Sav u teoriji prakse

Paul Weller: “Sonik Kicks” (Islands, 2012)

Jedna je stvar sigurna: još od The Jam, Weller je imao “koncept”. U novovalno je doba njegov sastav izgledao kao da je na scenu dolutao iz šezdesetih, iz vremena modsa: samo što su to bili čudni ulični dečki, momci čija je ulica izgledala više kao scenografija nego kao stvarnost, nešto poput Zvone Bobana, nogometaša i povjesničara, ne baš bistra momka, ali i poslijediplomca na Komparativnoj, vječite nade našeg nogometa i historiografije, sretnog spoja nasilništva i inteligencije (kombinacije koja već stoljećima baca u nesvijest hrvatsko nacionalno biće) – ali u obrnutom smislu. Da ostanemo kod nogometa: Weller je uvijek izgledao ozbiljniji nego što je uistinu bio, no ne zbog toga jer je rabio autoironiju; bilo je to kao u slučaju Maradonina opisa Šukera koji je, kako reče “mali zeleni”, uvijek ostavljao dojam da igra bolje nego što je uistinu igrao.

Pozadina za team building

Weller je otočki polumit, više legenda no čovjek, prije lik koji dobro izgleda u uskim sakoima nego čovjek koji je uspio snimiti album koji se čuje tako kako on izgleda, dakle napeto i utegnuto, poput reklame za “Pumine” trenirke. Ali zato je uvijek ostavljao dojam autora pjesama za stvaranje kojih je potreban gotovo konstipacijski napor. Tvrda stolica ovdje je uzdignuta do kompozitorskog ideala. Skladanje je, prije svega, težak posao, a zabava nadasve ozbiljan zadatak; pjesme su pozadina za team building.

Weller je posljednjih godina kopao po folkerskoj baštini, preispitivao vlastite korijene i ove godine izbacio svoj jedanaesti solo uradak pod nazivom “Sonik Kicks”. To je jedanaesti pokušaj da se bude vatrenim coolerom, što je paradigmatično ne samo za glazbu nego i za književnost: na sceni se uvijek zadesi nekakav tropa tip, ponavljač koji vas drvi piscima otprije sto godina, visokim idealima do kojih se on upinje popeti na smiješnim lojtricama svojih rečenica. A znate iz djetinjstva kako je s ponavljačima: banu među dječicu onako veliki, pomalo tupi i opasni kao što to samo glupost znade biti. I tvrdi, kao Weller. Jer Weller snima tvrde albume. Koji su i eklektični. U Wellerovu slučaju eklekticizam znači miks elektronike, melodije, znači pogled prema budućnosti iz pozicije čuvanja vlastita položaja, i sve nekako u tom, više mudrijaškom negoli rokerskom smislu.

Konstipacijska mora

Jedan od Wellerovih uzora je Ray Davies, koji je totalna britanska intro glazbena priča, njihov fenomen više od bilo koga u povijesti popularne glazbe, čija grupa Kinks nikada nije dosegla popularnost Beatlesa ili Stonesa, iako joj je utjecaj bio vjerojatno tu negdje. Weller još ne proizvodi učenike, možda stoga što je uspio u pedeset trećoj i dalje biti učenikom, bez obzira na strogu učiteljsku pozu s naslovnica.

Na “Sonik Kicks” ima zanimljivih producentskih zahvata, caka koje zvuče kao da ih je kroz miksetu propustio Dave Fridmann, a umjerena psihodelija pjesama “Around the Lake” i “Drifters”, a posebno “When Your Garden’s Overgrown”, vrhunac je ovog u osnovi prosječnog albuma, što nije uvredljivo: jer, Weller snima izvrsne prosječne albume s kojima, ako ih pustite pred gostima, nećete ispasti glupi. Taj strah da se ne provali, definiran u gornjim recima kao konstipacijska mora, vjerojatno je ključni problem Wellerova inače ne nezanimljiva stvaralaštva. Njegov svaki album vrijedan je preslušavanja. Kastu koju predstavlja zanimljivo je držati na oku. Razbijači u Armaniju. Tukli bi se, ali ne bi prljali ruke, pjevali bi o osjećajima, ali se ne bi sami zaljubljivali, i sve tako. Kao da je ispao iz Huxleyjeva “Kontrapunkta”, sav u teoriji prakse, Weller s tajanstvenog otočja večeras svira samo za vas.