Nismo još za baciti!

Na pozornici Međunarodnog centra za usluge u kulturi u novozagrebačkom naselju Travno stariji muškarac predstavlja svoju skupinu: “Mi smo VIS Ojdi mi dojdi mi”, da bi potom peteročlana grupa, bez instrumenata, krenula recitirati popularnu dječju brojalicu “Ringe ringe raja…” Nakon nekoliko trenutaka dobivaju pljesak druge skupine, koja je netom prije puzala na koljenima po pozornici i motivirajućom koračnicom “Haj-ho, haj-ho” imitirala patuljke koji, kao u “Snjeguljici” braće Grimm, cijeli dan rade u rudniku.

Tako izgledaju dijelovi kreativnih dramsko-scenskih radionica, koje su priprema za novu angažiranu predstavu i dokumentarni film pod nazivom “55+ ili godine (ni)su važne” nezavisne umjetničke skupine Montažstroj, pod vodstvom redatelja Boruta Šeparovića. Glumci su, dakle, obični građani i građanke, naši susjedi iz kvarta i ulice, stariji od pedeset i pet godina, koji svojim angažmanom poručuju javnosti: živi smo i aktivni, nismo samo roba i statisti u ovom cirkusu od društva i varate se ako mislite da smo se predali!

Socijalno nevidljivi

Tko su, osim što nisu profesionalci, protagonisti filma i predstave koja će premijerno biti izvedena 23. rujna u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”? Dolaze iz raznih socijalnih slojeva, uglavnom su umirovljenici, mnogi kolateralne žrtve privatizacijske politike. Većina ih je u srednjim šezdesetim godinama. Društvo ih je odavno otpisalo, na tržištu su samo fikusi, a političari ih se sjete jedino za izbore…

Borut Šeparović i Montažstroj, koji imaju iskustva u radu s ugroženim skupinama, opet progovaraju na suvremen i nestereotipan način o našoj svakodnevnici: socijalno nevidljiva populacija 55+ dobit će ovim projektom priliku obratiti se široj javnosti, s kojom će na jesen podijeliti svoje najintimnije priče. Koja je najvažnija minuta njihovog života? Koju minutu bi željeli vratiti i kako žele da izgleda njihova posljednja minuta?

Među brojnim protagonistima je i Zora Vovk, 63-godišnja umirovljenica koja u zapadnom dijelu Zagreba živi s dvojicom sinova i četiri psa. Nama je bez ustezanja otkrila dio svoje intime.

– Naravno, najvažnija minuta bila je rođenje mojih sinova. Sada mi je krivo da smo u takvoj situaciji, takvoj zemlji. Bila bih sretna i zadovoljna da su oni sretni, a kako nisu, dolazi do stalnih tenzija među nama. Jedan je sin nezaposlen, drugi tek povremeno radi, a moja je mirovina mala – priča Zora.

Početkom devedesetih, kaže, iz jedne je dobrostojeće tvrtke otišla privatniku i ubrzo zbog “dugog jezika” dobila otkaz. Kasnije je primljena na radno mjesto u Hrvatskoj narodnoj banci, ali opet je uslijedio otkaz jer…

Da planinarim po Velebitu…

– Za vrijeme rata otišla sam s mlađim sinom u Dansku, direktor mi nije htio dati godišnji odmor i to je bilo to. Tamo je bio jedan ugodan život, eh, da je stariji sin htio otići s nama, tko zna što bi bilo – govori Zora Vovk, odajući da je to bila minuta koju bi željela vratiti.

Njezin zadnji posao bio je honorarni rad za jednu malu tvrtku vezanu uz dokumentarne filmove. Gospođa Zora ne krije razočaranje svojom generacijom, za koju kaže da su se svi međusobno udaljili, nitko se nema želje vidjeti, nema se, kao, vremena i svi uglavnom pričaju o bolestima. Životni optimizam joj ulijevaju radionice Montažstroja, koje je nakratko odmiču od problema i pozitivno utječu na njezine živce.

– Da planinarim po Velebitu i…, ne bih se htjela patiti u bolnici – s osmijehom zaključuje gospođa Zora, odgovorivši tako i na pitanje kako bi htjela da izgleda njezina posljednja minuta.

Pauza između radionica u kojoj uspijevamo popričati s našim sugovornicima prilično je kratka, već počinje i plesni dio programa, gdje članove generacije 55+ na kreativnost potiču voditeljice programa.

– Osjetite energiju, osjetite energiju – potiču ih dok hodaju pozornicom.

Plesom i scenskim pokretima imitiraju sve što im padne na pamet: u jednom su trenutku šuma Striborova, u drugom folklorno kolo, potom čopor majmuna, a kada međusobno iskrižaju ruke, postaju obična ograda.

Marijan Frković (66) već godinama statira u reklamama, filmovima, kvizovima. Njegove dobre prijateljice ranije su radile na projektu Montažstroja “Srce moje kuca za nju”, kada su na pozornicu doveli nezaposlene žene.

– Počeo sam razmišljati što je to zapravo moj život: ljudi će pričati o nekim osobnim stvarima što se tiče djece, ženidbe… – otkriva nam motive zbog kojih se prijavio u projekt.

Izdavačko-knjižarsko poduzeće Mladost, tvrtka sa 2.000 zaposlenih u kojoj je radio, uništena je privatizacijom. U Ilici 30, na mjestu gdje je nekada bio njegov radni stol, danas se prodaju ženske gaćice.

Sve manje straha i treme

– Imam sreću da nisam financijski ugrožen, imam urednu mirovinu, dalje se dodatno snađem i koliko imam, toliko se pokrijem. Sam koncept je interesantan jer promatram ljude svoje generacije, pa mogu zaključiti da su postali pasivi, ne žele se boriti, misle tako je kako je. Ne pozivam na bunt, ali ne mogu vjerovati da ne podižu glas protiv nekoga tko im čini nepravdu – priča Marijan.

Što se tiče odgovora na ključna životna pitanja, još bi ih zadržao za sebe, kaže na kraju naš sugovornik.

Slično razmišlja i Ljubica Struški, koju je sudjelovanje u radionicama i mogućnost da se njezin glas čuje oslobodilo straha i treme. Izgradila je samopouzdanje jer je kod sebe otkrila neke davno potisnute talente, a i svijet joj se više ne čini toliko okrutnim.

– Ovakvo što itekako je potrebno našoj generaciji, da vide da nismo za baciti. U mirovini sam, imam unuka kojeg pričuvam, ali uglavnom sam slobodna. Nama je dana mogućnost da se eksponiramo na ovakav način, pa sam ispočetka bila iznenađena, ali sada sam jako zadovoljna i zahvalna – kaže Ljubica.

Među sudionicima radionica vidimo i poznatoga glumca Žarka Potočnjaka. Pridružio se ekipi na kasnovečernjoj interaktivnoj radionici na kojoj se, kao i na okruglom stolu, razgovara o problemima te generacije – kolika je zapravo medijska vidljivost emocionalnog stanja starijih ljudi?

– Nikada nisam čuo da je netko postavio pitanje što je s ljudima iznad 55 godina. I ja ovdje sudjelujem kao običan građanin, možda sam jedino u prednosti što se tiče dramske grupe, tu bih mogao nešto pomoći. Ali kao čovjek, isto dolazim ispuniti svoje vrijeme – kaže Potočnjak, koji će na jesen u penziju.

Završavamo s našim homo ludensima, ispunjeni pozitivnom energijom. Ostaje zadovoljstvo zbog njihovih priča, koje će trajno biti zabilježene. Ljudske emocije prodrmat će ovo doba kasnog kapitalizma – bilo pričom, performansom ili tek nekom laganom kretnjom.

Borut Šeparović, redatelj predstave “55+”

Ovo je priča o isteku vremena

Za projekt “55+” prijavilo se preko 200 protagonista buduće predstave i filma. Trenutno na svim radionicama, koje se održavaju dvaput tjedno, sudjeluje preko 80 polaznika. Mnogi su nakon početne audicije ili zbog obaveza odustali od projekta.

– Bilo bi idealno da isti ljudi, njih 55, budu protagonisti filma i predstave. Ideja je da svatko dobije toliko sekundi koliko ima godina – kaže Šeparović.

Koji je konkretni cilj ovih radionica?

Cilj je da se stvore mikro-zajednice koje će kroz projekt postati veća zajednica. Činjenica da ljudi dolaze na radionice i druže se jako je bitna. Važno je da se u toj dobi kreću, na možda njima neočekivane načine, kao što je na dramskoj radionici moment igre s nekakvim identitetima, pretvaranjima. Primjerice, putem medijske radionice ideja je da s aparatom fotografiraju razne momente u stvarnosti, pa te slike stave na internet – možda od svega na kraju napravimo izložbu. Sudjelujući na radionicama ljudi pokazuju neku vrstu odgovornosti ili želje za suodgovornošću u nastanku projekta. Ovi ljudi su predstavnici populacije iznad 55 i u projektu će prezentirati svoju minutu u životu koja im je jako bitna.

Kakve ste sve priče čuli?

Zanimljivo je da kada čovjeka pitate koji mu je najvažnija minuta života, netko će istaknuti vrlo sretnu priču, poput rođenja djeteta, a netko vrlo tužnu priču, poput smrti bliskih osoba ili čak gubitka na lotu. Neki od njih smatraju da tu minutu još nisu dočekali. Problem je da li netko sa 55 i više godina može očekivati da još nešto stoji pred njim, da se prava stvar tek može desiti. Kada uzmemo u obzir način na koji društvo danas razmišlja, neki od njih su rekli da je najbolje da crknu, pa da ne uzimaju mirovinu drugima. To je ta ideja, ‘ajde makni se, tvoje je vrijeme isteklo, i zato je važna ta priča o isteku vremena, o sekundama. Na neki način, prilično je brutalno dati čovjeku toliko sekundi koliko ima godina. No istovremeno, oni su tu, vrlo živi. Utoliko su ovi ljudi atipični, ne bih rekao da su neki ekshibicionisti, oni samo imaju puno životne energije i optimizma. Oni često govore o poremećaju vrijednosti, ali kako ga interpretiraju i vide li svoju odgovornost u tome, o tome ćemo tek razgovarati. Ovo postaje jedan mikro-socijalni laboratorij i mikro-politička zajednica. Bitno je kada stanu pred publiku, pred javnost, da putem svoje energije pokažu da još nešto imaju za dati. Najvažnije je da publika prepozna što za njih znači svaka minuta i koje su njihove životne piče i da li osjećaju želju za solidarnošću ili su sve to samo prazne riječi.

Da li dokumentarno kazalište kojim se bavite i ovim projektom sugerira nužnost takvog vida umjetnosti i uzima li ono primat pred klasičnim kazalištem?

Primat ne uzima, jer ovakav je projekt izuzetno teško ostvariti, za njega ne postoji uobičajena logistika. Ako govorimo o institucionalnom kazalištu, odmah imate ansambl i glumce na plaći. To je drugi tip kazališta. Očigledno, postoji potreba koju ima i publika u prezasićenosti medija slikama, fikcijom, iluzijom koja na sa okružuje. Ovo što mi radimo daje naglasak na stvarnu dimenziju. Ovo nije žutilo, nemamo superstara u projektu, ali je energija koju ovi ljudi nose sama po sebi vrijedna i nadamo se da će biti prepoznata. Oni nisu samo protagonisti, već i korisnici ovog projekta, što je kao sekundarni subjekt i publika. Volio bih da ovaj projekt zadobije pažnju upravo mladih, jer sve nas očekuje starenje i starost.