Nova kapitalo-demokracija

Nova demokracija dolazi na vlast samo da bi sve ostalo po starom: iako su grčki parlamentarni izbori, održani u nedjelju, 17. juna, prvenstveno odlučivali o (ne)prihvaćanju mjera štednje i iako je pritom više od polovice glasača biralo stranke koje se tim mjerama protive, rezanja javnih troškova zadržat će politički legitimitet prvenstveno zahvaljujući najsnažnijoj pojedinačnoj poziciji stranke “novih demokrata”. Njen je predsjednik Antonis Samaras nekoliko sati nakon zatvaranja birališta izišao na atenski trg Syntagma – simboličku arenu višemjesečnog građanskog otpora agresivnim napadima na ostatke socijalne države koje je provodila i njegova stranka – pa najavio da se situacija otprije mjesec i pol dana, kada prvi, poništeni krug izbora nije niti jednoj stranci omogućio sastavljanje vlade, neće ponoviti. Dok ovaj tekst nastaje, njegove riječi tek moraju biti potvrđene. Ali, sudeći po prvim postizbornim natuknicama iz stranačkih stožera, nema razloga da ne budu.

Nova demokracija, konzervativna stranka centra, trebala bi, naime, koalirati s nominalno socijalističkim PASOK-om, donedavno najsnažnijom, a sada tek trećeplasiranom stranačkom opcijom; politički bi duopol dvije partije, nametnut još nakon rušenja diktature 1974. godine, time ostao sačuvan, premda je broj njihovih glasač(ic)a skoro prepolovljen u odnosu na posljednje parlamentarne izbore, održane 2009.

Zakonska bizarnost

Najmanje su dva preduvjeta važna za ostanak na vlasti glavnih domaćih krivaca za ekonomsko propadanje zemlje. Jedan je egzaktan i proizlazi iz specifičnosti grčkog izbornog zakona, koji pobjedniku velikodušno daruje čak 50 dodatnih zastupničkih mjesta (u parlamentu ih, inače, ima 300) – zamišljena kao poluga istodobnog učvršćivanja moći dvije najsnažnije stranke i omogućavanja bilo kojoj od njih da lakše uspostavi parlamentarnu većinu u slučajevima međusobne izjednačenosti, ta je odredba danas, na fragmentiranom i radikaliziranom političkom terenu, živopisna zakonska bizarnost bez koje vlast zasigurno ne bi mogla biti formirana. Drugi je razlog nešto fluidniji, a komentatori ga vole nazivati “političkom voljom” velike većine aktera stranačke scene da se, usprkos međusobnim razmimoilaženjima, okonča neizvjesnost parlamentarnog interregnuma.

Ako grčka Vlada u trenutku kada budete čitali ovaj tekst ipak nije osnovana, onda se vjerojatno pokazalo kako su PASOK-ovci mislili ozbiljno najavljujući da ne žele sudjelovati u vlasti u kojoj ne participira i drugoplasirana Radikalna lijeva koalicija, Syriza. Najava, doduše, posve deplasirana, osim kao politikantski manevar prebacivanja odgovornosti na sve popularnije ljevičare predvođene Aleksisom Ciprasom: on je, naime, odavno jasno odbio mogućnost suradnje s kompromitiranim vladajućim zagovornicima Memoranduma, dokumenta kojim je europska financijska “pomoć” nacionalnoj ekonomiji uvjetovana brutalnim napadima na standard građanki i građana i skandaloznim smanjivanjem njihove socijalne sigurnosti. A i bilo bi suicidalno da učini suprotno, nakon što je Syriza spektakularno uvećala postotak svojih glač(ic)a sa 4, 60 posto otprije tri godine, preko 17 posto u maju ove, sve do aktualnih 27 posto. Stoga, iako je propustila iznimnu, možda neponovljivu priliku zaostavši za Novom demokracijom za oko tri posto glasova, ona zadržava trijumfalan gard i sprema se za ulogu najjače parlamentarne oporbe u Grčkoj, ali i najljevije relevantne u Europi.

Prvi komentari izbora predviđaju da je neće dugo igrati: Paul Krugman, neokejnzijanac, nobelovac i utjecajni kolumnist “New York Timesa”, očekivanu je kritiku grčkoga ustrajavanja na putu prema dnu nadopunio spekulacijom kako će na tom putu lijevi i desni centar uskoro izgubiti i ono malo ugleda što su ga uspjeli sačuvati kroz pet recesijskih godina, pa bi Syriza onda mogla suvereno preuzeti vlast na ruševinama političkog establišmenta; njegov kolega Nouriel Roubini, nekada medijski ridikulizirani, a danas slavljeni prorok ekonomske krize započete 2008, precizirao je Krugmanovu hipotezu najavivši da će se ostvariti već u idućih šest do 12 mjeseci. Naravno, ovakvi se scenariji pišu u komfornim, vakuumskim uvjetima apstrakcije od konkretnih, obuhvatnih i nepredvidljivih transformacija grčke stranačke politike. Syriza je, naime, daleko najveći uspon imala u posljednjih nekoliko mjeseci, pa je sasvim moguće da je val ljevičarskog entuzijazma, koji se sada povlači, povuče natrag prema znatno nižoj podršci.

Neuvjerljivi happy end

Dalje, predviđanja propasti nove vlasti, koja će očito nastaviti s dosadašnjom neuspješnom politikom, kažu kako bi velik dio glasova Nove demokracije mogao otići prema izraženijoj desnici, u nastavku potencijalno opasne polarizacije stranačkog polja: neonacistička Nova zora i u ovom je krugu, kao i u majskom, osvojila blizu osam posto glasova. Naposljetku, tzv. Trojka – Europska komisija, Međunarodni monetarni fond i Europska središnja banka – već je signalizirala vodstvu Nove demokracije kako će omekšati uvjete slanja financijskih paketa, a i Samaras je dobar dio predizborne kampanje temeljio na obećanjima poboljšanja dužničkog položaja Grčke, u kojoj se broj nezaposlenih približava četvrtini radno sposobnog stanovništva, među mlađima od 35 godina već je progutao polovicu, a mjere štednje pritom eliminiraju bilo kakvu mogućnost gospodarskog rasta.

Utoliko, nije sasvim neizvjesno da epilog izbora u žanru neuvjerljivog happy enda donekle popusti pritisak na sve siromašnije Grkinje i Grke, da privremeno zaustavi neprekidni rast stopa samoubojstava, oboljenja, beskućništva i razvoda, kako bi se amortizirao i rasplinuo pritisak konsolidirane ljevice… Mogući su, jasno, i brojni drukčiji raspleti situacije; političko prognozerstvo ionako u najvećem broju slučajeva podrazumijeva tek posrednu artikulaciju vlastite pozicije neobaveznim korištenjem futura i kondicionala. A ukoliko iz te pozicije gledamo službenu europsku politiku štednje, socijalnog raslojavanja i monetarnog zajedništva lišenog neophodnih mehanizama redistribucije ekonomskih viškova s njezine lijeve strane, onda nezadovoljstvo nakon grčkih izbora ipak ne mora biti potpuno: ponuđena je, konačno, ozbiljna i uvjerljiva alternativa takvoj politici, pružen je primjer cijelom kontinentu. Treba se nadati da Europa neće, državu po državu, tonuti do točke na kojoj je sada Grčka, pa onda još dublje, nego će iz ovog primjera početi učiti na vrijeme.