Nema zemlje za profesore

Foto: Davor Konjikušić

Slučaj Ivana Ladislava Galete, istaknutog filmaša, umjetnika i profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, nedavno je razotkrio neke slabosti sustava i zakonske regulative vezane uz visoko obrazovanje. Naime, ovaj profesor, za čiji je ostanak u sedam dana potpise dalo čak 615 studenata, bio je primoran otići u starosnu mirovinu sa 65 godina, jer uslijed “administrativne greške” nije primljen u zvanje redovitog profesora na Akademiji. Namjerna ili nenamjerna greška, taj slučaj pokazuje da dob, barem kada je u pitanju polje umjetničkog i profesorskog rada, ne bi smjela biti odlučujući kriterij za odlazak u mirovinu.

Upravo se zbog toga, ali i zbog izostanka javne rasprave o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, Galeta otvorenim pismom obratio ministru znanosti, obrazovanja i sporta Željku Jovanoviću. Nažalost, njegovo je pismo prenijelo tek nekoliko web portala. U njemu se Galeta posebno osvrnuo na dvije Jovanovićeve izjave, u kojima ministar kaže kako bi se Sveučilište trebalo tretirati prema obrascu koji postoji i za tvornice automobila i da “svi znanstvenici, ne samo profesori, nego primjerice i docenti, mogu ostati na fakultetima i u institutima bez obzira na dob ako su sredstva za njihove plaće osigurana kroz projekte ili iz vlastitih prihoda fakulteta. To je model sličan američkom”.

Višegodišnja agonija

Galeta u svom pismu postavlja opravdano pitanje gdje je u takvom modelu mjesto umjetnosti. Ističe da umjetnost u osnovi ne služi zgrtanju novca i dodaje: “Umjetničko iskustvo, za razliku od znanstvenog, ne može se jednostavno naučiti. Učenje je samo osnova, ‘prst koji pokazuje Mjesec’, što bi rekli ‘stari’, ili ‘mreža koja lovi ribu’. Dakle, onog trenutka kad se dosegne Mjesec i ulovi riba, prst i mreža odradili su svoje. Rijetke su one iznimke u ljudskoj duhovnosti koje su u svojoj ranoj životnoj dobi, bez uporabe ovih ‘pomoćnih’ sredstva, prepoznale svoj urođeni talent. A njegovo buđenje i prepoznavanje, koje bi trebalo biti osnova umjetničkog obrazovanja na Sveučilištu, i nije tako jednostavna stvar, jer se naprosto ne može formulirati, već ga treba obostranom upornošću i marljivošću, nadasve velikim iskustvom, potaknuti i što prije ga individualno razotkriti, kako bismo, prije negoli se uopće krene s edukacijom, znali na čemu smo.”

Da ozbiljne javne rasprave o prijedlogu zakona nema slažu se i u sindikatu Akademska solidarnost, te ih ovakav postupak nadležnog ministarstva podsjeća na prošlogodišnji Fuchsov paket zakona o znanstvenoj djelatnosti, visokom obrazovanju i Sveučilištu.

– Predloženi zakon ne samo da ne smatram dobrim, nego ga smatram katastrofalnim i vrlo opasnim, jer nastoji legalizirati i ojačati ionako prisutne trendove komercijalizacije i privatizacije znanosti i visokog obrazovanja. Iako nam se protura kao “kozmetička promjena” u postojećem zakonu, on bi unio bitne promjene nagore u području znanosti i visokog obrazovanja. Ali već rekoh: déjà vu, sve već znamo, samo je pitanje: dokle? Znanstveno-obrazovna politika je, naime, ista i kod Primorca i kod Fuchsa i kod Jovanovića, da spomenem neka imena koja su postala simbolima gliba u koji smo dospjeli. Ukratko, čini mi se kako bi u perspektivi trenutne politike najbolje rješenje bilo to da se dekretom ukinu znanost i obrazovanje, jer ovo postupno ukidanje znanosti i obrazovanja prava je agonija – kaže za “Novosti” Hrvoje Jurić, docent na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Upravo Galetin slučaj pokazuje da se ne vide specifičnosti pojedinih grana unutar visokog obrazovanja, a posebno umjetnosti.

– Nejasan, a zapravo diskreditirajući status umjetničkog područja simbol je jednog dubljeg problema. Problem je, naime, to što se sva znanstvena i obrazovna područja mjere aršinima prirodnih i tehničkih znanosti. U tu Prokrustovu postelju tehnoznanosti teško je ugurati ne samo umjetničko područje, te humanističke i društvene znanosti, nego i temeljna istraživanja u prirodnim i tehničkim znanostima koja ne mogu automatski dokazati svoju isplativost – dodaje Jurić.

Nakon teksta objavljenog 25. svibnja u “Glasu Slavonije”, u kojem se novinar uglavnom poziva na neimenovane izvore koji grubo diskreditiraju Galetin rad i dostignuća te nastoji diskreditirati i stotine studenata koji podržavaju svog profesora, Galeta je odlučio neko vrijeme ne davati izjave medijima. Spomenimo ovom prilikom da je Ivan Ladislav Galeta ovogodišnji dobitnik Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo.

Mlađe huškaju na starije

Problem odlaska u mirovinu pogađa i mnoge druge profesore. Nekadašnji profesor Pravnog fakulteta u Splitu Nikola Visković, danas umirovljenik, zalaže se za starosnu granicu od sedamdeset godina.

– Naravno da danas ima profesora koji uopće ne zaslužuju to zvanje, ali ima i onih koje bi uz određene uvjete trebalo zadržati do 70 godina starosti, jer bi gubitak takvog materijala bio velika šteta. Također, do odlaska u mirovinu profesor bi se morao pobrinuti za svoj podmladak. Naravno, bilo bi bitno i mišljenje studenata, ali koje bi bilo pošteno ispitano. Pitanje vrednovanja je veoma delikatno pitanje, pa bi prvo trebalo doći do principa koje bi provodilo eksterno sveučilišno tijelo. Ovakva starosna granica je jedan formalni kriterij, riječ je samo o formi, a ne i o kvaliteti – govori za “Novosti” Nikola Visković.

Javnosti se često prezentira priča o odlasku “starih” profesora u mirovinu kako bi se napravilo mjesta za nove kadrove.

– Novi zakonski prijedlozi atakiraju jednako na one najmlađe, čija je produktivnost zajamčena energijom, kao i na one najstarije, čija je produktivnost zajamčena iskustvom. Po meni je to dokaz nerazumnosti aktualne znanstveno-obrazovne politike u kojoj nema ni vizije ni projekcije ni strategije. Kriterij je samo učinkovitost, koja se uopće ne mjeri prema znanstvenim i obrazovnim kriterijima, nego prema tržištu i budžetskim kresanjima. Pritom se one mlađe huška na starije, jer su oni tobože prepreka njihovom etabliranju, a isto vrijedi i u obrnutom slučaju. Nadam se da ni jedni ni drugi neće nasjesti na ove trule konstrukte, te da će shvatiti kako je problem u samom sistemu i njegovoj ideološkoj podlozi – objašnjava Jurić.

Tjeranje u mirovinu onih koji su odgojili generacije uspješnih umjetnika, asistenata i intelektualaca velik je gubitak za društvo, a iza toga se često kriju sitni šićardžijski interesi. U tom smislu, završimo zadnjim rečenicama iz Galetina pisma: “Svaka iole kulturna zajednica koja drži do sebe cijeni i poštuje mudrost ‘staraca’. Bojim se da će, ako se ovako prešutno nastavimo rješavati zrelog nastavno-umjetničkog kadra, ova naša visokoobrazovna znanstvena djelatnost na Sveučilištu postati tvornica loše dizajniranih automobila.”