije koja je za samo nekoliko vrelih ljetnih dana ubila preko 8.000 ljudi, u nevjerovatno dobro pripremljenoj operaciji zbog koje se, među ostalima, sudi i Ratku Mladiću u Haagu. U stvarnosti, činjenica da je Srebrenica politički bošnjački grad u Republici Srpskoj, surovu je bosansku realnost u kojoj se teritorije obilježavaju tuđim grobovima činila prividno manje groznom. I skoro ništa više.

Prošlost nikada ne završava

Da je historija u Bosni prošlo svršeno, a ne sadašnje vrijeme, ne bi, zaista, bilo ništa prirodnije nego da načelnika srebreničke općine biraju oni koji u Srebrenici žive. No, znamo da u ukletoj zemlji prošlost nikada ne završava. Stoga je i više nego opravdan strah Bošnjaka, onih uz Drinu i onih, poput Suljagića, iz Sarajeva, da će sa narednim izborima prestati postojati Srebrenica kao grad masovnog zločina, ali i kao grad i onih što su njoj nekada živjeli, te postati “vlasništvo” politike koja na svaki način želi umanjiti dimenzije zločine, aktivno kreirajući atmosferu u kojoj je svaki grad u Republici Srpskoj ekskluzivno srpski grad. Nije, naime, time što je bošnjačka politika bila na vlasti Srebrenica bila manje u RS-u, ali jeste bila bliže onoj Bosni sa famozna “tri i”: zemlji na koju svi njeni narodi – i Bošnjaci i Srbi i Hrvati – polažu jednako pravo, bez obzira na nazive regija. Zahvaljujući užasnoj prošlosti, Srebrenica je zapravo bila i ono o čemu, iskreno, uopće ne razmišljaju tamošnji Bošnjaci i što Srbe nimalo ne zanima.

Ako ne ove, onda neke naredne jeseni, za četiri, osam, pedeset godina, Srebrenica više neće biti izuzeta od pravila i zakona, a jedini način da ta mogućnost ne uzbuni žrtve, ne izazove političku krizu – odnosno samo zakomplicira postojeću – jeste da genocid nad Bošnjacima ne bude predmet negiranja od strane srpske politike, a Republika Srpska, da parafraziramo profesora sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Nerzuka Ćurka, postane i Bošnjačka domovina u onoj mjeri u kojoj pripadnici najbrojnijeg naroda osjećaju one dijelove BiH u kojima čine većinu. Drugog, međutim, ne može biti bez prvog, koje podrazumijeva prihvatanje i prošlosti i sadašnjosti onakvima kakve jesu. A samo je to u BiH nemoguće…