Sama svoja vojska

Među poplavom ovih egzemplara što su principom pomahnitalog amaterizma zavladali i kod nas i drugdje, jedna solistica iz ovih krajeva svira glazbu, zahtjevnu i komunikativnu podjednako, a uvijek ozbiljnu i intimnu – i za to biva nagrađena. Ta izuzetna muzičarka skoro je sakrivena za domaću publiku, ali u sretnijim svjetovima ima odjek i poštovanje kakvo zaslužuje. Brojke nisu presudne za ove stvari, ali ovdje nam trebaju: samo jedan od video-fragmenata, Glassove “Metamorfoze” u koncertnoj izvedbi novosadske pijanistice i pedagoginje Branke Parlić, ima dva milijuna “hitova” na YouTubeu – odgledanih muzičkih klipova.

Treba tu istaći: iako raduju recentni uspjesi ovdašnjih mladih muzičara vani, radi se ipak o takozvanom crossoveru, pristupu muzici koja se lakše masovno prima. Branka Parlić, pak, ne svira ništa od srednjostrujaških kombinacija, već minimalističke i postminimalističke suvremene kompozitore – Cagea, Pärta, Nymana, Adamsa, Mertensa, poglavito Philipa Glassa i, odavno, Erika Satieja (koji je nekako van svih podjela) – muziku koja traži velik rad i znanje. Na taj dugogodišnji rad što je stvorio pojavu i osobnost, koja je još jedno od onih malih, neočekivanih čuda, ove uspavane, ravnodušne kulture jedva da obraćaju pažnju, dok ih svijet prati s pripadajućim interesom i znatiželjom.

Minimalizam, posebna zvjerka

Apsolutna profiliranost, koncentriranost i pročišćenost repertoara Branke Parlić te nastojanje uporno i dosljedno na jednom stilu i njegovom promicanju, beskrajno je impresivno. Naime, pijanisti i uopće klasična branša često lutaju – malo sviraju obavezne romantičare, malo suvremene skladatelje, malo se očešu o pop i tako redom, dok se samo rijetki i najbolji specijaliziraju za jednoga ili nekoliko skladatelja. Tu je odavna prisutan duboki problem: širina formalnog muzičkog znanja u reproduktivaca ima neprijatnu kontratežu u najčešće totalnom nedostatku ideja.

Da se Branka Parlić tako dosljedno bavi jednim, naoko reduciranim, a zapravo na mikronivou strahovito raznolikim podžanrom klasične suvremene glazbe, po sebi je vrijednost koja bi se trebala čuvati kao bogatstvo.

Minimalizam je, naime, posebna zvjerka. On traži energiju i predanost, izazov i psihički i fizički, gotovo do askeze – ne čudi otud da su se neki od glavnih protagonista stila vezali uz istočne discipline i filozofije kao što je budizam. Počevši kao dio (poglavito američke) avangarde i eksperimentalne muzike dvadesetog stoljeća, tog najnapetijeg i najuzbudljivijeg perioda, princip je osnovni bio riješiti se svih “viškova” i ostati na esenciji: boja, tonalnost, ritam odnosno puls, mikropromjene harmonske, naravno repetitivnost kao prva osobina, statičnost. Iako bi se ugrubo moglo reći da je u prvih minimalista više istaknutiji ritam – LaMonte Young, Steve Reich i Terry Riley proširili su ritmičku paletu do neočekivanih mogućnosti – melodički i harmonski pristup kasnije je prevladao te s njime i, za razliku od većine moderne, izrazita konsonantnost.

Bez obzira na prijemčivost dijela kasnijih minimalista, stil zna biti zahtjevan za slušatelja, muzika koja ga izmiče iz prepoznatljivosti, iz zaštićenosti, iz comfort zonea. Interesantno je kako čak i danas, kad je modernizam odavno u muzejima i kanonu, neki od kompozitora još uvijek izazivaju neugodu i bijes čak, u što se svatko može uvjeriti ako zaviri u današnju glavnu javnu platformu što se zove internet, odnosno u komentare ispod videoklipova. Žestoke, iritirane reakcije dolaze ne više zbog udara zvučnosti, tipičnih disonanci i atonalnosti, namgrođene idejnosti kao kod modernista, nego zbog upravo dječje zaigranosti nekih od djela – nije li ponavljanje, imanentno minimalizmu, uostalom glavna osobina i djece i fenomena igre jednako? Zbog toga svega, manje razvijene mašte i slabije fleksibilni intelekti imaju osjećaj da nešto tu ne shvaćaju, da ne prate: liči na muziku, na pijanizam, a ipak nešto ne štima. U svijetu bezbjedne prepoznatljivosti, katalogiziranja i očinske ruke industrije i kapitala, koja tapša po ramenu i kaže da je sve u redu, nakon svega toga, John Cage još uvijek oneobičava, sprječava očekivano, još uvijek testira, inteligentno.

Zaseban i originalan svijet

To da se onda Branka Parlić tako posvetila ovom žanru, s apsolutnom predanošću i gradeći neusporedivu izbrušenost stila kroz godine, izgleda da joj se ipak vratilo na neki način, nagradilo je: uspjela je u najteže dohvatljivom – umjetnik je od onih najrjeđih, što uvijek u bilo kojoj eri djeluju istom osobinom – kao neka one-man army, kako kažu Englezi, Branka Parlić je “sama svoja vojska”. To je impresivno i imponira po svim linijama.

I ne od jučer: još osamdesetih, kad je prva kod nas snimila Satiejevu glazbu, one kultne ploče s “Gymnopédies” i “Gnossiennes” što su očarali čitavu generaciju, dotle da su ušli posredno i u literaturu nekih od naših tadašnjih mlađih autora, u novi val i antologijske stvari kao što je “Ruski umetnički eksperiment”, na televiziju i filmove. Uopće, gdje god da je Satiejeva glazba svirala u pozadini, u ono doba prije downloada i uvoza, snimke su vjerojatno bile s albuma Branke Parlić.

Od tada još pa preko kasnijeg rada, sve dubljim poniranjem i cizeliranjem repertoara te direktnim, strukturnim promicanjem stila (kroz festival “Nove uši za novu muziku”), i ona dijeli sudbinu i nastavlja liniju svih naših originalnih pojava. Kod kuće ne mogu mnogo, ali u svojoj intimi stvaraju potpuno zaseban i originalan svijet s kojim će se predstaviti i uspjeti tamo gdje ima razumijevanja i širine za takve stvari. Nije umjetnica slučajno iz Dositejeva kraja.

U ovoj godini bi nam, pak, mogla biti od naročite važnosti. Obilježavanje stogodišnjice rođenja Johna Cagea civilizirani će svijet bez sumnje ispratiti dostojno. Branka Parlić je pri svojoj katedri u Novom Sadu izvođenjem vjerojatno ključnog programatskog djela stoljeća – 4.33 (“Četiri minute i trideset i tri sekunde” tišine, odnosno bolje “tišine”), već učinila isto što i svi takvi ledolomci prije nje: da se uključimo tamo gdje smo nekad pripadali i gdje nam je, bez obzira na sve, još uvijek mjesto.