Buđenje poljoprivredne Srbije

Udruženje novinara za poljoprivredu Agropress organiziralo je od 14. do 19. maja drugu radionicu u Srbiji pod nazivom “Balkan Tour”. U pet dana, više od 35 domaćih i stranih novinara iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, SAD-a, Švicarske, Danske, Bugarske, Irske i Albanije upoznalo se s modernom tehnologijom i proizvodnjom na Sajmu poljoprivrede u Novom Sadu, radom tvornice Sojaprotein u Bečeju i Mlekare u Šapcu, kao i s voćnjacima u Čelarevu, uz nezaobilazan obilazak manastira Lelića kraj Valjeva.

Najveći međunarodni sajam poljoprivrede na Balkanu, 79. po redu, održan je sredinom maja u Novom Sadu, a dogodine će zemlja partner biti Hrvatska. Sajam je, prema navodima direktora Gorana Vasića, oduvijek bio centralno jugoslavensko mjesto za agro-biznis, a ove godine predstavio je izlagače iz 78 zemalja, uz izložbu 5.000 životinja.

Kao najveća agroindustrijska kompanija u regiji, predstavljena je Victoria Group, osnovana prije jedanaest godina, čiji je lanjski prihod iznosio 524 milijuna eura. Okuplja deset članica u jak agrarni lanac Srbije sa 1.800 zaposlenih, 400 kooperanata, 40.000 farmera i 20.000 hektara obradive zemlje.

Moderna proizvodnja

– Unazad šest godina, otkako postoji fabrika u Šidu, kompanija Viktorija grupa sarađuje sa Hrvatskom, kamo izvozimo jestivo ulje, suncokretovo i sojino. Izvozimo rafinisano, kao i sirovo ulje, čiji je jedini kupac Agrokor. Sa nekoliko hrvatskih kompanija, poput Žita Osijek, Agrokora, Granolija i drugih, kupujemo zrna soje, suncokreta i uljane repice, a za neke od njih radimo i doradne poslove: oni izvezu zrno, mi vratimo ulje i sačmu kao gotove proizvode. S obzirom na blizinu naše fabrike, koja je četiri kilometra od granice sa Hrvatskom, prirodno je da smo okrenuti jedni drugima. Saradnja nam je odlična, a verujem da ćemo u budućnosti raditi još više zajedno – kaže Zoran Mitrović, generalni direktor Victorije.

O poljoprivredi kao dominantnoj privrednoj grani u Srbiji na Sajmu je govorio sada već bivši ministar poljoprivrede Dušan Petrović; u Srbiji, naime, 800.000 porodica proizvodi hranu, što je u postotku najviše u Evropi.

– Najvažniji infrastrukturni projekat koji imamo jeste navodnjavanje. Trenutno se u Srbiji navodnjava 180.000 hektara obradivog zemljišta od ukupno 4,2 miliona hektara obradive zemlje, šta je veoma malo. Drugi važan projekat jeste izgradnja intelektualne infrastrukture. U poslednjih pola godine angažovano je više od 1.700 inženjera poljoprivrede, od kojih svaki savetuje oko 200 poljoprivrednih gazdinstava, odnosno više od 300.000 porodica u 4.000 sela. Oni imaju dva glavna zadatka, da farmer zaradi više i da se kontroliše kako se troši novac iz budžeta – objašnjava Petrović.

Novinari su posjetili i pogone najmodernije tvornice u regiji, bečejskog Sojaproteina, čiji je godišnji kapacitet 250.000 tona. Prerađuje soju isključivo domaćeg porijekla, koja nije genetski modificirana. Najnovija investicija te kompanije jest novi pogon za proizvodnju tradicionalnih sojinih proteinskih koncentrata, u koji je uloženo 25 milijuna eura, a čiji će kapacitet iznositi dodatnih 70.000 tona. Otvaranje pogona planirano je u mjesecu junu.

– Posebnost novog pogona jeste u tome šta ćemo u njemu proizvoditi tradicionalni sojin proteinski koncentrat, kojem smo povećali procenat proteina na više od 70 odsto i time obezbedili kvalitetniju ishranu životinja. Koristimo posebnu smesu alkohola i vode koja obezbeđuje da protein ostane netaknut, poput onoga u prirodnoj formi. S druge strane, uspeli smo da otklonimo ogromnu količinu rastvorljivih šećera, koji smetaju razvijanju mladih životinja. Osim hrane za životinje, fabrika je jedan od najvećih proizvođača ljudske hrane od soje: ljuspica, komadića, odrezaka, sojinog brašna i grizeva – govori Čedomir Pešić, rukovodilac proizvodnje novog pogona.

Energiju za kompletnu proizvodnju Sojaprotein dobiva iz vlastitih obnovljivih izvora, korištenjem biomase iz suncokretove ljuske, slame od pšenice te iz soje i kukuruza, a s novim pogonom će se i sojina melasa, kao nusproizvod, koristiti kao energent. U tvorničkom je sklopu i jedan od najmodernijih laboratorija u Evropi za ispitivanje kvalitete i sigurnosti hrane, zdravstvene ispravnosti predmeta opće upotrebe te ispitivanja umjetnih gnojiva i zemljišta.

Marljivi Jadranovići

Zoran Matić, generalni direktor Mlekare Šabac, čija je osnovna djelatnost proizvodnja i prerada mlijeka i mliječnih proizvoda, navodi kako Mlekara dnevno prerađuju 250 tona mlijeka. Mlekara, koja ima osamdesetogodišnju tradiciju, vodeća je po proizvodnji feta-sireva. Osim na domaće tržište, svoje proizvode izvozi i u zemlje bivše Jugoslavije te u Rusiju i Ameriku, a do kraja godine planiraju se predstaviti i na tržištu EU-a.

Najtopliju sliku vrijednih farmera pružila je deseteročlana porodica Jadranović iz sela Dobrića kraj Šapca. Ovi kooperanti obližnje Mlekare izdvojeni su kao jedan od svijetlih primjera kako bi farmerski život u Srbiji trebao izgledati: da uz blago imaju dovoljno zemlje koju obrađuju, da koriste sve državne poticajne mjere i da uvažavaju mišljenja stručnjaka.

Tri generacije Jadranovića, braća Zoran i Slobodan sa suprugama Tatjanom i Bojanom, uz oca Antonija i majku Radu, djecu i dvoje radnika, zajednički brinu o gazdinstvu. Vode brigu o 210 grla, od čega 80 krava, a ostalo su junice i telad. Dnevno isporuče čak 1.500 litara mlijeka.

– Od 1996. godine intenzivno ulažemo u proizvodnju mleka. Dotad smo proizvodili prosečne količine mleka od pet krava, a onda smo krenuli u povećanje i na otplatu kupili šest junica. Obrađujemo i velike površine zemlje, 50 hektara naše i 20 hektara zemlje u zakupu, na kojima uzgajamo kukuruz, pšenicu i ječam – kaže Zoran Jadranović, koji ističe kako je u ovom poslu najvažnije znanje, uz koje je jedino moguće napredovati.

Smatra i kako četveročlana porodica može sasvim lijepo zarađivati i voditi kvalitetan život ako brine o dvadesetak krava, ali pritom se mora dobrano naraditi, jer je to zanimanje u kojem nema odmora i praznika, već stalno valja brinuti o životinjama.

U rasadničkom dijelu koncerna Farmacom organiziran je posjet jednoj od najvećih farmi za plasteničku proizvodnju povrća. Na četiri proizvodna hektara u godini dana uzgoji se 500 tona paradajza i 100 tona “semafor paprike” (crvene, žute i zelene), sve to bez upotrebe pesticida.

Završni dio puta bio je posjet Valjevu, a šlag na kraju predstavljao je obilazak manastira Lelića, u kojem se čuvaju mošti osnivača, vladike Nikolaja Velimirovića, kojeg je Sveti arhijerejski sabor SPC-a 2003. proglasio svecem. Nakon upoznavanja s poviješću manastira i životnim putem njegova utemeljitelja, slijedio je uvid u današnji život u manastiru, koji je specifičan po prehrambenoj proizvodnji. U nju spadaju tradicionalna proizvodnja meda i šljivovice, o čemu nas je obavijestio iguman, arhimandrit Avakum Đukanović.

Raspoloženi iguman

– Osmero nas živi u ovom manastiru, koji je do 1991, dok nisu prenesene Nikolajeve mošti iz Amerike, bio parohijska crkva. Posete su nam velike. Dolaze nam đačke ekskurzije, turisti iz raznih zemalja, pravoslavni i katolici, jer naš je vladika mnogo putovao i svagde bio – kaže 81-godišnji iguman, koji se već pola vijeka bavi uzgojem pčela i svake godine proizvede tridesetak kilograma meda.

– Bavim se onim što volim. Iako pčele nekada malo peckaju, a s njima se mora raditi i po najvećoj vrućini, na sve se čovek navikne. Hvala Bogu, nisam na njih alergičan, kao šta su mnogi postali, pa sam puno puta kod njih i bez zaštitne kapuljače. Učim mlade da mi pomognu, jer pčele su lepa zanimacija. Izradu šljivovice predao sam Georgiju, ali i dalje svi mi obilazimo i pratimo postupak, probamo, popijemo, jer nam je prirodno da se napijemo malo “veselice”. Pitala me jednom prilikom novinarka zašto rakiju zovem “veselica” kada je u narodu poznata kao “mučenica”. Objasnio sam joj: rakija prođe dug put, puno kuvanja u kazanu dok ne izađe na svetlo dana, i zbog toga jeste mučenica. “Veselica” je zovemo jer joj se radujemo: mi je gradiramo, pa je onda i usnama gradiramo. Veselimo joj se i kada dođe u čašu do usta, kada je popijemo – ispričao je raspoloženi iguman.

Kako je najavio Goran Đaković, predsjednik Agropressa, novinarska balkanska turneja agroputešestvijama nastavlja se i nagodinu.

Tajna manastirske rakije

Šljivovica manastira Lelića ove je godine na Poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu osvojila zlatnu medalju, a redovito su hvaljeni i za med, bagremov, livadni, proljetni od ranog cvijeta voća i jesenski šumski. Iako proizvode te dvije vrste prirodnih pripravaka, u manastiru se i dalje proizvodi samo rakija šljivovica, ne i medovača. Zašto je tome tako, pojasnio je igumanAvakum Đukanović.

– Rakija može i sa medom, no tada se od nje brzo opije, već nakon dve čašice, upravo zato jer je slatka. Za svoje potrebe na desetak hektara sejemo i razne kulture, pšenicu, kukuruz, krompir i voće. Rakije smo prošle godine ispekli 600 lampeka (kazana) od po 100 litara te smo je lepo flaširali, ukrasili voskom i etiketom. Zbog njene je kvalitete svi rado poklanjaju, pa je već obišla ceo svet. Jer, svuda je našeg sveta koji voli pokloniti pravu prirodnu šljivovicu – kaže iguman.