Burazeri u letargiji

Zanimljivo je da ni danas, gotovo dvadeset godina od pojave teksta Samuela Huntingtona “Sukob civilizacija?” u magazinu “Foreign Affairs”, njegova kultur-rasistička retorika koja političke promjene objašnjava geografsko-mentalitetno, ne prestaje dominirati u raspravama o tzv. europeizaciji balkanskih zemalja. Najnoviji prilog tome je tekst na T-portalu Katarine Ott koja se žali na južnjački mentalitet Hrvata što, navodno, priječi ekonomski razvitak i mogući izlazak iz krize. Tako kaže: “Hrvatska se zbog toga mora izvući iz ‘južnjačke’ letargije i sama uzeti stvari u svoje ruke.”

Iako sama po sebi ta južnjačka geografska pripadnost baš ništa ne znači, ovdje taj pridjev ima otprilike istu onu ulogu koju je imao u slovenskoj retorici osamdesetih i devedesetih godina, kad se o Bosancima i drugim jugoslavenskima došljacima na privremeni rad u Sloveniju posprdno i omalovažavajuće govorilo kao o “južnjacima”, “Čefurima” i slično. Naime, bila je to retorika uvrede i poniženja, baš kao što sada aktualni domaći komentatori istu retoriku samoponiženja koriste kako bi smrvili sve stare oblike društvenosti i njihove domicilne nosioce (“došljaka” u Hrvatskoj više nema, prljavi posao njihovog čišćenja za liberale su odradili nacionalisti za vrijeme rata), jer da smetaju prosperitetu i napretku.

Hodogram isključivanja

Inače, hodogram isključenja suvišnih uvijek je isti. Recimo, u Sloveniji su najprije južnjake odstrijelili huligani na ulicama, a s ponešto finijom retorikom pratili su ih nacionalisti u različitim političkim forumima. Nakon toga, država je odlučila s teorije preći na praksu, pa je od Čefura napravila izbrisane. Kad se i tu postiglo konačno rješenje, cijela se stvar mogla manje-više bezbolno normalizirati kroz tzv. kulturu. Ovaj put preko pjevača Magnifica i pisca Gorana Vojnovića. Prvi je imao pjesmu “Kdo je čefur”, a drugi roman “Čefurji raus!”

Drugi primjer za novu evropsku retoriku tekst je Kori Udovički, biše direktorice UNDP za Srbiju, u kojem ona traži da se “demontira burazerska država”. Naglasila je da je došlo krajnje vrijeme da se Srbija suoči sa svojim najsloženijim problemom, “burazerskom” državom”, pa dodaje: “Da bismo okrenuli novi list, treba prvo da prihvatimo da je srpskoj privredi potrebna država, ali drugačija.”

Kakva bi to mogla biti drukčija država, možda zna Radimir Čačić. On nam, naime, umjesto “burazerske države” nudi tačerovsku izmišljotinu zvanu javno-privatno partnerstvo. Upravo taj model kani sprovesti na projektu izgradnje školske infrastrukture. To znači da će ta, među ostalim, samo europskije nazvana privatizacija, omogućiti privatnicima ne samo više desetljeća dugu poziciju nekog oblika vlasništva, nego će im omogućiti i nemali utjecaj na one politike u izgradnji čije infrastrukture privatnici participiraju svojim novcem. O manjku demokracije i transparentnog poslovanja u takvim aranžmanima da i ne govorimo.

Visokoparna kulturalistička euro-retorika koja preko domaćih posrednika (najčešće su to političari i novinari) pristiže iz centra Unije i koja zbori o demokraciji, toleranciji, mulitkulturalizmu i sl., redovito ide pod ruku s praksom isključivanja svih onih koji ne kane ili ne mogu odustati od svojih tradicionalnih oblika socijetalnosti.

Svi oblici neformalne društvenosti i neinstitucionalne socijetalnosti pokušavaju se srušiti. Sjetimo se samo kako je čak i zakonom bilo pokušano zabraniti nenovčanu susjedsku pomoć. Tako se i najbliže veze ultimativno moraju financijalizirati ili ih neće biti. Rušenje susjedstva i komšiluka zagovaralo se u ime navodne borbe protiv rada na crno.

Što se tiče veza koje prelaze u neku vrstu patološke društvenosti (burazerstvo, klikaštvo, kumstvo), one nisu na meti europskih boraca protiv starog tipa društvenosti samo zbog njegovih mogućih kriminalnih učinaka. One su na meti i stoga jer svaki oblik društvenosti zapravo smeta implementaciji individualističkog i egoističkog kapitalističkog poretka. Patološki primjeri poput protekcije, klikaštva ili burazerstva dobrodošli su kako bi se ciljana publika dodatno galvanizirala protiv starih veza kao takvih te kako bi se proizveo pristanak za opću desocijalizaciju.

Demontaža kulturalizma

Da u tome ništa nije sveto govori i tendencija prisutna u posljednjih petnaestak godina da se čak i intimne veze komercijaliziraju. Dok je nekad za susrete dvoje bio potreban park, javni lokal, plesnjak ili disko, danas ulogu svih tih mjesta igra Facebook. Ta se društvena mreža pokazuje kao ponajbolji alat za automarketizaciju, za permanentnu prodaju samoga sebe na tržištu emocija. Na taj način tržišni rezon ulazi čak i u romantične relacije. Američka sociologija već zaključuje da je ključna karakteristika neoliberalnog sebstva mogućnost pojedinca da se permanentno izloži kao imovina u koju treba stalno investirati, hraniti je, njome raspolagati i razvijati je. Facebook je dušu dao za takav neprekinuti tok samobrendiranja.

Kad smo već kod intimnih veza, čak su i potencijalno najsubverzivnije veze, one unutar LGBT populacije, danas posve socio-politički pripitomljene. I oni, baš kao i njihovi heteroseksualni parnjaci, traže samo mogućnost za nesmetano ostvarivanje privatiziranih egzistencija sa sigurnim prihodima i pravnom zaštitom.

Da se vratimo na geografiju koja je novoevropljanima posebno mila. U devedesetima je dominirala postavka da su novi građani Evrope, oni s Istoka, civilizacijski nekompetentni zbog svog komunističkog odnosno sovjetskog hiatusa, koji da ih je učinio privremeno nesposobnima za zapadni život. Danas se ta geografija ponešto pomaknula i homo sovieticus nije više toliko na udaru. Sad je to globalni evropski “Čefur”, južnjak nekapacitiran za novo doba i rezistentan na tzv. novu kapitalističku kulturu.

U novoj evropskoj logici takve “južnjačke”, “letargične” oblike društvenosti prakticiraju tzv. tranzicijski gubitnici, luzeri svih fela, neuklopljeni, bezvrijedni i neupotrebljivi. Sve je to ujedno – vidi se to i po permanentnoj kampanji domaćeg medijskog mainstreama – oznaka za radništvo en general, a posebno za onaj dio radništva koji radi u javnom sektoru. Oni su gotovo pa demonizirani do razine parazita, kao prvi u nizu koji odbijaju prihvatiti pravila nove ekonomije.

Dakle, nije nam potrebna demontaža burazerstva jer u njemu, ako ništa, barem ima vitalnosti, ono što nam treba jest demontaža ovakve novoevropske kulturalističke perspektive.