Muzej bezuvjetne prodaje

VIJESTI RTL-a

Šeks je pao. Dvadeset godina prekasno. Proizvodio je učinke gore od najezde skakavaca. Iza njegovih nomotehničkih majstorija ostala je opelješena zemlja. Nije bilo svinjarije koju nije znao ozakoniti, marifetluka koji nije uspio provući kroz iglene uši paragrafa – to nije bilo zato što je bio osobito pametan, nego zato što mu ništa nije bilo sveto. Legije novinara slavile su to šibicarsko, fušeovsko znanje kao neku političku arhimudrost, uzdižući ga na razinu političkog kulta, a sada dobro vidimo kuda nas je to dovelo: na rub siromaštva, pred propast, u poziciju puke kolonije bogate Europske unije, kako je to primijetio Tariq Ali.

Izbornim sustavima kojima je davao pečat stvorio je kalup u koji je trajno mogla stati samo jedna stranka, stranka namještaljki, malverzacija, stranka “ruka ruku mije”. Time je u zemlji ovjekovječio lošu vladavinu, koja ju je bacila na koljena. Dao je lavovski doprinos oslobađanju notornih djecoubojica, egzekutora Aleksandre Zec, on, Šeks, član demokršćanske partije, iako baš Krist u jednoj od najdojmljivijih rečenica kaže: “Onaj koji učini nažao nekom od ovih najmanjih, meni je učinio.”

Sada je, iako to novinarki ne priznaje – crven u licu poput jastoga – odpeljan na smetlište historije. Vladimir Šeks postao je muzejski eksponat. Lijepo mu je gledati leđa, kao i cijeloj galeriji tih “čudovišta iz Jurskog parka”, kako bi rekao šaljivčina Obrad Kosovac. Karamarko ga navodno ne podnosi, pa već ovih dana počinje skupljati prašinu. Ali, nema tu mjesta spokoju: Tomini šegrti, nedorasli zadacima, mogli bi još zatrebati takvog majstora, a onda se samo pruži ruka u muzej bezuvjetne prodaje, otpuhne prašina i hop, eto nas u novom nastavku Strave u Ulici šeksova…

NEDJELJOM U DVA, DRAGO PRGOMET

Smiren, širok, pristojan, pozitivan, normalan – to je opći umjetnički dojam o Dragi Prgometu nakon jednosatnog razgovora s Aleksandrom Stankovićem. Šteta što taj novajlija, neočekivano osvježenje u kadrovskoj pustinji hrvatske politike, nije postao predsjednik HDZ-a. Tada bismo doista imali nekoga tko nalikuje demokršćaninu. Prgomet ne bi zabranio “Žikino kolo”, spasio je za vrijeme rata dvojicu neprijateljskih vojnika, ranjenika, proslavu Dana mladosti ne vidi kao “kumrovečki nocturno”, ne bi je zabranio ako nije protivna zakonu itd. itd.

To baš i nije Karamarkovo viđenje svijeta, reklo bi se, a Sava će vjerojatno prije poteći uzvodno – da parafraziramo znamenitog Kumrovčanina – no što će članovi HDZ-a izboriti pravo na vlastiti stav. Prgomet će vjerojatno zato, nažalost, biti samo fikus na Trgu žrtava fašizma, jer je teško vidjeti poveznice između njega i ostatka ovog “kola gorskih tića”. Đuro Perica je, recimo, tjedan dana prije izbora rekao da napušta HDZ ako pobijedi Karamarko, da bi Karamarka odmah nakon izbora, premda je ranije izjavio kako za njega “mogu glasati samo volovi”, proglasio Periklom. Teško će tu cvjetati tisuću cvjetova.

Stanković je Prgometu postavio sva pitanja koja je trebao, uključujući i ono najzačudnije, na koje su intuitivno nadošli svi koji su emisiju gledali: Otkud on u HDZ-u? Što mu bi? X-files? Prgomet je odgovorio da ga je u HDZ doveo svjetonazor, što je bila jedina šokantna stvar, jer između njega i te stranke u svjetonazorskom smislu zjapi solidna provalija. Nažalost.

DRŽAVA MRTVIH, KLASIK TV

Zastavnik JNA, Slovenac Janez, pred kraj karijere napokon dobiva službu u Sloveniji, ali avaj, Dežela se baš tada otcjepljuje, razdružuje ili što već. Nude mu viši čin u slovenskoj vojsci, ali on smatra da se “ljudi drže za riječ, a volovi za rogove” i da se “zakletva polaže samo jednom”, pa s JNA odlazi u Beograd. Kakva greška! U Beogradu je izložen šikaniranju srpskih šovinista; siromašna vojska nema novca, pa mu sin, talentirani karatist, postaje vodeći ubojica među dorćolskim mafijašima. Obitelj mu se raspada u strašnim mukama, a jezivo lice srpske tranzicije, koje surovo slika Pavlović, sadistički društveni realist, mogu podnijeti samo gledatelji sa želucem od rostfraja. U jednoj sceni odvija se dražba u nekom bordelu, gdje gomila sirovih bogataša licitira gole žene, do jučer pripadnice normalnog društva, sada sirotinju koja se prodaje kao na pijaci za robove…

Premda je Živojin Pavlović umro ne stigavši dovršiti film, pa je materijale montirao Dinko Tucaković, čijim rezultatom mnogi nisu bili prezadovoljni, već sam torzo ovog ostvarenja djeluje izvanredno. Obavezno pogledati! Jer, sve to je, u osnovi, ekspresionistički portretirano lice postjugoslavenske tranzicije, kada su ljudi postali roba, čega mnogi ni danas nisu svjesni.

Još jedan sjajan urednički potez Klasik TV-a, male kuće koju valjda samo nedostatak novca sprečava da sašije diletante s Prisavlja, ali i komercijalnu konkurenciju koju odlikuje sklonost kulturnom barbarstvu, opakom filmskom herostratizmu.

DRUGI FORMAT, WILLIAM ENGDAHL

Čovjek silno želi gledati Engdahla kako bi čuo argumente za tezu da nafte ima dovoljno, da ona nije fosilno gorivo već da nastaje u srcu Zemlje, da su joj količine beskonačne, a da nas sile zla plaše njenim nestankom kako bi manipulirale tržištima i proizvodile ekstraprofite, jer je nafta jedna od najšpekulativnijih roba. Nažalost, voditeljica – kojoj treba odati priznanje jer je, čini se, jedina porazgovarala s Engdahlom sat vremena – postavila je o naftnom kompleksu samo jedno ili dva pitanja, a sva ostala plela su se oko brojnih teorija urote. Bilo je tu dosta lucidnih odgovora, ali višak voditeljske kritičnosti ne bi smetao: u moru lica koja u Hrvatskoj promoviraju Engdahla redovito vidimo Davora Domazeta Lošu, što samo po sebi nagoni na oprez.

Elem, što je, osim o nafti, zanimljivoga zborio Engdahl? To da je jedno od najmoćnijih sredstava globalne američke hegemonije izvoz kulturnog smeća – ne samo filmova o Rambu, nego i brojnih naizgled otmjenijih. Putem filma Amerika izvozi “američki san”, za koji su ljudi širom svijeta spremni i umrijeti, premda je taj san lažan. Engdahl pripovijeda da je napustio svoj njujorški kvart (sada živi u Njemačkoj) kada mu je stan po treći put opljačkan. Policajac koji je došao na uviđaj priznao mu je da gradske vlasti u tom kvartu toleriraju bande pljačkaša, jer je kvart na dobroj mjestu, a pun je siromašnih penzionera, pa su ga banke namijenile gentrifikaciji, procesu (koji će Zagreb i drugi hrvatski gradovi s Linićevim porezima tek doživjeti) u kojem elitne kvartove napuštaju penzioneri, a u njih dolaze mladi bogataši na kojima banke sjajno zarađuju.

Unatoč manjku ozbiljnijih pitanja i raspravi koja se kretala oko “moćnih obitelji” i “gospodara svijeta”, sat vremena s Engdahlom ipak je pametno utrošeno vrijeme i šteta je što ova, standardno kvalitetna emisija, ide u tako sitan sat, ali prije će, da opet citiramo Zagorca, Sava poteći uzvodno nego Bruno Kovačević nekoj stvari koja nema veze sa sportom dati dobar termin. Pa on za Engdahla garant nije čuo, nije to Stenmark!

DNEVNIK 3

“Glavni instrument masona jesu banke, a ne treba ni objašnjavati kakva je danas uloga banaka u Hrvatskoj”, mudruje Josip Jurčević, komentirajući širi kontekst prošlotjedne masonske konferencije u Beogradu. Katedrala duha na Prisavlju postala je posljednjih godina kula stražara vjernika teorije zavjere. Masoni, Židovi, bankari, Bilderberg skupina, snajka, CIA… defiliraju ekranom u širokoj formaciji. Primjerice, u emisiji “In medias res” razne su urote važnije i moćnije od NATO-a, Rusije ili Kine, jer se pomoću NATO-a ili potrebe za naftom može objasniti pokoji rat, ali zavjerom možete objasniti sve. “Masonstvo se pripisuje Ivi Andriću, jer je bio popularan u svim režimima”, kaže novinarka u prilogu, “ali i Josipu Brozu Titu, koji na grobu nema ni jedan simbol.” U sferi gluposti, ove se konstatacije mogu nazvati investigativnima, jer su to tereni spoznaje kojima je dosad rijetko tko kročio!

Novinarka se nije sjetila trivijalnog, ali uvjerljivog objašnjenja da je Andrić bio popularan u svim režimima zato što je bio dobar pisac, a pomalo i oportunist. A režimi, naročito mladi, trebaju ugledne intelektualce za legitimaciju i kupuju ih po velikoj cijeni. Ante Pavelić sigurno nije ljubio masone, a htio je Andrića usred rata prevesti u Zagreb, Andrića koji je bio kraljev ambasador i vrlo nekvalitetan Hrvat, pa je o toj opciji razgovarao i u jednoj od sesija s Krležom. Krleža je, međutim, samo posprdno rekao: “A, fra Ivo, gospođica…” Tito, pak, notorno nije bio mason i vrag će ga znati zašto nam HTV prodaje tu bozu u Informativnom programu umjesto u emisiji “Na rubu znanosti”, mora da je i to neka urota.