Robin Hood i 25 hajduka

Posljednjih nekoliko tjedana digla se velika prašina u beogradskom Ateljeu 212 i oko njega: 25 glumaca potpisalo je peticiju za smjenu direktora Kokana Mladenovića. U peticiji, koju su glumci u prilično uzrujanoj atmosferi press-konferencije priopćili javnosti, Mladenović je  optužen za “samovolju, nadmenost, neukus, samoreklamerstvo, diletantizam i prezir prema glumcima”, koji su najavili da neće igrati u novim predstavama sve dok je on na čelu kazališta.

Važno je napomenuti da se peticija pojavila samo nekoliko dana nakon premijere politički šokantne predstave “Zoran Đinđić” u režiji Olivera Frljića, koja je žestoko podijelila članove glumačkog ansambla i beogradsku kulturnu javnost. Simptomatično je i to što preostalih osam glumaca, kao i 103 zaposlena u administraciji i tehničkim službama, nisu potpisali glumačku peticiju, nego su sastavili vlastitu, tražeći da Mladenović ostane direktor Ateljea 212. I jedni drugi svoje su peticije poslali Skupštini grada Beograda, koja ima ovlast da imenuje i smjenjuje direktore javnih kazališta.

Kao fabrika pred stečajem

Zašto tolika gužva u Ateljeu 212, posebice u trenutku dok, unatoč krizi i katastrofalnoj situaciji u kulturi, imaju daleko više premijera od drugih teatara, a neke od nedavno postavljenih predstava, poput “Oca na službenom putu” i “Gospode Glembajevih”, već se smatraju najboljima u povijesti te kuće? Za trogodišnjega Mladenovićeva mandata, Atelje 212 ostvario je 1.590 izvedbi, od toga na festivalima i gostovanjima u zemlji i inozemstvu čak 185; autori i glumci dobili su 77 nagrada, broj gledatelja je udvostručen, a ukupni prihodi veći su za magičnih 40 posto.

Problem je, očito, dublji i za objašnjenje nije dovoljno samo pogledati uzavrelu atmosferu i zajapurena lica većine glumaca Ateljea 212. Povežemo li činjenicu da kazalište sada radi puno intenzivnije nego godinama ranije s glumačkim optužbama, dolazimo do zaključka da je direktor od glumaca tražio da, u situaciji opće besparice, rade više nego dosad. Glumica Branka Šelić, jedna od potpisnica peticije protiv Mladenovića, prilično jasno izražava otpor prema povećanom angažmanu.

– On traži od nas da radimo kao u fabrici pred stečajem – kaže ova glumica.

Atelje 212 uistinu je u vrlo teškoj situaciji, kao i sva ostala beogradska kazališta: iz gradske blagajne nije dobio ni dinara za predstave u 2012. godini i doista mora raditi kao fabrika pred stečajem da bi preživio.

Pa, jesu li potpisnici peticije u krivu? Na dublji način – jesu: sistem stalno zaposlenih glumaca na neodređeno vrijeme, koji još uvijek postoji u državama nekadašnjeg SFRJ-a, ali ne i u Evropi i razvijenom svijetu, dopušta glumcima da uredno primaju svoje plaće, da rade i drugdje, snimajući serije i sapunice. Dakle, da vrlo ležerno uživaju, skupljajući radni staž.

U odgovoru nezadovoljnim glumcima Mladenović ističe da su za njegova mandata pojedinci odbili čak 28 uloga, odnosno da su izostali s posla sveukupno 1.780 dana.

Ne žele angažirani teatar

Takva situacija nije specijalnost samo Ateljea 212, nego i mnogih drugih kazališta u regiji. Glumac Svetislav Goncić, koji nije potpisao peticiju, dobro oslikava trenutačnu situaciju.

– Sve me ovo me podseća na “Balkanskog špijuna” i zastarele samoupravne prakse. Taj sukob sa upravnikom Mladenovićem posledica je jednog ogromnog i tromog sistema, koji je nemoguće promeniti. U svakom radu postoje merljivi parametri, ali u našoj zemlji ponekad važi pravilo da se sposobnost zaposlenog meri i po sposobnosti da što manje radi. Šta je, zaboga, loše u tome da Mladenović ima puno gledalište?! – kaže Goncić.

Kokan Mladenović je na početku svoga mandata ponudio program tematski angažiranog teatra, koji će propitivati Jugoslaviju, ratove i zločine, a takva je “strategija sa stavom” dočekana na nož i u Ateljeu 212 i izvan njega. Potpisnici peticije ne mogu pobjeći od činjenice da su izašli pred javnost odmah nakon premijere turbulentnog “Zorana Đinđića”,  predstave u kojoj je većina odbila nastupiti ili se s njom duboko ne slaže. Nezadovoljnici tvrde da Mladenović želi praviti neko “svoje” kazalište, ali činjenica od koje se ne može pobjeći jest i to da se u većini ex-jugoslavenskih kazališta ušančila repertoarna letargija, da, kao odraz intelektualne lijenosti, dominira sistem “ne talasaj” te priklanjanje političkom i  estetskom konzervatizmu. Potpisnici peticije bez sumnje su dobri glumci, no Atelje 212 tek je solidno bulevarsko kazalište, koje ne može unedogled igrati groteskne komedije od prije 40 godina. Što je prirodnije nego kazalište koje se mijenja i koje ide ukorak s vremenom?         Možda je Kokan Mladenović zaista nabusit i neugodan direktor, ali to ne rješava bit problema. Svatko tko bi ušao u prosječno domaće javno kazalište s idejom da se radi više i drugačije našao bi se u poziciji Robina Hooda, suočenog s okoštalim odnosima, letargijom i sitnim interesima. Stoga Skupština grada Beograda, prije nego što udovolji nezadovoljnim glumcima, treba dobro razmisliti želi li se riješiti direktora Ateljea 212 ili kronične boljke funkcioniranja kazališta sa starim navikama.