Demokracija i(li) barbarstvo?
U listopadu prošle godine počela je nova, postgadafijevska era u Libiji. Situacija u zemlji nije se potpuno stabilizirala sve do danas, a netom nakon svrgnuća Moamera Gadafija zavladao je kaos. Gradovima je patroliralo nekoliko policija, a oružje su posjedovali i obični građani, naoružavani u borbi protiv Gadafija, što ni u kom slučaju nije pridonijelo miru i stabilizaciji. Među brojnim kritičarima NATO-ove intervencije u Libiji najdalje je otišao Yves Bonnet, bivši direktor francuske obavještajne službe, koji tvrdi kako su NATO i Francuska organizirano stvorili kaos u ovoj bogatoj afričkoj zemlji. Situacija je u Libiji, smatra Bonnet, bila bolja prije intervencije. Zemlja je iz godine u godinu bilježila napredak, a sada je budućnost gospodarski jake Libije upitna.
U subotu, 7. srpnja, održani su demokratski izbori u Libiji, prvi nakon 40-godišnjeg Gadafijevog režima. Libijci su birali 200 članova Nacionalne skupštine, čiji će glavni cilj biti donošenje novog ustava. “Tripoli Post” izvještava kako je “izborni dan u Libiji neobično miran i siguran” te kako su “sigurnost i vrlo dobra organizacija iznenađenje onima koji su sumnjali da će izbori proći nesmetano”.
Neredi na istoku
No, da tomu nije baš tako svjedoče izvještaji stranih medija. Dva dana prije izbora, izbio je veliki požar u centru za skladištenje izbornog materijala u Adždabiji, a sumnja se da je podmetnut, javlja Reuters. Na istoku zemlje nezadovoljstvo i demonstracije, prosvjednici kažu kako žele autonomiju, a ne izbore i pozivaju na bojkot. U regiji Cyrenaica, inače bogatoj naftom, nezadovoljni su preraspodjelom mjesta u Nacionalnom vijeću – prema izbornom sistemu, 100 mjesta dobiva Tripolitanija, 60 Cyrenaica na istoku i 40 regija Fezzan na jugu zemlje. Eskalacija nezadovoljstva dogodila se u glavnom gradu ove istočne regije, Bengaziju, gdje je tristotinjak naoružanih prosvjednika ušlo u zgradu izborne komisije i zapalilo izborne materijale. U blizini Bengazija pogođen je i helikopter koji je prevozio izborni materijal, a jedan član posade je poginuo.
Prijelazno vijeće, koje je trenutačno na čelu Libije, optužuje napadače kao “neprijatelje revolucije”. Različite frakcije i plemena bili su udruženi u borbi protiv Gadafija i, samim tim, u borbi za vlast, ali više nemaju zajednički faktor protiv kojeg bi se mogli boriti, a jasno je da svi ne mogu vladati. Bengazi je bio središte otpora protiv Gadafija, a nastavlja se politika marginalizacije istoka zemlje, poručuju otuda svojim dojučerašnjim suborcima u Tripoliju.
Kao glavne stranke isprofilirale su se dvije religijske, jedna liberalno-progresivna stranka i Nacionalni front Mohameda al-Magarifa, koji vidi islam kao bitan dio politike, ali ne spominje šerijatske zakone kao dio libijskog pravnog sistema. Al Watan (u prijevodu “domovina”) religijska je stranka na čijem je čelu Abdelkarim Belhaj, zapovjednik libijske islamske militantne grupe, blisko povezane s Al-Kaidom. Stranka pravde i obnove dio je Muslimanskog bratstva, pa su njima analitičari predviđali najveći uspjeh. Ove dvije stranke najavljuju da će ustanoviti Libiju kao demokratsku i slobodnu zemlju, ali na principima islama, odnosno šerijatskog prava.
S obzirom na to da u Libiji nisu provođene nikakve značajne predizborne ankete i istraživanja, predviđanja prema kojima će islamisti odnijeti najveći broj glasova treba uzeti s rezervom, što potvrđuju i prve vijesti poslije izbora, koje u vrijeme pisanja ovog članka sugeriraju prednost liberalnih stranaka. Savez nacionalnih snaga Mahmuda Džibrila, prema preliminarnim rezultatima, spominje se kao najveći pobjednik ovih izbora. Mahmud Džibril bio je visoko pozicioniran i u Gadafijevo vrijeme, kada se zalagao za privatizaciju i liberalizaciju tržišta. Za vrijeme pobune protiv Gadafija bio je premijer revolucionarnih snaga. Premda su mu politički suparnici zamjerali što je bio dio prošlog režima, građani očito ne dijele takvo mišljenje i bili su mu skloni dati svoj glas na izborima.
Za i protiv šerijata
Predsjednik Nacionalnog prijelaznog vijeća (National Transitional Council – NTC) Mustafa Abdul Džalil najavio je da će se Vijeće rasformirati nakon što budu objavljeni rezultati izbora, no teško je za vjerovati da će se NTC potpuno odreći vlasti. Nije ovo prvi put da je Džalil najavio povlačenje sa svih funkcija. Javno je obećao da će odstupiti čim bude proglašeno oslobođenje Libije, što se dogodilo lanjskog 10. listopada, ali je ipak ostao na funkciji. Prijelazno vijeće već jednom nije poštovalo demokratsku odluku građana, kada su u veljači ove godine odbili zamijeniti postojeće članove Vijeća onima izabranima na lokalnim izborima u Misrati. Iz Vijeća su najavili kako bi pri pisanju novog ustava trebalo uključiti i islamsko pravo. Kažu kako šerijat kao izvor nove pravne legislative ne bi trebao biti tema rasprave niti eventualnog referenduma.
Bit će zanimljivo pratiti kako će se s ovim složiti liberalne stranke koje su, prema svemu sudeći, pobjednici ovih izbora. Libijski izborni sistem je takav da nijednoj stranci neće dati veliku premoć: od 200 mjesta u Nacionalnom vijeću, čak 120 rezervirano je za neovisne kandidate, a stranačke će se liste morati zadovoljiti sa 80 mjesta. Ovakva preraspodjela vjerojatno neće uroditi jasno definiranom vlašću i smjerom kojim će Libija krenuti. Izbornim prijevarama, postizbornom trgovinom i utjecajima izvana svjedočili smo i u etabliranim demokracijama, tako da je – uzevši u obzir spomenuta događanja, prije i za vrijeme libijski izbora – teško reći kakva će i koliko samostalna biti nova libijska vlast. Još je teže povjerovati da će se, nakon presudnog angažmana NATO-a u nedavnom građanskom ratu, zapadne zemlje potpuno povući iz svih sfera odlučivanja u Libiji, posebno onih vezanih uz naftu.
Pitanje je kako će skupština u kojoj će svoje mjesto pronaći radikalni islamisti i liberali voditi zemlju protkanu etničkim, religijskim i plemenskim sukobima. Još je veće pitanje hoće li u novoj vlasti postojati pojedinac ili politička opcija koji će se jasno zauzeti za libijske nacionalne i gospodarske interese. Netko tko će se htjeti, znati i moći oduprijeti pritiscima iz Washingtona i ostalih zapadnih zemalja, koje su avijacijom i bombama “demokratizirale” zemlju.