“Alien” za malu djecu

Novi projekt Ridleya Scotta “Prometej” prvo je najavljivan kao prednastavak serijala “Alien”, da bi naposljetku bio promoviran kao film koji nema direktne veze sa serijalom, no brojnim se motivima intenzivno na nj referira, osobito na začetničko ostvarenje iz 1979. Scottova nit vodilja bila je poznata Dänikenova teza o izvanzemaljcima kao tvorcima ljudske rase, i tu ‘metafizičku’ nit slavni je režiser pokušao skladno spojiti s užežanrovskim sastavnicama serijala. No iako se u prvoj polovici filma relativno sporim ritmom i izbjegavanjem standardnih žanrovskih rješenja trudio slijediti put nedostižne Kubrickove “2001. Odiseje u svemiru”, Scott se nimalo nije potrudio objasniti kako je dvoje protagonista-znanstvenika na temelju spiljskih crteža uspjelo utvrditi odredište odakle su navodni vanzemaljci stigli na naš planet.

Bombastičan dizajn

U drugoj polovici, gdje se “Odiseji” kao uzoru pridružuje sam “Alien”, svemirskobrodski androidni robot iznebuha, bez ikakve veze i s proklamiranim i sa skrivenim ciljem putovanja na mjesec gdje bi se trebali nalaziti tvorci ljudske rase, tzv. inženjeri, zarazi znanstvenika zametcima čudovišnog aliena poznatog iz serijala, da bi znanstvenik potom, seksualnim odnosom, zarazio svoju družicu znanstvenicu, koja međutim, ne zna se zašto, ne razvije pogubne simptome kao dragi joj, nego naprosto zatrudni.

Čitav ovaj alienovski fabularni ekskurs strano je tijelo u logici filma, baš kao alien u protagonističinoj utrobi, no teško da je Scott na umu imao metatekstualnu subverziju. Daleko je vjerojatnije da je mehanički posegnuo za klasičnim motivom serijala kako ne bi iznevjerio očekivanja publike, a to mu je usput omogućilo kreiranje jedine doista ekspresivne scene filma – kad protagonistica iz utrobe svog sitnog, no čvrstog i vrlo skladno građenog tijela (utjelovljuje je Noomi Rapace) operativno odstranjuje bebu-aliena.

Ova usamljena ekspresivnost ostaje, međutim, u sjeni bombastičnog dizajna građevine koja će se razotkriti kao ‘inženjerski’ svemirski brod, kao i bombastičnog dizajna samih ‘inženjera’ – umjesto da takvim oblikovanjem poluči željenu impresivnost, Scott je demonstrirao dizajnersku maštu na razini adolescentskih ljubitelja stripova o super-junacima.

Infantilan ton

Kao što je uostalom ton njegove upitanosti o porijeklu ljudi i prirodi tvorca ili tvoraca infantilan. Neki su kritičari dovođenje u sumnju dominantne kršćanske religije proglasili provokativnim, no “Prometej” potencijalnim svođenjem kršćanstva na osobnu odluku svakog pojedinca u što će vjerovati zapravo istom tom kršćanstvu odaje silno priznanje – ‘inženjeri’, naši eventualni tvorci, po svemu sudeći bili su u velikoj mjeri veliki gadovi, pa je ljudska mogućnost izmaštavanja opreke zlom ‘inženjerskom’ nasljeđu, izmaštavanja onog plemenitog što kršćanstvo sadrži, pohvala i dobrim korijenima ljudskog duha i duše, i samom kršćanstvu kao njihovom plodu. S tim da Scott nijednog trena ultimativno ne dovodi u pitanje mogućnost ispravnosti kršćanskog objašnjenja svijeta i čovjeka, iako to objašnjenje zahtjeva nešto zaobilazniji put, no na nj su kršćanske teologije navikle još od Darwina.

Očito, “Prometej” ne uspijeva u svojoj ambiciji dojmljiva spoja kubrickovske metafizičnosti i uzbudljivog žanrovanja serijala “Alien”. Štoviše, u tom je nastojanju manje uspješan od istovrsno usmjerenog filma “Sunshine” Dannyja Boylea, a i taj je malo koga oduševio.

Ni u kontekstu samog „Alien“ serijala “Prometej” ne stoji dobro – jedino je Fincherov “Alien 3” slabiji.