Taekwondo je moj život

Foto: Jadranko Mrkalj

Profesor tjelesne kulture Miroslav Brežan, Karlovčanin rođen 1951, svjetski je taekwondo stručnjak, nosilac crnog pojasa 8. dan; dugo je bio reprezentativac Jugoslavije i Hrvatske, klupski trener, ali i trener državnih reprezentacija i momčadi koja je nastupila na Olimpijadi u Seoulu. Međunarodni je sudac prve klase i funkcionar Hrvatskog taekwondo saveza i HOO-a te Evropske taekwondo unije, pa ne čudi što je još 2009. u SAD-u primljen u Kuću slavnih toga sporta. Dobitnik je više nagrada, među njima i one za životno djelo, jer je sudjelovao u osnivanju pedesetak taekwondo klubova širom bivše države.

Ove godine karlovački taekwondo klub obilježava 45 godina postojanja, koliko je i Brežan, njegov osnivač, posvećen tom sportu; unatoč međunarodnim uspjesima, ovaj je skromni čovjek i svjetski putnik radni vijek proveo kao odgajatelj u đačkom domu, prenoseći svoj sportski duh i entuzijazam na mlađe naraštaje.

Od pionira do masovnosti

– Danas je taekwondo olimpijski sport, koji je na Igrama prvi put demonstriran 1988, u njegovoj domovini Južnoj Koreji. Kako su sve istočne zemlje tu Olimpijadu bojkotirale, bio sam trener jedine reprezentacije iz neke socijalističke zemlje, a domaćin nam je značajno pomogao, financijski i u opremi. Imali smo tada dvojicu predstavnika, Željka Marinkovića i Dražena Perkovića. Jugoslavija je taekwondo upoznala 1968, kada je u Zagrebu osnovan prvi klub. U Karlovcu se 1967. osniva Karate klub Kata, čiji je prvi trener bio Nikola Pečko koji je prvi počeo organizirano provoditi taekwondo program, te se brzo registrirao kao samostalni klub. Taj se klub 1975, nakon Drugoga svjetskog prvenstva u Seoulu, razdvaja na dva, jedan po južnokorejskom (WTF) i jedan po sjevernokorejskom (ITF) načinu treniranja – prisjeća se Brežan.

Rezultati TKD kluba Karlovac svrstali su taj sport među najtrofejnije u Hrvatskoj?

Brojni su Karlovčani, u obje varijante, ostvarili izuzetne rezultate: Toni Nobilo, Coco Martinović, Goran Šabić, braća Rupčić i Damir Tarnik, kasnije Dražen Perković, Željko Marinković, Željko Capan, Suzana Kapusović, Alenka Vlašić, sestre Jovanović, nakon devedesetih Marijeta Željković, pa pokojna Marija Marinković, Darko Željković, Željko Jurčić, Dorijan Vrbanac, Rene Kapuči… Osnovali smo klubove u Krnjaku, Vojniću, Skakavcu, Draganiću, Mahičnom, Kamanju…, pa je taekwondo ovdje danas masovni sport.

Izvrsno surađujete s taekwondo klubovima iz cijele jugoistočne Evrope?

Većina tih klubova i trenera na razne je načine povezana s karlovačkim klubom, pa smo svako malo u BIH-u, Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji, Albaniji, Bugarskoj, Rumunjskoj… Za pravoslavni smo Uskrs bili na turniru u Rumi. Mnogi moji bivši učenici ostvarili su majstorska zvanja te postali treneri i osnivači klubova diljem Balkana, u kojima se sada ovoj vještini podučavaju mlade generacije. Natjecanja se počesto pretvaraju u prijateljska druženja, razmjenu iskustava, ali i nostalgična podsjećanja na neka bolja vremena. Rezultati budu u drugom planu.

U čemu je bit taekwondoa?

Taekwondo nije samo borba, natjecanje, to je život, da u sportu pronalaziš sebe, uživaš, izgrađuješ se kao čovjek. To nije samo rekreacija nego i samoobrana; tzv. forme daju lijepu tehniku, koordinaciju pokreta koja može biti i ubojita, no izgrađuju te tako da imaš kontrolu, sigurnost, pa ne upotrebljavaš ubojite udarce i više cijeniš čovjeka, želiš mu pomoći a ne nauditi. To je filozofija taekwondoa i života uopće. Sve to dolazi s iskustvom: imam crni pojas 8. dan, a za 9. dan mora proći devet godina da bih se preko mentora prijavio za polaganje u Koreji, u svjetskoj organizaciji. Uglavnom, vrlo komplicirano…

Više nema entuzijasta

Koliko vam znači što ste postali član Kuće slavnih taekwondoa? I kako danas stoje stvari sa sportom u Karlovcu?

To je najveće priznanje mom radu, to je potvrda 45 godina predanosti. Zadovoljan sam što je to prepoznato, jer se sam nikada nisam nametao. Štoviše, za Kuću slavnih predložila me njemačka taekwondo federacija. Što se sporta u Karlovcu tiče, stanje bi se moglo prokomentirati onom narodnom: tko se mača laća… Mnogi su se okrenuli nogometu i ostalim popularnim sportovima. Dok je bilo novca, bilo je dobro, a sada… gore je nego što bi objektivno trebalo biti. Nema sistematskog rada, poneki pojedinačni uspjeh stvar je slučajnosti. Nema novca, nema ni entuzijasta koji bi svoj život posvetili nekom sportu, a to je važnije od svega. Izgubila se ljubav prema sportu. Ljubav prema sportu često se krpala novcem i to je dovelo do propasti. Pogledajte nogomet, nema u njemu više Branka Čavlovića Čavleka, koji je odgojio stotine vrhunskih nogometaša…

Može li ministar Željko Jovanović raščistiti stanje u hrvatskom sportu, posebice nogometu?

Mislim da je ministar sam upao u zamku, trebao je prvo ispeći pa onda reći, a on se dao uvući u medijsko prepucavanje s iskusnijim maherima. Primjerice, Zdravko Mamić je takav kakav jest, ali siguran sam da Dinamo voli više nego sebe. Takvih nam sportskih fanatika fali! No, on je klupski čovjek, a u Dinamu se vrti i velika lova… Nažalost, u sport se uvukla i politika, kada izgubiš političku zaštitu, nađeš se na tapetu i prije nego što ti je neka krivnja sudski dokazana. Pitao sam i bivšeg ministra Dragana Primorca, kada se donosio posljednji Zakon o sportu, kakav se sistem kontrole i nadzora predviđa. Jer, ako nema sankcija, onda se ništa konkretno ne može riješiti. Novi ministar kaže da će uvesti inspekcije i slično; pa i sada, kako i sam Mamić kaže, postoje inspekcije, porezna, financijska i policijska… No, one moraju raditi svoj posao bez obzira na političku zaštitu pojedinih, svejedno je li riječ o poduzeću, obrtu ili sportskom klubu. Državne institucije naprosto moraju raditi svoj posao. Zakon o sportu teško je napraviti jer ga mora raditi struka, a više nema onih starih, vrhunskih sportskih stručnjaka. Sve je više menadžera, tehnomenadžera i političara kojima je novac ispred sporta. I roditelji su dijelom krivi, svi bi htjeli da su im djeca šukeri i ivaniševići, preko kojih će riješiti svoje egzistencijalne probleme.