Avangarda uzvraća udarac

Nakon završetka ovogodišnjeg Eurokaza za ovaj se hrabri festival novoga kazališta doista može reći da, kao mačka s devet života, sve ove godine odolijeva mnogim političkim pritiscima i financijskim nedaćama. Utoliko organizatori, na čelu s Gordanom Vnuk, mogu biti više nego ponosni na svoje djelo: osam viđenih predstava potvrđuje da je festival ostao vjeran svojoj osnovnoj ideji, beskompromisnom istraživanju novih scenskih formi, i to unatoč krajnje maćehinskom odnosu birokratskih struktura, toj “kulturnoj hobotnici” koja Hrvatskom hara već dulje vrijeme, te vrlo često indiferentnoj tzv. građanskoj javnosti. Na to ukazuje i Gordana Vnuk u programskoj knjižici, govoreći o sve brutalnijem rezanju proračuna za nezavisnu kulturu i o bahatosti, javašluku i klijentelizmu u kulturnoj politici: “Neki, bez vidljivih razloga, imaju kao i prije recesije ili još i više, a drugi nemaju više ništa ili imaju toliko da im se smisao djelovanja raspršuje u dim.”

Muzika provocira pitanja

Tema ovogodišnjeg Eurokaza bila je muzika na sceni, ne samo kao prateći element, nego kao središnji kreativni znak iz kojeg se izvedbe razlijevaju u mnoštvo pitanja. Tako je predstava “Antica” prilepskoga Narodnog teatra “Vojdan Černodrinski”, u režiji Branka Brezovca, kroz klasičnu priču o nemogućoj ljubavi mlade Grkinje i Makedonca zamišljena kao ironijska opera o Makedoniji i čitavoj regiji, u kojoj se danas sukobljavaju etnički ponos, novčani interesi, neoliberalni kič i primitivni nacionalizam. U maniri scenske pretrpanosti i “patosa banalnosti”, Brezovec je ostvario raskošnu predstavu visokog ritma, koja se igra u svim kutovima dvorane, pa i iznad glava gledatelja, sugerirajući time da živimo u vremenu političke izmiješanosti i egzistencijalnog kaosa, u kojem nam glave podjednako mogu doći i kapitalizam i nacionalni mitovi.

Potpuna suprotnost Brezovcu bila je predstava “Terra Nova” belgijske skupine CREW, koja za uvodnu temu uzima tragičnu ekspediciju Roberta Scotta na Južni pol. Postavljajući pitanja o granicama ljudskog iskustva i o odnosu realnog i virtualnog, “Terra Nova” nadilazi početnu temu i zalazi u presudne dileme vezane uz sudar čovjeka s modernom tehnologijom. U predstavi su gledatelji pokusni kunići, koje dobro organizirana scenska posada oblači u svojevrsna svemirska odijela, s mnoštvom kamera, kompjutera i drugih tehnoloških čuda: tako gube vezu s vanjskim svijetom i, poput robota, ostaju u kontaktu jedino s ekranom prilijepljenim uz lice, na kojem se emitiraju prizori iz nekog drugog vremena i s nekog drugog mjesta, premda se čini da se sve zbiva ovdje i sada. Promatrano sa strane, taj ljudsko-tehnološki spoj asocira na mračnu viziju buduće civilizacije, koja prijeti da sa svojom savršenom tehnologijom oduzme svaku autentičnu osobnost čovjeku.

Glazbeno-scenski spektakli

Konačno, vidjeli smo i dva prava glazbeno-scenska spektakla, koja su do kraja opravdala temu ovogodišnjeg Eurokaza: “Zaokret” (“La Curva”) španjolskoga koreografa i plesača flamenca Israela Galvana te “Micro”, u izvedbi francuskog benda Moon Pallas i u režiji Pierrea Rigala. I u jednoj i u drugoj predstavi bila je riječ o nekoj vrsti demontaže muzike i plesa na sastavne dijelove, pri čemu su, u slučaju rocka, na svjetlo izišli mnogi demoni svojstveni toj sceni, kao i brojne fantazije vezane uz odnos flamenca, španjolske narodne pjesme i modernog muziciranja.

Najsnažniji je dojam ovakvo kazalište, koje se na krajnje neočekivane načine bavi temeljnim ljudskim pitanjima i dilemama, ostavilo svojom uvjerljivošću: ovogodišnji Eurokaz, iako financijski brutalno srezan, predstavama visokoga estetskog i intelektualnog naboja pokazao je tip modernog teatra za kakvim glumište na ovim područjima zaostaje barem pola stoljeća.