Intrigator

Katran & perje

Od socijalne pomoći do posmrtne pripomoći

Bravo, Slavko!

Dosta je toga da nam se tamo neke babe i starci kojima dajemo mizerne penzije još i rugaju uzimajući socijalnu pomoć, a žive u stančinama od po 40 kvadrata! – urlikao je u srijedu na užem kabinetu Vlade ministar financija Slavko Linić, doznaje Intrigator iz izvora bliskog čistačici u Banskim dvorima.

Isti izvor navodi da je Linić zatim rekao: “Zbog toga predlažem, kao što sam jučer ekskluzivno iz izvora bliskog sebi najavio u ‘Jutarnjem listu’, da svi ti koji imaju male penzije jer u životu nisu ništa radili nego su se samo izležavali u svojim stančinama, ne mogu više primati socijalnu pomoć ako imaju nekretninu veću od 35 kvadrata.”

Limit će se odnositi na svu imovinu, bilo da je riječ o stanu, šupi ili grobnom mjestu (“Ne možete vjerovati što sve ti ljudi posjeduju”), a koliko je naš izvor mogao čuti kroz Linićev nos, svoj je zakonski prijedlog ovako argumentirao: “To je nepodnošljivo. Ti starci ugrade umjetni kuk preko besplatnog dopunskog osiguranja, imaju svaki dan besplatan ručak u pučkoj kuhinji, besplatno kopaju naše boce po kontejnerima i onda nam se još rugaju uzimajući socijalnu pomoć. Nepokretne babe nam se rugaju uzimajući socijalnu pomoć, a doma se izležavaju u sobetinama od po deset-jedanaest kvadrata! Je l’ da, Ratko?”

“Bravo, Slavko! Eto zato sam ja i tražio da poskupimo energente. Znam neke koji zimi kukaju i traže jeftinije grijanje, a ljeti nam se rugaju znojeći se fino u preko 40 ili 50 kvadrata”, podržao ga je Čačić.

Kako doznajemo, u Vladi su već izračunali multiplikatorne efekte novog zakona. Ciljna skupina morat će prodati višak nekretnina, što će dovesti do većih prihoda od poreza, a time bi se mogli smanjiti porezi poduzetnicima. Penziće se savjetuje da zadrže samo nekretnine na groblju, jer se procjenjuje da bez socijalne pomoći neće preživjeti dulje od pet godina. Time će opasti i broj ugradnja umjetnih kukova, pužnica i operacija mrena, a smanjenje troškova zdravstva omogućit će smanjenje doprinosa poduzetnicima za naredna tri postotna boda i potaknuti rast i zapošljavanje.

Nikola Bajto

Novog “spasitelja” Trećeg maja Vlada pronašla u Borislavu Škegri

Stari trik, isti mađioničar

Možemo zanemariti svaki rezon, a koji je ovom prilikom netragom uskraćen čak i sindikalnim predstavnicima Uljanika i Trećeg maja, pa zaključimo tek: ako nam kanite prodati stari trik o spasenju, dajte nam barem novog mađioničara

Prvo je uz halabuku objavljena vijest da će izvršna državna vlast spasiti riječki Treći maj od propasti angažiranjem jedinog poslovno uspješnog hrvatskog brodogradilišta, pulskog Uljanika, kao budućega njegova malo-vlasnika-malo-partnera, a zatim je dodana neobavezna fusnota da će se iza ukupnog spasonosnog preuzimanja i rješavanja pojedinačno najvećeg problema domaće industrije i izvoza, namjestiti stručni autoritet i poduzetnički duh te statističke reference jednog, ni manje ni više nego – Borislava Škegre.

Zamislimo sad alarmnu sirenu hrvatskog gospodarstva općenito, kako pišti na sami spomen Škegre.

Uslijed čekićanja po škverovima, koje usprkos svemu – pa i obustavljenim državnim jamstvima – odjekuje sveudilj (i dalje su glavni izvoznici!), i reformatorskog čekićanja u Vladi poglavito, međutim, ne čuje se alarm niti vapaj koji upozorava, između redaka optimističnih medijskih izvještaja, da ne bi trebalo posljednji preostatak ovdašnje nesretne proizvodnje izručiti na milost i nemilost baš jednom od nosećih egzekutora hrvatske ekonomske politike iz najosjetljivijeg razdoblja njezine tranzicije, Škegri Strašnom!

Prisjetimo se, naime, kao što istim povodom javno čini akademik Zvonimir Baletić prošlog tjedna, kako je pogubna bila njegova uloga prije gotovo dva desetljeća, usred rata, kad su udareni temelji magistrali hrvatske privrede najnovijeg doba, s pošto-poto fiksnim tečajem kune i monetarnom, a posljedično i ostalom brutalno privatizacijskom ekonomskom politikom, u korist banaka i trgovaca-uvoznika namjesto koristi proizvođačke te izvozničke i opće. I sjetimo se da je u međuvremenu isti lik i formalno prešao u tzv. privatni sektor te dospio na pravosudni šiljak s kojeg je kožu spasio ponajprije političkim manevrom strateško-partnerskog udruživanja s državom u obličju Prvog Potpredsjednika.

Jer, upravo Radimir Čačić zaziva upomoć Borislava Škegru već pola godine, te ga je digao iz mrtvih otkako su mu čak i njegovi najbliži suradnici – nakon bivše premijerke Jadranke Kosor – u tzv. Fondovima gospodarske suradnje, otkazali povjerenje zbog tipičnog škegrinskog muljanja. Tim se FGS-ovima, dakle, investicijskim fondovima rizičnog kapitala, dubioznim već zbog puno drugih stvari na relaciji prema državi – npr. raznih, apsurdnih milijunskih proračunskih naknada – nekoliko godina poslije tragičnog povjeravanja mirovinske štednje u drugom stupu, imaju prepustiti i škverovi.

Možemo zanemariti svaki rezon, a koji je ovom prilikom netragom uskraćen čak i sindikalnim predstavnicima Uljanika i Trećeg maja, pa zaključimo tek: ako nam kanite prodati stari trik o spasenju, dajte nam barem novog mađioničara!

Igor Lasić

Državni vrh u Brezovici obilježio Dan antifašističke borbe lupetajući gluposti

Smrt fašizmu, Jugoslaviji i komunizmu

Nova se vlast hrvatske jugoslavenske i komunističke prošlosti odriče pokušavajući iz tog konteksta istovremeno ukrasti njegove najvrednije tekovine, što je vodi do povijesnog falsifikata pokazanog u Brezovici

Držeći govor prilikom obilježavanja Dana antifašističke borbe 22. lipnja u Brezovici, premijer Zoran Milanović nalupetao je popriličnu količinu gluposti, a posebno kada je rekao kako, za razliku od Hrvatske, nijedna druga država na svom području nije imala organiziran ozbiljan vojni pokret od 1941. do 1945. bez državne vlasti. “To u Evropi nitko nije imao, i po tome je Hrvatska drugačija i posebna”, ustvrdio je ponosno hrvatski premijer, iako je potpuno isti pokret vojnog otpora, štoviše pod istim vodstvom, djelovao i na teritoriju drugih država bivše Jugoslavije.

Moguće je da se Milanoviću zabunom učinilo kako one nisu u Evropi, jer je ovu pobrkao s EU, no i tamo je takvog otpora bilo, vojno osobito snažnog u Grčkoj.

Premijer je govor inače započeo kazavši da neće držati sat povijesti, a po svemu se čini da bi njemu jedna lekcija dobro došla. No sumnjamo da se njegovo ignorantstvo svodi na puko neznanje, prije se radi o nečemu drugom. Ono što ujedinjuje grčke i jugoslavenske partizane je vodstvo dobro organizirane komunističke partije, koja je bila u stanju stvoriti masovno popularan antifašistički pokret.

Međutim, hrvatski državni vrh – premijer Milanović, predsjednik Ivo Josipović i potpredsjednik Sabora Josip Leko – došao je u Brezovicu obilježiti osnivanje prvog partizanskog odreda u Sisku 22. lipnja 1941., uspjevši pritom potpuno prešutjeti da su odred osnovali pripadnici KPH-KPJ, i to kao direktnu reakciju na saznanje da je ranije tog dana Hitler otpočeo napad na druga Staljina.

Milanović je u Brezovici kazao da su ga pitali zašto Hrvatska obilježava 22. lipnja, kada nijedna druga država to ne čini. Strani ambasadori valjda su se zbunili što slavimo dan općepoznat kao početak njemačke invazije na SSSR. Točan odgovor bi, naravno, bio: “Pa zato što su naši komunisti krenuli u akciju kada je napadnut drug Staljin.” No Milanović je i dalje prosipao floskule: “Hrvatska je drugačija po tome što je ovaj narod više nego ijedan drugi sudjelovao u ovakvoj vrsti otpora, a to je otpor koji brani slobodu.”

Što se tiče prešućivanja jugoslavenskog konteksta antifašističke borbe, koju danas nacionalno obilježavamo, Hrvatska se država još 1991. potrudila da s jugoslavenskim antifašizmom raskrsti tako što će obilježavanje premjestiti s dana ustanka u Srbu 27. srpnja na dan osnutka sisačkog odreda 22. lipnja. Jedan razlog je bio što su u prvom vodeću ulogu imali hrvatski Srbi, a u posljednjem Hrvati, a drugi što je ustanak u Srbu bio povezan s koordiniranim akcijama u cijeloj Jugoslaviji. No eto, ostala je nezgodna još samo ta mala činjenica, da su iza obje akcije stajali internacionalno orijentirani komunisti.

Nova se vlast hrvatske jugoslavenske i komunističke prošlosti odriče pokušavajući iz tog konteksta istovremeno ukrasti njegove najvrednije tekovine, što je vodi do povijesnog falsifikata pokazanog u Brezovici, gdje je Josipović partizane izjednačavao s braniteljima, a Leko borbu iz Drugog svjetskog rata prikazivao kao probijanje puta za buduće ostvarenje sna o samostalnoj Hrvatskoj.

Jedina spomena vrijedna Milanovićeva izjava odnosila se na onovremeno antifašističko bratstvo Hrvata i Srba, dok je jedini njegov pokušaj kontekstualizacije tadašnjih zbivanja služio samo tome da se relativiziraju poslijeratni zločini antifašističkih snaga, a zajedno s njima i ponešto onih iz posljednjeg rata.

Nikola Bajto

Zanimljiva obrana desničara uhapšenog na Bleiburgu

Nije austrijski, nego hrvatski kukuruz

Ono što neće hrvatska, hoće austrijska policija, koja je na komemoraciji na Bleiburgu zbog “mjerenja kukuruza”, tj. “starog hrvatskog pozdrava” ili, direktno rečeno, nacističko-ustaškog dizanja desnice uvis uhapsila ratnog veterana Davora Trbuhu, koji se više od mjesec dana nalazi u austrijskom pritvoru. Policajci su ga priveli jer je njegovo dizanje desnice protumačeno kao veličanje nacizma, za što mu po austrijskim zakonima sljeduje od jedne do deset godina zatvora.

Sumnjiči ga se da je predvodio grupu “Deutsch-Kroatische Waffenbrüderschaft” koja veliča jedinice NDH što su se borile u sastavu SS-a. Po austrijskim zakonima, radi se o radikalnoj fašističkoj grupi, a optužnica će biti podignuta krajem juna.

Davorova žena Lidija tvrdi da on nema veze s DKWB-om jer je na Bleiburgu bio kao član Zdruga “Nikola Šubić Zrinski”, hrvatske, a ne austrijske desničarske organizacije. Dakle, “mjerio” je hrvatski, a ne austrijski kukuruz, doduše u Austriji.

Jer da je “kukuruz mjerio” u Hrvatskoj, naše mu vlasti to ne bi previše zamjerile. U Hrvatskoj je to krivično djelo rasne i druge diskriminacije, ali je teško dokazivo da je netko samim ustaškim znakovima, uključujući i pozdrav, poduzeo radnju koja spada u njega. Ako se time remeti javni red i mir, kažnjava se novčanom kaznom ili zatvorom do mjesec dana. Ali osim izvjesnog 21-godišnjeg J. B.-a koji je platio 1.600 kuna i dobio 25 dana uvjetne zatvorske kazne zbog ustaške kape na Thompsonovom koncertu 2008., nitko nije kažnjen, a kninska sutkinja lani je još ocijenila kako je “Za dom, spremni!” samo stari hrvatski pozdrav.

Nenad Jovanović

Kratko & jasno

Marko Jurčić, Zagreb Pride

Ne okrećite glavu

Dvije su djevojke pretučene jer su zagrljene šetale Zagrebom. Nasilnik ih je počeo vrijeđati na Glavnom kolodvoru, pratio ih je u autobusu i pretukao kada su pokušale pobjeći.

– Jedna djevojka zadobila je teže, a druga lakše tjelesne povrede, no najgore je što su im ostale psihičke posljedice. To je bio zločin iz mržnje zbog spolne orijentacije. Takvi zločini protiv LGBT osoba među najčešćim su oblicima zločina iz mržnje kod nas. U Zagrebu se najčešće dešavaju u sredstvima javnog prijevoza u ranim jutarnjim satima, a ovo je treći slučaj u posljednje tri godine u ZET-ovim vozilima.

Hoće li počinitelj biti kažnjen?

– Očekujemo da se do kraja provede istraga i da se nađe počinilac, da se podignu kaznene prijave za zločin iz mržnje i da dođe do zatvorske kazne, što je primjerena kazna za zločin iz mržnje i fizički napad. Djevojke mogu pokrenuti i parnični postupak za nadoknadu štete i utvrđenje diskriminacije.

Opisuju li ovakvi slučajevi hrvatsko društvo kao ono u kojem članovi LGBT zajednice nemaju pravo šetati gradom zagrljeni?

– Svatko ima pravo izlaziti u grad i smatrati da ga nitko neće udariti, a ovo samo pokazuje kakvoj smo mržnji izloženi. Prideovi će postajati sve sigurniji, no problem je kakvi će nam biti ostali dani, pa na podizanju svijesti građana moramo raditi tokom cijele godine. Radimo na pružanju pomoći članovima LGBT zajednice i osvještavanju, no važno nam je raditi i s policijom kako bi znala prepoznati zločine iz mržnje. Javnim kampanjama upoznajemo i širu javnost da zločin iz mržnje pogađa svakog tko je po nekoj osnovi drugačiji.

Koliko se zločina iz mržnje godišnje dogodi u Hrvatskoj?

– Oko 20, ali ih se samo pet prijavi policiji. U januaru iduće godine u Hrvatskoj stupa na snagu novi Kazneni zakon, koji je među pet najboljih u svijetu jer će se strože kažnjavati zločin iz mržnje. No, i dalje ostaje problem šutnje žrtava, a potrebno je i da policija prepozna da se dogodio zločin iz mržnje, kao i da javnost reagira, a ne da okreće glavu.

Mirna Jasić