S kamerom među drvosječe, pastire, rudare…

Na nedavnom Etnofilm festivalu u Rovinju, okrenutom uglavnom stručnoj publici, zapažen je i nagrađen film autora koji se posljednjih desetak godina dokumentarcima bavi amaterski: Rasim Karalić živi prilično povučenim životom u Delnicama, daleko od medija, zbivanja na filmskoj sceni i institucija koje bi financijski ili na bilo koji drugi način mogle podržati njegov rad. Unatoč svemu tome, izuzetno je plodan autor, koji iza sebe ima pozamašan opus djela  uglavnom socijalne tematike, a glavna su mu preokupacija ljudi koji se bave starim zanatima i teškim fizičkim poslovima.

Njegovi filmovi prate težak život ljudi u zabačenim selima i planinama Bosne i Hrvatske: od ovčara s Ozrena i sjećanja na neke bolje dane stare mlinarice Kate do posljednjih bosanskih drvosječa, furmana, koji i danas s volovima i konjima izvlače trupce iz gustih, nepristupačnih dijelova šuma. Upravo je film o furmanima osvojio stručni žiri festivala na kojem su se okupili etnolozi, antropolozi i sociolozi iz zemlje i inozemstva.

Šar-planina ispred Pariza

Dokumentarcima je, kaže Karalić, opčinjen od malih nogu, no tek su mu prije dvanaest godina životne prilike omogućile da si konačno kupi dobru kameru i krene u akciju. Godinama se vrzmao po selima i planinama Bosne, Like i Gorskog kotara, prateći tragove priča o ljudima koji se bave neobičnim i teškim poslovima, uglavnom onima koje je pregazilo vrijeme.

– Neki putuju u Veneciju ili Pariz, a ja bih radije na Šar-planinu ili Veliki Kavkaz, na neko izolirano mjesto. Kad uđem u staro selo, za mene je to kao da otvaram škrinju s darovima. Ljudi se uglavnom spremaju za more, a ja se mjesec dana pripremam za snimanje, pa pravac Bosna ili Lika – priča nam Karalić, rodom iz bosanskohercegovačkih Zavidovića.

Iako nema gotovo nikakvog formalnog filmskog obrazovanja, još manje o etnologiji i antropologiji, Karalićevi videozapisi autentična su arhivska građa, vrijedna upravo  antropolozima i drugim istraživačima načina života koji, s odlaskom starijih generacija, na ovim prostorima izumiru.

– Imam osjećaj da cijelo vrijeme trčim za tim pričama i ljudima, da mi ne nestanu. Često sam snimao dokumentarce s ljudima koji su bili na samom kraju života, neki su i umrli ubrzo nakon snimanja. Kad sam se nakon godinu dana vratio na planinu Zvijezda, gdje sam snimao furmane, sve se promijenilo: umro je kovač, jedan je furman otišao u penziju i ostalo ih je tek dvoje-troje. I konji su u međuvremenu stradali od ozljeda. Da sam došao samo godinu dana kasnije, vjerojatno bih malo toga uspio napraviti – kaže Karalić, kojega su na potragu za drvosječama potaknuli i vlastiti korijeni, što stoji i u posveti filma: i autorov je otac, naime, radio ovaj mukotrpan posao, a umro je mlad, kad mu je sin imao tek godinu dana.

Pričajući o svom radu, Karalić kaže da je na početku očekivao kako će za njega biti zainteresirani ljudi od struke, mediji ili određene institucije vezane uz tematiku koju njegovi  filmovi obrađuju. Primjerice, na Festivalu turističkih filmova u Splitu pobijedila je njegova, više godina snimana, videorazglednica o rijeci Kupi, no za nju nitko u Turističkoj zajednici Delnica nije bio zainteresiran. S Hrvatskim filmskim savezom počeo je surađivati tek kad su mu filmovi na domaćim i stranim festivalima počeli osvajati medalje i nagrade; neki su bili uvršteni i u program ZagrebDoksa, a na Berliner Film Fensteru, festivalu nezavisnog kratkog filma, nekoliko je puta osvajao prvo ili drugo mjesto.

Među njegovim su dokumentarcima i priče o hendikepiranim ili obespravljenim ljudima, poput slijepe djevojke Ljubice koja na Gackoj pere biljce, tradicionalne ličke prostirke, ili film o Romima koji u nemogućim uvjetima žive na odlagalištu otpada kraj Delnica, odakle ih gradske vlasti tjeraju, iako im je skupljanje i selektiranje otpada jedini izvor mizerne zarade.

Zahvaljujući opuštenom i neposrednom pristupu, Karalić s lakoćom zadobiva povjerenje ljudi i dopuštenje za snimanje. Na terenu često boravi danima i tjednima, dijeleći surovu svakodnevicu s onima koje strpljivo bilježi kamerom. Snimajući furmane, spavao je u štali s konjima, s rudarima je dijelio obrok nakon posla u oknu, a pastirima pomagao dotjerati ovce ili odnijeti mlijeko u čabrove.

Brzi vlak života

– Ključno je pitanje koliko je danas dokumentarni film stvarno dokumentaran, a koliko ima namještenih scena. Jer, za autentične snimke treba vremena. Za koju godinu u Hrvatskoj nećete moći naći čovjeka koji živi od nekog starog zanata. Sve će biti u svrhu turističke promocije, pa će vam netko u trapericama pokazivati kako se melje kukuruz – govori čovjek čija je životna priča i sama zanimljiva.

Nakon što je kao jednogodišnjak izgubio oca, s deset je godina ostao i bez majke, pa su se za njega brinula starija braća i sestre. Završio je vojnu akademiju i u osvit rata, u proljeće 1990, kao mladi potporučnik JNA stigao u Delnice. Bivša se država uskoro raspala, a on se u Delnicama oženio, skrasio i na autobusnom kolodvoru otvorio trgovinu. Imao je i kombi preuređen u pokretni dućan, s kojim je godinama obilazio okolna sela; kad je kupio kameru, putešestvije po zabačenim goranskim selima dobile su dodatnu draž. Stanovnike, uglavnom starije, opskrbljivao je namirnicama, ali i bilježio seoska događanja, raspitivao se o starim majstorima… Tako je nastao videomaterijal nedavno objedinjen u filmu “Zaboravljena sela”. Trenutačno radi na filmu o baki Zdenki, koja živi u selu na granici sa Slovenijom. Život u selu prikazao je kroz pisma starice kćeri u Americi, u kojima opisuje što joj se događa.

Otkako je ostao bez trgovine, orijentirao se na priče koje su mu bliže, nadomak ruke:  blagodati suvremenog života stigle su i u Delnice, među njima i veliki trgovački centri, pa više nema prostora za male obrtnike. Ironijom sudbine, Karalić danas radi u skladištu velikoga trgovačkog lanca. Kombija kojim bi obilazio sela više nema, a i slobodnog je vremena sve manje, no on i dalje snima, montira i šalje filmove na festivale. Kako kaže, teško će u ubrzanom ritmu, u kojem svi trče za profitom, njegove filmove ikad vidjeti šira publika.

– Ako se brzi vlak naših života malo zaustavi, možda kroz njegov prozor netko nešto i opazi – dodaje Rasim Karalić.