Zen distopija

Edo Popović: “Lomljenje vjetra” (Ocean more, 2011)

Roman Ede Popovića “Lomljenje vjetra” predstavlja atipičnu simbiozu nekoliko žanrovskih matrica: distopije, krimića, (post)ratne proze i političke satire, čija će očekivanja redom biti uspešno izneverena za račun jednog cinički ironičnog duha, bliskog zen pomirenosti sa svetom.

Radnja romana smeštena je u blisku budućnost, u 2020. godinu. Teritorija Hrvatske podeljena je na zidovima opasan Holding, uniju sedam najvećih gradova u kojima vlada red, zakon i kapital oligarha i Zonu, divlji prostor oko Holdinga, gde su smeštene sve neprofitabilne ustanove i svi neupotrebljivi i neprilagođeni pojedinci. Hrvatskom vlada svojta Hanezlota (akronim od parole “Heroji, a ne zločinci”), kojima je dragovoljački patriotizam izlika za kriminal i bahatost, dok gradovima gluvare Tamne kapuljače, “šareno društvo otpuštenih radnika, umirovljenika i mladih nezaposlenih očajnika”, zakarabuljenih zbog stida jer se hrane iz kontejnera. Pokret otpora vode Nejestivi, “grupa za direktnu akciju”, koji otimaju i likvidiraju tajkune. Prezimena tajkuna – Pavić, Milinović – ili njihova socijalna pozicija (vlasnik brojnih korporacija, od poljoprivrednih do izdavačkih) providni su selotejp ispod kojeg se naziru živući akteri sa hrvatske javne scene.

Globalna klopka

To je prva zamka Popovićevog romana. Invektivna aluzivnost nije tu zbog rugalačkog protesta, niti je, kao i distopijski duh romana, zloslutna anticipacija mogućeg toka istorije. Reč je o budućnosti koja se već desila: gospodari kapital potčinjavajući sebi celokupno društvo (Sabor je postao privatna rezidencija agro multumilijardera). Likovi su suočeni sa posledicama te globalne klopke koja ne ostavlja mogućnost za otpor – iako je otpor neminovan čak i kad je beznadežan.

Edo Popović je prikazao i antinomiju radikalnog aktivizma. Ako ste nenasilni, čamite nedelotvorno na margini; kada preuzmete pravdu u svoje ruke, etički se izjednačavate sa onima protiv kojih ste se pobunili. Pokret Nejestivih se raspao, usled represije vlasti i neslaganja članova sa nasilnim metodama, ostali su Fraktalna i Vrtlar kao poslednji Mohikanci i desperadosi revanšizma koji ne prati revolucionarna ideologija. Ova narativna linija u romanu je organizovana kao ljubavni trougao. Kao neka vrsta privatnog detektiva, njih progoni Vanča, bivši momak Fraktalne i bivši zatvorenik, osuđen zbog delovanja u grupi Nejestivih. Nezavisno od potere, odvija se posttraumatska drama ratnog veterana, Ivana Vide, koji gonjen ratnim košmarima i postratnom neimaštinom odlazi na Velebit, gde upoznaje srpskog veterana, Nikolu Jokića. Njihovo zbližavanje odvija se na fonu antiratne proze: topografske kote za čije osvajanje ili odbranu je položeno toliko mladih života savršeno su neupotrebljive i zarasle kao i pre sukoba, dok učesnici rata danas žive gore, svejedno pripadaju li pobedničkoj ili gubitničkoj strani.

Naspram krivog srastanja stoji hibridno oplemenjivanje. Tako su žanrovske strukture romana “Lomljenje vjetra” produbljene unošenjem zen koana, poetskih citata, snova i kolokvijalnih filozofema junaka. To da kriminalac ili akcioni heroj pametuje ili biva duhovit apsolvirani je holivudski trik koji ima istu onu funkciju retardacije i vezivnog tkiva između okršaja trupa i individualnih megdana u epskim spevovima. Kod Ede Popovića stvar je složenija. Kapital je zlo, ali je povratak prirodi nemoguć; priroda je oduvek bila superiorno ravnodušna na ljudske potrebe i predstave o dobru i zlu. Otpor je moguć ali nije delotvoran; ukoliko se prekrše pravila igre, postaje samosvrhoviti destruktivni incident.

Reči su varka

Otuda dolazi Popovićeva dilema koja se ispoljava u posezanju za dvostrukim krajem: nakon što je upoznao srodno biće u figuri ratnog neprijatelja, veteran bez posla ipak će sebi oduzeti život, ali će drugi lik svesno odbaciti karijeru istražitelja, tako što će bataliti povereni mu zadatak, ali i zadržati visok honorar. Naracija u romanu protkana je metatekstualnom melanholijom da su reči varka, konačno razdvojene od pravog značenja. Samim tim varka je i igra literarnog označavanja ili lovljenja značenja u mrežu teksta, osuđena na neuspeh jer se ono što je bitno ne može preneti.

“Lomljenje vjetra” je roman koji je odbio unošenje zapleta i razvijanje fabule iako je svesno pristao na prirodu i limite žanra, što mu se može uzeti za nedostatak, ako smo tako nešto očekivali. Meni lično nedostaje razvijanje onog usputnog i reflektivnog na račun tih žanrovskih skela i notornog utopijskog prorokovanja. Ali, modernizam je nemoguće vratiti u književnost, kao što nije moguće, kako nas Edo Popović podseća, ni presaditi humanu masku na lice savremenog kapitalizma.