Pokrajine

Đaci vukovarske Osnovne škole “Nikola Andrić” školsku godinu završili pod vedrim nebom

Prazna obećanja za derutnu školu

Iako je direktor škole Željko Kovačević još pre nekoliko godina dobio obećanje sa najvišeg nivoa da će škola ući u program obnove, to nije učinjeno sve do danas. Zabrinuti za sigurnost svoje dece, roditelji kažu da ih od jeseni neće slati u školu ukoliko se ne obnovi

Poslednji dan ove školske godine učenici Osnovne škole “Nikola Andrić” u Vukovaru proveli su u školskom dvorištu, gde su zajedno sa svojim nastavnicima osmislili različite slobodne aktivnosti. Tamo im je bilo najsigurnije, budući da se radi školi kojoj je 28. maja inspekcija zabranila korištenje električnih instalacija zbog dotrajalosti i dala rok od 60 dana da se sve dovede u red. Osim električnih dotrajale su i vodovodne te kanalizacijske instalacije, truli prozori u pojedinim učionicama su zakovani zbog čega je prostorije nemoguće provetriti, a sa fasade, koja izgleda kao da je rat bio juče, neprestano otpada žbuka.

Dokumentacija postoji

Zbog svega navedenog bilo je nemoguće koristiti informatičku opremu, školska knjižnica nije radila, kao ni školska kuhinja. Uprkos takvim uslovima i poteškoćama koje su kulminirale poslednjih nekoliko nedelja, poslednji školski dan završio je veselom dečjom grajom.

– Nastojali smo da deca budu zaštićena i da što manje osete probleme s kojima se suočavamo u poslednje vreme – kaže direktor škole Željko Kovačević, kojeg je problem obnove škole dočekao čim je pre šest godina stupio na tu dužnost. Tada je, kako ističe, dobio obećanje sa najvišeg nivoa, od tadašnjeg ministra i vukovarsko-sremskog župana, da će škola ući u program obnove.

– Do dana današnjeg nismo ušli u obnovu, a nismo dobili ni valjano obrazloženje zašto je to tako. Objašnjenja ili, bolje reći, opravdanja su neuverljiva, jer govore o tome kako je papirologija zakasnila, što nije istina. Napravili smo kompletnu dokumentaciju, od parcelacije preko projekta do građevinske dozvole, i to stoji kod mene skoro dve godine – kaže Kovačević, napominjući da je u projektnu dokumentaciju utrošeno oko milion kuna i da bi bilo šteta da ta sredstva propadnu jer je, podseća, valjanost građevinske dozvole dve godine, s mogućnošću produžetka na još dve.

Iako je nastava u jedinoj neobnovljenoj osnovnoj školi na području Vukovara za učenike završila, još je neizvesno kako će školska administracija svoj posao dovesti do kraja.

– Dovodi se u pitanje unos ocena u e-maticu i ispis svedodžbi, što bi mogao biti problem za učenike osmih razreda koji se trebaju upisati u srednju školu – strahuje direktor.

Nakon što su alarmirane nadležne institucije i šira javnost, školu je posetilo rukovodstvo Županije i obećalo saniranje hitnih slučajeva, što se odnosi na izmenu delova električnih instalacija i stolarije, uz nešto građevinskih intervencija.

Potpisivanje peticije

– To je trenutno gašenje požara. Smatram da je to bacanje novca i način da određene strukture opravdaju ono što nisu uradile. Mi i dalje ostajemo u istom problemu. Nama su jednako hitni i kabineti za nastavu iz fizike, hemije i biologije, jer želimo kvalitetnu nastavu, kao i druge škole. I mi smo škola koja treba da nauči decu nečemu, a nemamo uslove za to. Deca postižu dobre rezultate i u ovakvim uslovima, ali smatram da zaslužuju puno više. Imamo dobre učitelje i nastavnike, mladu generaciju koja traži uslove kako bi deci dala kvalitetnije obrazovanje – ističe Kovačević.

Uz pedeset i troje zaposlenih, u vukovarskoj školi “Nikola Andrić” svakodnevno boravi 277 učenika, od čega je 150 u nastavi na hrvatskom, a 127 na srpskom jeziku i pismu. Iako im deca pohađaju različite programe, roditelji zabrinuti za njihovu sigurnost jedinstveni su stavu da ih od jeseni neće slati u školu ukoliko ne dođe do obnove. Poručili su to sa masovnog roditeljskog sastanka koji je održan na inicijativu Veća roditelja.

Organizovano je i potpisivanje peticije kojom traže hitnu obnovu škole, a koja je uz svu dokumentaciju o stanju u školi poslana ministru Željku Jovanoviću. Povratne informacije još nema.

Dragana Bošnjak

Policija ispituje zakonitost postavljanja spomenika srpskim žrtvama u Borovu

Ni med spomenicima ni pravice

Policija od Opštine Borovo traži da u što hitnijem roku utvrdi zakonitost postavljanja nadgrobnih ploča i spomen-obeležja poginulim građanima srpske nacionalnosti, za koje tvrdi da sadržajem natpisa i istaknutim obeležjima vređaju osećaje anonimnih građana

Nakon što je Opštinsko veće Borova sredinom maja izrazilo nezadovoljstvo postavljanjem nove spomen-ploče na obeležje dvanaestorici poginulih hrvatskih policajaca u Borovu i sa svojim stavom upoznalo i Policijsku upravu Vukovarsko-sremsku kao organizatora manifestacije “Memorijal 12 redarstvenika”, krim-policija PU Vukovarsko-sremske uzvratila je dopis u kome predstavničko telo borovske opštine obaveštava o nezadovoljstvu anonimnih građana zbog postavljanja spomen-ploča poginulim građanima srpske nacionalnosti.

Pritisak na Borovo?

“Izveštavamo vas da je Ravnateljstvo policije u prethodnom periodu zaprimilo više anonimnih podnesaka kojima se izražava nezadovoljstvo i ogorčenost građana zbog nezakonito postavljenih spomen-ploča i spomen-obeležja poginulim srpskim dobrovoljcima koji se nalaze na mesnom groblju u Borovu i na području Vukovara, na vojnom groblju Aleja, budući da se istima veličaju poginuli pripadnici srpskih paravojnih jedinica od 1991. do 1995. godine, među kojima ima i onih koji su osuđeni za najteže oblike agresije na Republiku Hrvatsku te počinjenje ratnih zločina”, navedeno je u dopisu koji je potpisao načelnik krim-policije Goran Lovrić.

Policija od Opštine Borovo u nastavku traži da u što hitnijem roku utvrdi zakonitost postavljanja tih nadgrobnih ploča i spomen-obeležja, za koje tvrdi da sadržajem natpisa i istaknutim obeležjima vređaju osećaje građana. Takođe zahteva da se utvrdi da li sva ta spomen-mesta poseduju pravovaljanu dokumentaciju i dozvole. Uz dopis je dostavila i printove fotografija koje je, navodi policija, anonimno zaprimila od građana. Na fotografijama se nalaze kapela porodice Vukašina Šoškoćanina, komandanta teritorijalne odbrane Borova, spomenik žrtvama rata od 1991. do 1996. i spomen-ploča prvoj žrtvi u Borovu Vojislavu Miliću, koji je poginuo nenaoružan.

U Opštini kažu da je postavljanje spomenika na groblju uređeno zakonom o grobljima i da je sve u skladu s njegovim odredbama. Istog mišljenja je i Opštinsko veće, koje je o ovom dopisu raspravljalo na vanrednoj sednici. Većnici smatraju da je reč o još jednom pritisku na Borovo zbog ratnih događanja. Taj pritisak traje od početka mirne reintegracije, a kulminirao je pre nekoliko godina, kada je na ulazu u opštinsku zgradu postavljena eksplozivna naprava koja, na sreću, nikog nije povredila. Iste noći od podmetnute bombe gotovo potpuno je uništena i zgrada Opštine Trpinja.

Nepravedne optužbe

Vinovnike tog terorističkog čina krim-policija do danas nije otkrila, ali je zato pronašla počinioca koji je neprimerenim grafitima, krstom sa četiri ocila i natpisom “Srbija”, oskrnavio spomenik hrvatskim policajcima. Štura informacija da je vandal 20-godišnji hrvatski državljanin iz Borova u medijima je prošla gotovo neprimećeno. Borovci su uvereni da je to zato što počinilac, kako se nazvanično saznaje, nije srpske nacionalnosti. Ogorčeni su, jer ovo nije prvi put da su u medijima nepravedno optuženi.

Podsećamo, na spomenik dvanaestorici hrvatskih policajaca, izgrađen pre deset godina, ove su godine pripadnici Udruge specijalne policije Domovinskog rata postavili još jednu spomen-ploču na kojoj je napisano da su “srpski teroristi podmuklo, iz zasede, počinili masakr nad ranjenim i zarobljenim pripadnicima Specijalne policije RH”. Nekoliko dana kasnije, spomen-obeležje je oskrnavljeno ćiriličnim slovima “S” i natpisom “Srbija”. Opštinsko veće Borova na vanrednoj je sednici osudilo to nedelo, ali je istovremeno izrazilo neodobravanje zbog postavljanja dodatne ploče, smatrajući da je njen tekst uvredljiv za srpsku zajednicu, jer sadrži teške kvalifikacije kojima se upućuje na kolektivnu krivicu.

D. Bošnjak

Savica Bolić, bolničarka vojno-partizanske bolnice Gudnoga

Spasili nas bukova šuma i zajedništvo

U bolnici Gudnoga liječeno je više od 2.500 boraca iz cijele Slavonije. Djelovala je tokom čitavog rata, a neprijatelj je nije uspio pronaći i uništiti jer su je čuvali stoljetna bukova šuma i zajedništvo srpskog i hrvatskog naroda

Osamdesetčetverogodišnja Savica Bolić i njezin suprug Dragić Bolić iz Gornjih Meljanja Dan antifašističke borbe obilježili su prisjećanjem na teške, ali ponosne dane Drugog svjetskog rata na Papuku. Baka Savica je posljednja živa bolničarka vojno-partizanske bolnice Gudnoga, izgrađene 1942. na nadmorskoj visini od 750 metara, u kojoj je liječeno više od 2.500 boraca iz cijele Slavonije.

– Već 1941. godine Papuk je bio slobodni teritorij, pa smo dvije barake, koje su tu bile i prije rata, pretvorili u bolnicu. Tamo su se na početku rata skrivali mještani koji su morali izbjeći iz svojih sela, a mi smo im nosili hranu. Bila je kao prava bolnica, imala je dva odjeljenja. U prvom su bili teški, a u drugom lakši i pokretni ranjenici – počinje priču baka Savica.

Kao mali grad

Početkom 1943. izgrađeno je šest novih baraka. Bolnica je bila smještena u katnici, a uz nju su postojale upravna zgrada, ambulanta, zgrada za boravak lakših bolesnika, kuhinja i pekarnica, stražarnica i mala električna centrala. U blizini je izgrađeno nekoliko tajnih podzemnih skloništa i groblje na kojem je pokopano 250 partizana. Bolnica je mogla prihvatiti 160 ranjenika, a na konju ih je prevozio Dragić, koji je bio zadužen i za dovoz hrane. U bolnici su stalno boravila trojica doktora iz Osijeka i Zagreba.

Djelovala je tokom čitavog rata, a neprijatelj je nije uspio pronaći i uništiti, jer je kompleks u gustoj stoljetnoj bukovoj šumi bio okružen brdima i potocima. Tražili su oni bolnicu, znali su da je tu negdje, čak su i nasumice tukli po šumi, ali nikada nikoga nisu pogodili. Baka Savica, međutim, misli da je bolnicu sačuvalo zajedništvo, ne samo srpskog stanovništva koje je ovdje pretežito živjelo, već i hrvatskog koje se nije priključilo ustaškim postrojbama.

– Nije bilo lagano. Uvijek smo se bojali da će nas netko odati. No, sreća nas je poslužila, svi smo bili povezani, vjerovali smo jedni drugima i nitko nikada nikoga nije izdao, iako smo imali raširenu mrežu prikupljanja hrane, odjeće, obuće i sanitetskog materijala. Bili su to ljudi sela Smuda, Rijenaca, Đurkića, Sučića, Veljana, Drenovca, Meljana, Sekulinaca i Kometnika. Mještani su davali tko je što mogao: mlijeko, sir, kolače, meso, kruh i sve što je bilo potrebno. Ja sam tri dana prije naručivala hranu, skupljao ju je ekonom Nebojša i konjem vozio do pruge, gdje su je dalje preuzimali kuriri – govori nam bivša bolničarka.

Po završetku rata, 1945. godine objekt je napušten, a svi bolnički uređaji i materijali vraćeni su u Osijek, odakle su bili dovezeni. Kotarski odbor savez boraca Virovitice počeo je obnavljati građevinu 1958. godine, kada je pokrenuta akcija prikupljanja novca za izgradnju istovjetnih objekata kakvi su postojali za vrijeme NOB-a. Svi objekti kakvi su nekada postojali izgrađeni su od jelovih balvana do 1965. godine. Postavljena je i spomen-ploča na partizanskom groblju, s djelomičnim spiskom umrlih boraca.

Devastacija kompleksa

Hiljade mladih ljudi posjećivalo je ovo povijesno mjesto. Tu su redovito dolazili na kampiranje i omladinske akcije čišćenja i uređivanja.

– I mi smo se često sretali s bivšim ranjenicima, pitali jedni druge za zdravlje. Sada su mi ostala samo nejasna sjećanja, jer su nam sve uspomene nestale u ovom ratu – 1991. godine spaljena nam je kuća – kaže sjetno baka Savica.

U Domovinskom ratu svi objekti su spaljeni, nadgrobni križevi porušeni, jedina nadgrobna ploča na grobu uništena, a spomen-ploča s imenima umrlih boraca, rađena u bijelom mramoru, izrešetana je pucnjavom iz automatske puške. Zapušteno je partizansko groblje, kao i cijelo to područje. Ostatke bolnice nekoliko su puta obišli i očistili članovi antifašističkih udruga i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Slatine i Virovitičko-podravske županije.

Nijemac Dragića pustio da pobjegne

Baka Savica i djed Dragić danas žive u djelomično obnovljenoj kući, od 1.300 kuna zajedničke mirovine.

– Onaj rat nije bio kao ovaj. Bježali smo mi u šume, pa su se zbog toga svetili, ali onome kome su zapalili kuću ostavili su štagalj, a kome su zapalili štagalj ostavili su kuću, tako da je svakome nešto ostalo da se može vratiti – uspoređuje neugodna ratna iskustva baka Savica.

Dodaje kako su joj brata i oca od ustaškog strijeljanja spasili žandari, dobri ljudi iz Drenovaca, a supruga Dragića Nijemac koji je dobio zapovijed da ga strijelja, ali ga je pustio da pobjegne.

Goran Gazdek

Usprkos invaliditetu Goran Popović aktivan je član zajednice i sportaš

Vode ga hrabrost i upornost

Iako zbog prometne nesreće koju je doživio 2005. godine Goran Popović trpi teške zdravstvene posljedice, postigao je brojne atletske uspjehe u bacanju diska, a također se bori s nerazumijevanjem društva prema osobama s invaliditetom

U selu Velikom Prokopu u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, 14 kilometara od Garešnice, stopostotni invalid Goran Popović živi u drvenoj kući, zajedno s roditeljima Perom i Milenom, bez osnovnih uvjeta za dostojno stanovanje.

Nakon prometne nesreće 2005. godine, kada je nakon dva dana rada, savladan umorom, sletio automobilom u jarak, Goran je liječen u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu, a zatim je četiri mjeseca proveo na rehabilitaciji u Varaždinskim toplicama. Dijagnosticirana mu je paraplegija (oduzetosti donjih ekstremiteta), pa je krenuo u borbu za novi život.

Troškovi pojedu mirovinu

– Nakon pet mjeseci shvatio sam da treba da prihvatim stanje u kojem sam se našao i da nastavim živjeti usprkos nedaći. Krenuvši u borbu za zakonska prava, usprkos zavlačenju, ostvario sam mirovinu od 2.350 kuna plus 500 kuna za skrb i njegu. No, sve progutaju dugovanja za kredit koji sam podigao još prije nesreće, kao i onaj za auto koji mi je neophodan za sadašnji život, pa mi od cijele penzije ostane tek 500 kuna, odnosno ništa kada platim režije – kaže ovaj 37-godišnjak, koji koristi prilagođeni automobil-automatik.

On je Goranu nužda a ne luksuz, jer živi na selu, daleko od grada u kojem su sve potrebne medicinske ustanove. Zbog zdravstvenog stanja Goranu su neophodni odlasci liječniku, baš kao i druženja. S obzirom na svoju druželjubivu i veselu prirodu, Goran ima brojne prijatelje, pa smo tako na inicijativu predsjednika kutinskog ogranka SDSS-a Petra Birača i došli do njega. No, za svaki odlazak iz svog sela Goran mora platiti gorivo kako bi se odvezao u obližnju Garešnicu, a troškovi su ogromni.

Više od pet godina Goran Popović trenira atletiku. Posljednje tri godine član je kluba u Grubišnom Polju, no od lani put od ukupno 80 kilometara, tamo i nazad, više si ne može financijski priuštiti, kao ni voziti 11-godišnju kći Jovanu na folklorne aktivnosti u garešnički pododbor SKD-a “Prosvjeta”, čiji je i sam bio član.

Međutim, Goran nastavlja trenirati kod kuće, gdje je fiksirao stolac s kojeg uvježbava bacanje diska, kako bi zadržao formu. No to je nedovoljno za vrhunske rezultate, za koje zasigurno ima potencijal, što pokazuju i njegova dosadašnja postignuća.

– Nakon takmičenja u F53 kategoriji bacanja diska, sada sam napredovao u F54 kategoriju. Posljednje tri godine u bacanju diska na prvenstvima Hrvatske osvojio sam dvije srebrne i jednu zlatnu medalju, dok sam broncu osvojio na međunarodnom prvenstvu u Češkoj. Ove godine, početkom maja, na Otvorenom državnom prvenstvu Hrvatske osvojio sam drugo mjesto – priča Goran, koji i bez stručnog treninga postiže vrhunske rezultate.

Da ima novca da trenira u uvjetima poput drugih sportaša, zasigurno bi ostvario normu za sudjelovanje na Paraolimpijskim igrama.

Kuća koja se urušava

Ogroman problem predstavlja mu i stara, trošna kuća u kojoj živi, koju se ne isplati obnavljati jer bi se urušila. U par navrata spašavali su je od propadanja, opkopavajući je i zalijevajući je betonom.

– Kuća je izgrađena nakon Drugog svjetskog rata i posve je neprilagođena osobi s invaliditetom. I pumpa za vodu se pokvarila, pa vodu nosimo iz bunara, a toalet je poljski, što sve čini život još težim – govore Goranovi roditelji, i sami bolesni, zbog čega su u nemogućnosti baviti se poljoprivredom.

Prije dvije godine Bjelovarsko-bilogorska županija donirala mu je cigle za kuću, no one stoje neiskorištene jer Goran nema novca za materijal za izgradnju.

– Projekt za novu kuću već imam, no problem je što nemam za materijal. Pitanje je i gdje da se izgradi, jer zbog mojih potreba – što bliže liječničkim uslugama – moram se preseliti u grad. Nadam se da će mi iduće godine nova vlast pomoći s parcelom u Garešnici kako bih konačno izgradio kuću koja će imati sve što mi je potrebno – kaže Goran.

Predsjednik Mjesnog odbora i Udruge paraplegičara

Selo Veliki Prokop, s većinskim srpskim stanovništvom, danas je u izumiranju. Sa 40 stanovnika, od kojih tek petero mladih, sadašnjim je vlastima zadnja rupa na svirali, smatra Goran, a za dvadeset godina u njemu više neće biti mještana. Dvadeset godina slušaju obećanja da će se asfaltirati put koji vodi do sela, što je posebno teško zimi, kada napada snijeg. No, Popović se ne predaje – kao predsjednik Mjesnog odbora vodi brigu i o svom selu. Kao predsjednik Udruge paraplegičara i tetraplegičara Bjelovarsko-bilogorske županije bori se i za svoje članstvo, jer su posebno u malim sredinama invalidi zaboravljeni, pri čemu uglavnom ne nailazi na razumijevanje čelnih ljudi.

Pomoć za terapiju u toplicama

Goran godinama uzaludno traži pomoć od vlasti koja bi trebala brinuti o svojim stanovnicima, a koja na molbe samo odmahuje rukom. U Garešnici, kaže, nisu mu mogli pomoći ni sa 500 kuna jednokratne pomoći, a jednako se tako ponijela i Županija, smatrajući da je dovoljna donacija cigli. Sportska zajednica Grada Garešnice nije mu poslala ni odbijenicu za njegove zamolbe. Posljednje dvije godine primio je pomoć od tamošnjeg Vijeća srpske nacionalne manjine, a prije dvije godine pododbor “Prosvjete” iz Garešnice iznenadio ga je kulturno-umjetnički programom na kojem su za njega prikupljena sredstva.

– Iako bih svake godine trebao odlaziti u toplice na rehabilitaciju, posljednje dvije godine nisam išao jer nemam novca. Izgleda da ni ovog ljeta izgleda neću otići na nužnu terapiju u toplice, za što mi je za dvadesetak dana potrebno hiljadu kuna, kojih nemam – kaže Goran, kojeg je moguće kontaktirati na telefon 043/542-072.

Broj njegovog računa u Privrednoj banci je: 2340009-3103349279.

Mirna Jasić

Đedova kosidba u Vrginmostu

Kosci promoviraju turizam

Da je i Vrginmost vrijedno posjetiti u turističke svrhe pokazala je manifestacija Đedova kosidba, koja je održana treći put, a privukla je zavidan broj izvođača i posjetitelja. Program je obuhvaćao defile svih društava i folkloraša, pokaznu kosidbu, pojedinačno i grupno natjecanje te Večer pjesme i igara.

Ovu je manifestaciju prije rata organizirao Centar za kulturu i obrazovanje iz Topuskog, a nakon ratnog prekida ponovno je pokreću Borka Galogaža i Ivković Dragan iz pododbora “Prosvjete” i PZ-a Petrova gora iz Vrginmosta. Voditelj ovogodišnje Đedove kosidbe bio je poznati glumac Dušan Bućan.

U natjecanju u kosidbi polja četiri puta 20 metara u pojedinačnoj kategoriji sudjelovalo je oko dvadesetero kosaca, od toga tri žene. Pobjednik je Lovrenc Šijanec iz Slovenije, drugo je mjesto osvojio Milan Mlakar također iz Slovenije, a treće Nikola Mrđa iz Bosne i Hercegovine.

Svoje programe pokazali su: KUD “Seljačka sloga” iz Gređana, KUD “Abrašević” iz Pančeva, SKD “Prosvjeta” iz Okučana i Vrginmosta, HKUD “Poudarje” iz Daruvarskog Brestovca, KUD “Sanski biseri” iz Sanskog Mosta, KUD “Kobilje” iz Slovenije, KUD “Petrova gora Kordun” iz Beograda i Pevsko društvo “Selo” iz Slovenije.

– Zadovoljni smo odazivom na Đedovu kosidbu, koja je jedna od najboljih turističkih prezentacija ovog kraja. S malo novca napravili smo puno – rekao je Ivković Dragan.

– Učesnici kažu da im se sviđa ova manifestacija koja ima međunarodni karakter i gdje se mogu uspostaviti mnogi novi kontakti – kaže Petar Ivković (79), najstariji kosac Đedove kosidbe 2012, koji kosi od svoje dvanaeste godine.

Jadranko Mrkalj

Krsna slava VSNM-a Virovitičko-podravske županije

Vijeće srpske nacionalne manjine Virovitičko-podravske županije obilježilo je 16. juna u Voćinu svoj dan i krsnu slavu, sveštenomučenika Đorđa Bogića. Bogić je bio našički paroh koga su ustaše ubili 1941. godine, a koji je početkom vijeka stavljen na popis svetitelja SPC-a i slavi se 17. juna, na dan kada je proglašen mučenikom.

Osim članova Vijeća, svečanoj su sjednici prisustvovali predstavnici Slavonske eparhije na čelu sa sekretarom Đorđem Teodorovićem, generalni konzul Srbije u Vukovaru Živorad Simić, velik broj uzvanika iz lokalne i regionalne vlasti, kao i predsjednici više županijskih srpskih manjinskih vijeća i zamjenika župana iz okolnih županija. Predsjednik županijskog VSNM-a Igor Pavković ukratko je iznio značenje ovog dana i krsne slave, dok je izaslanik vladike Save pročitao njegovu poruku i blagoslov.

Osveštan je slavski kolač, a nakon svečane sjednice održan je posni svečani ručak, jer krsna slava pada u dane Petrovskog posta.

N. Jovanović

Uskoro upisi u Srpsku pravoslavnu opštu gimnaziju “Kantakuzina Katarina Branković”

Stiže nova generacija učenika

Pri upisu se boduju opći uspjeh u završna dva razreda osnovne škole, ocjene iz hrvatskog, odnosno srpskog jezika, matematike, stranog jezika, historije i biologije

Srpska pravoslavna opšta gimnazija “Kantakuzina Katarina Branković” u Zagrebu, koja djeluje od 2005. godine, uskoro će dobiti novu generaciju učenika prvih razreda. Po odluci ministarstva, 2. i 3. jula, u prvom ljetnom upisnom roku, podnosit će se prijave za upis, objava rang-liste slijedi 4. jula, a dan kasnije vršit će se upisi.

– U drugom upisnom krugu prijave će se primati 9. jula, objava rang-liste je dan kasnije, a upis 11. jula – kaže direktor škole, protojerej stavrofor Slobodan Lalić, ističući da se u prvi razred upisuje 24 učenika, ali neće biti problema ako se prijave jedan do dvoje učenika više.

Ako još bude slobodnih mjesta, organizirat će se i jesenski upisni rok, pa će se prijave primati 20. avgusta, a nakon objave poretka, upis je 22. avgusta.

Za upis učenika potrebni su rodni list, domovnica i svjedočanstva 7. i 8. razreda. Pri upisu se boduju opći uspjeh u završna dva razreda i ocjene iz hrvatskog, odnosno srpskog jezika, matematike, stranog jezika, historije i biologije. Bodove donosi i vladanje u dva završna razreda, osvajanje nekog od prva tri mjesta na državnim i županijska takmičenjima, kao i učešće na državnim sportskim takmičenjima.

– Sve navedeno potrebno je dokumentirati, a okvirni bodovni prag za upis je 46 bodova – kaže Lalić.

Ističući da je do sada najveći broj učenika bio iz povratničkih krajeva Dalmacije, Banije, Korduna i Like, Lalić objašnjava da im u školi nastoje što više ići na ruku. Broj učenika koji su zainteresirani za školovanje u gimnaziji raste, pa ih je u prošloj školskoj godini bilo ukupno 80, a direktor očekuje da će među njima biti i više učenika iz Zagreba i okoline.

Nenad Jovanović

Stogodnjak (117)

29. 6. – 6. 7. 1912: neviđeni skandal zbio se u gornjo-mađarskom Munkaču, u službenoj inspekciji tamo stacioniranih pješačkih trupa. U skandal je, ne svojom voljom, uvučen i general Svetozar Borojević, donedavni zapovjednik 7. domobranskog distrikta u Zagrebu, a sada komandant zbora u Košicama. Za vrijeme svečanog ručka, kojeg je u čast novog zapovjednika Borojevića u hotelu “Kod zvijezde” priredio oficirski kadar garnizona u Munkaču, generalu je prišla jedna 18-godišnja djevojka i opalila mu žestok šamar! I prije nego što su se svi snašli, djevojka je to još jednom ponovila, a zatim mirno izišla iz hotela. Poslije je utvrđeno da se zove Lujza Hertl i da je vanbračna kći potpukovnika Adolfa Hertla. Rečeni je Hertl bio nadaleko poznat kao ženoljubac, pa je u svojoj vojnoj karijeri nanizao ukupno četvoro vanbračne djece. Sve te njegove ljubavne afere nisu se svidjele vojnom vrhu, pa je od Hertla zatraženo da se časno povuče iz vojske. Na takvo što potpukovnik u prvi mah nije bio spreman, što je generala Borojevića, kad je stigao u Košice, do te mjere razljutilo da ga je pozvao k sebi i navodno mu saopćio da će za nekoliko dana u prisilnu mirovinu. Nesretnik je sve to primio vrlo teško. Pao je, kažu, u duboku depresiju, što ni mladoj Lujzi nije promaklo, pa je odlučila stvar uzeti u svoje ruke i iskrsnule probleme riješiti – šamarima!

* “Srpska pjesma u Opatiji!” Pod tim naslovom “Pjevački vjesnik” donosi izvještaj o koncertu zagrebačkog pjevačkog društva “Kolo” u ovom poznatom jadranskom ljetovalištu. “Iza Tolingerovog ‘Mutnog Dunava’ kojeg je Kornel Vasiljasko sa svojim pastoznim tenorom i dobrim shvaćanjem otpjevao uz pratnju mješovitog zbora, i koji je na opći zahtjev bio ponovljen, slijedio je kao zaključna točka prvoga dijela programa Biničkov mješoviti zbor ‘Čini, ne čini’. Ta lijepa stvarca odaje jasnim kontrapunktom, bogatom harmonijom, vještim vođenjem glasova i punoćom odličnog muzičara i pravog umjetnika, koji ima što da kaže i to u vanredno dobro shvaćenom narodnom duhu…”, stoji uz ostalo u novinskom osvrtu na ovo gostovanje.

* Na željezničkoj pruzi između stanica Vrginmost i Vojnić izbjegnuta je velika tragedija, jer se iznenada, prije prolaska vlaka iz pravca Gline, srušio most preko jednog velikog potoka. Vlakovođa je to na vrijeme primijetio, pa je kompoziciju zaustavio na otvorenoj pruzi i tako spriječio nesreću.

Đorđe Ličina