I boss i hadžija

Bruce Springsteen: Wrecking Ball (Columbia, 2012)

Dave Marsh je u biografiji ‘Dva srca’ opisao Springsteenov perfekcionizam prilikom snimanja albuma, što je mnoge iznenadilo jer se radi o izvrsnoj ho-ruk glazbi, himnama radničke klase, za koje je mnogi Bossov fan mislio kako su nastale spontano. No nema takve spontanosti. U jednoj knjizi John Cowper Powys piše o nekom liku kojemu je bio neophodan mir jer mu se život raspao, i onda je često znao sjesti i čekati da se smiri. Mogućnost da u svijesti zaluta u luku u kojoj se nalazi neophodna mu staloženost, tvrdi Powys, jednaka je mogućnosti dobijanja zgoditka na Lotu a da se nije uplatilo listić.

Bojao se šljake

Iza svake dobre opuštenosti nisu samo dobre namjere, nego i znanje na kojemu se radilo. Prošle godine umro je saksofonista Clarence Clemmons, čovjek čija je svirka bila zaštitni znak E Street Banda, čije su solaže na saksofonu bile kao tetovaže na srcu. Springsteen je svojedobno pravio glazbu koja bi mogla napumpati i dva srca, samo ako ste od onih koji žive kao da u prsima imaju dva egzemplara. Odonda je prošlo dosta vremena, i heroj radničke klase (koji u životu nije radio ni dana, i koji se, po vlastitom priznanju, bojao obične šljake jer nije htio završiti kao njegov stari) zadnjih je desetljeća glazbu odjenuo u pop ruho, tako da dosta starih fanova nove Bossove albume sluša iz poštovanja prema sjajnim srednjim godinama ovoga autora.

Springsteen je povukao kao konj tek kada je nakupio staža, on nije autor koji se odmah našao i možda se stoga nikada nije dokraja ni izgubio – kod njega je omjer spomenutog perfekcionizma i inspiracije doslovno rezultat dugogodišnjeg mućkanja – Boss uspjeh nije pokupio na cesti pa ga na cesti neće ni izgubiti. Osim toga, njegovi su koncerti još uvijek strahobalni tako da, tko se god odluči pohoditi ga uživo – neće zažaliti. Da nije uspio u glazbi on bi komotno mogao potražiti posao kao stand-up komičar za kamiondžije. Rođen u U.S.A. i rođen za stage. Čemu možemo dodati i njegovu potrebu identifikacije s ovim zadnjih mjeseci propupalim demonstracijama, poput one na Wall Streetu, jer je Springsteen, koji je snažno podržao Obaminu kandidaturu za predsjednika, prilično razočaran aktualnom američkom gospodarskom i socijalnom politikom.

Boss je to

Zvuk na ‘Wrecking Ball’ podsjeća donekle na album ‘The Seeger Sessions’ (npr. pjesma ‘Shackled and Drawn’ ili ‘Death To My Hometown’), što će reći da je Springsteen album utemeljio na bazičnoj glazbenoj podlozi američkog folka izmiksanog s popom. Junaci njegovih pjesama nose, doduše, one radničke košulje na kockice, ali pažljiviji slušatelj mogao bi imati osjećaj kako su košulje kupljene u skupim buticima. To ne znači da je Boss zaboravio napraviti pjesmu: pretalentiran je za ozbiljan promašaj, ako vam i fula glavu, pogodit će vas u prsa, takav je to spretni tip, ma koliko ga pralo vrijeme koje prolazi, ma koliko snaga polako istjecala iz njega. On je i dalje opasan tip koji će vam poderati srce u mraku, koji će vam natjerati nogu da hvata ritam u subotu navečer, vani, uz pivo. On je još uvijek u stanju, na onaj tipični romantičarski štajnbekovski polušutljivi način, izazvati u slušatelju neodređeni bol u prsima, i za taj raspor duše mu je ponekad dovoljna samo melodijica i par mrvica atmosfere, kao u pjesmi ‘Jack Of All Trades’.

Boss je to, a ne šef lokalne parade. I eto, dok se vrijeme polako mrvi, a njegovi borci polako odlaze prema vječnim lovištima, Springsteen još jednom ide u lov na vaše srce. Ide po ona vaša dva komada. Ako ih nemate, nemate, bogme, ni što tražiti u njegovoj blizini.