Druge će zemlje da se izvuku, mi smo propali do kraja

Foto: Jovica Drobnjak

Branko Kukić, pokretač i urednik časopisa “Gradac”, koji od 1974. izlazi u Čačku, jedinstvena je pojava u južnoslavenskoj kulturi. Nakon dvadeset i više godina, nedavno je ponovno gostovao u Zagrebu, u sklopu tribine “Razotkrivanje” koju je organizirala nakladnička kuća Fraktura. Tim smo povodom razgovarali o časopisu što gotovo četiri desetljeća seriozno i sveobuhvatno obrađuje autore i djela svjetske kulture i književnosti, zahvaljujući čemu je postao i ostao izvor znanja, orijentir ukusa i intelektualna vodilja mnogih generacija. Kukić se dotaknuo i odnosa hrvatskih i srpskih izdavača i književnika, države prema kulturi i budućnosti kulturnih razmjena u regiji.

Velika je stvar kada jedan časopis odoli turbulencijama vremena i uđe u gotovo četvrto desetljeće postojanja. Koliko je teško bilo pokrenuti jedan takav projekt u manjoj sredini i koja je formula njegove dugovječnosti?

Na našim prostorima te 1974. nije bio problem da se nešto pokrene, bilo je pitanje kako da to opstane. “Gradac” je u startu bio specifičan časopis, kakav dotad nije postojao. Bavio se određenim, vrlo zanimljivim i intrigantnim temama: u njemu su pokrenute mnoge stvari o kojima u tadašnjim velikim centrima, poput Beograda, Zagreba i Ljubljane, nije bilo ni reči. Neću da kažem da su one bile poluzabranjene, ali svakako su bile napola prešućivane. Kada smo objavili temat o piscu Žanu Ženeu koji je bio homoseksualac, bio je to šok za čitaoce, verovatno prva stvar koja je problematizovala tu tematiku. Autori poput Ernsta Jingera, koji je navodno imao neke veze sa fašizmom (šta, naravno, nije bilo tačno), na ovim su prostorima bili potpuno nepoznati. Prisećam se i jednog potpuno suludog tipa, Luj-Ferdinanda Selina. Objavili smo i druge temate, o gnosticizmu, magiji, francuskim situacionistima na čelu s Deborom… opet ono što je ovde bilo potpuno nepoznato i, naravno, to je izazvalo apsolutnu pažnju javnosti. Ako vam kažem podatak da je od ukupnog tiraža od gotovo 1.500 primeraka časopisa koji izlazi na ćirilici samo u Zagrebu prodavano 30 odsto, možete videti koliko su ljudi bili radoznali i koliko smo svi učestvovali u zajedničkoj tački interesovanja.

Od mase nemamo ništa

Koliki je bio otpor okoline i vlasti temama i autorima koje ste obrađivali?
Pre svega, postojali su otpori sredine, jer sve novo i specifično nailazi na otpor, što je sasvim normalno, potrebno je samo izdržati. Otpor je dolazio od pitanja šta će to nama; postoji velik krug ljudi koji nije radoznao do te mere da ga privuku takve teme – to je, pre svega, jedan zatvoren svet, tako da ti otpori postoje u svakoj oblasti. Šta se tiče vlasti, uvek ste morali u njoj da imate nekog i, na sreću, uvek bi se našao neko trezven, koji bi kazao da nas puste na miru. Beket je bio čovek koji je napravio prevrat u literaturi, Arto je bio lik koji je napravio prevrat u pozorištu, Selin je navukao toliko mržnje u Francuskoj da ga ta zemlja danas obožava… Dakle, to su sve važni ljudi, koji su pravili neke prevrate u duhovnosti i stoga su bitni. I u tome je suština. To su slobodni ljudi, a bez slobode misli ne postoji velika umetnost.

Davno ste izjavili da je časopis bio projekt za ličnost, a ne za mase. Je li točno da je “Gradac” fakultetska, studentska literatura?
Jeste, ličnost je broj jedan, mi od mase nemamo ništa. Sa masom, za razliku od ličnosti, čovek može da manipuliše. To je najveća razlika. U časopisima se više-manje uvek iniciraju neke važne stvari; to urade pojedinci i to dođe do malog kruga ljudi, a taj mali krug ljudi dalje prenosi to znanje i nove ideje, koje se posle formiraju kao ideje u knjigama, u jednoj kulturi uopšte. Časopisi su neophodna stvar, nisu ljudi bili budale kada su s njima počeli pre dva stoleća. Zašto “Gradac” na fakultetima? Jer u njemu postoje stvari koje ne možete da nađete na drugom mestu.

Političke promjene koje su se lani dogodile u Hrvatskoj, a nedavno i u Srbiji, ponovno otvaraju pitanje statusa kulture. Kako ga vi vidite i kako ocjenjujete odnos države prema tipu izdavaštva kojim se bavite?
Mislim da je stanje u državama na ovim našim prostorima vrlo loše, katastrofalno, ako izuzmemo Sloveniju, koja je nešto malo odmakla jer su uveli reda. Stvar je u tome da ljudi koji se bave politikom i vlašću, odnosno željom za vlašću, ne shvataju da je kultura osnov svakog društva i da društvo ne možete izgraditi i pokrenuti ako ne ulažete u kulturu. Prosto, kada se kaže kultura, ta se reč ne odnosi samo na nas koji smo sada i ovde, ona se odnosi na generacije koje će tek doći. Jer, ako ostavite dobar temelj, onda će nadolazeće generacije na neki način biti u dosluhu sa vama. Na ovim prostorima svaka generacija mora da se bori za nekakvu svoju kulturu, a to nije dobro. Naravno, svaka generacija ima pravo da izmišlja nove stvari, ima pravo na nove ideje i to je dobro, to je pokretač. Ali, mora se poći od nekakvog osnova, vi morate da imate nekakvu tradiciju, jer bez tog temelja ne možete da napredujete. Tradicija u regiji nije loša, ali nemojte zaboraviti da se ona pre svega odnosi na pojedince. No, pojedinci nemaju dovoljno snage, mogućnosti i novca da sve nose na svojim plećima.

Da se poslužimo vašim riječima: formiranje ukusa prvi je korak prema prosvijećenom društvu. Međutim, politika na ovim područjima o tome puno ne brine?
Društvo, odnosno država koja ima ideju mora da rastereti pojedinca, da mu dade neograničene mogućnosti, da ne bude sve na njegovim plećima. Reći ću vam podatak: nedavno su u Srbiji bili izbori, za skupštinu i za predsednika države. Niko, ali bukvalno niko, počevši od Borisa Tadića, za koga bi se moglo reći da nije neobrazovan čovek, nikada kulturu nije pomenuo. To je bio slučaj i sa Zoranom Đinđićem, čovekom koji je diplomirao filosofiju u Frankfurtu kod Habermasa i Apela. Naši političari smatraju da to ne prolazi u narodu. To su katastrofalne činjenice.

Ništa bez kriterijuma

Što nam te činjenice govore?
To znači da je reč isključivo o težnji za vlašću. Pogledajte razvijene zemlje koje ogroman novac ulažu u kulturu, što je za nas neshvatljivo. Bez toga prosto ne možete da oformite društvo, jer će to da bude društvo koje ne ulazi u suštinu stvari. A kada je tako, ne postoji mogućnost da rešite ikakav problem.

Što mislite o Tomislavu Nikoliću, novom predsjedniku Srbije?
Ma kakav Nikolić, mislim da je to blam za jednu državu, za jedno društvo. Možda je on pošten čovek, ali šta ja imam od njegova poštenja, nama treba čovek koji ima autoritet, znanje, obrazovanje i smisla za nešto. Prosto, čovek je tu došao, proći će, kao što kažu, kao pas kroz rosu. Ako govorimo o kulturi, to je vrlo loša kombinacija.

Kako onda, uz taj vaš argumentirani pesimizam, u ovoj regiji ulagati u nešto što će, ili bi trebalo, imati novo europsko kulturno značenje?
Ovde su se među državama dogodile gadne stvari i čitava ta priča pokvarila je neku ideju, koju je sada veliki problem uspostaviti. Mislim da smo propali do kraja, da je stvar toliko zaostala da se više ne može uhvatiti korak. Činjenice govore da stvari svakoga dana u svakom segmentu postaju sve gore i gore. Od ekonomije do kulture. Druge će zemlje da se izvuku, mi toliko zaostajemo da ne možemo da uhvatimo korak.

Dakle, duhovi palanke još su prisutni?
Tako je. To je jedan teret koji vučemo, svet koji nikada nije došao do celine, sve što je rađeno je fragmentarno. Stvar se svela na neke individue, kao što sam već rekao, a pojedinci ne mogu sve da iznesu ako društvo, država, ništa ne ulaže. Mora se više voditi računa o kulturi, od toga sve počinje, to se manifestuje svakog trenutka: kako se oblačite, šta jedete, kakav vam je odnos prema drugim ljudima, šta čitate. Ljudi misle da se kultura manifestuje kroz to da li čitaju ili ne Tolstoja. Kultura je širok pojam, zadire u svaku poru društva. Zašto političari ne pominju kulturu? Jer znaju da je ovaj narod propao, da njega kultura ne interesuje.

Kada govorimo o položaju kulture na ovim prostorima, situacija s piscima u odnosu na izdavače je prilično nezavidna. U Hrvatskoj je oformljena inicijativa “Pravo na profesiju”. Kako je u Srbiji?
Stvar je slična, nema neke velike razlike. Pazite, naravno da izdavači hoće da namlate pare i da na to imaju pravo. Možda postoje dva problema: ne mogu ni pojedinci, slikari, pisci ili ne znam ko, očekivati i tražiti nešto ako ne mogu da prodaju određeni roman ili sliku. Ne mogu očekivati od društva da ih stalno šlepa. Neću da kažem da ljudi koji objavljuju knjige u malim tiražima nemaju značaj. Ali, ne mogu da očekuju veliku pomoć društva ako sami nisu na nekom, bar malom tržištu. Umetnici uvek traže više i uvek se bune i nezadovoljni su. Nisam protiv toga, ali i oni moraju da budu malo realni. Pogledajte koliko u tim udruženjima imate pisaca ili slikara; toliko da se postavlja pitanje ko su ti ljudi, šta rade, kakvu funkciju imaju. Dakle, mora da postoji neka selekcija, visoki kriterijumi. A ne možete izgraditi visoke kriterijume u društvu koje nema nikakve kriterijume. Pogledajte oko sebe i videćete šta se sve prodaje kao kultura i provlači kao kultura. To je takva zloupotreba i takav besmisao… sve ono šta se događa na televiziji, u pozorištu, muzici, filmu, deset posto od toga vredi.

Ukus nije samo odevanje

Postoji li rješenje koje bi društvo učinilo estetski osjetljivijim?

Moramo da se vratimo na početak, da biste to postigli i dostigli te išli u tom smeru, morate da stvorite osnove. Kao što vidite, mi ih decenijama ne stvaramo. Bez tih osnova ne možete očekivati da netko čita knjige, gleda filmove, da ide u pozorište i sluša muziku; ako osnova nema, netko ne zna da to postoji. Nije izgradio ukus, a izgraditi ukus je velika stvar. Nije ukus samo stvar odevanja: postoji ukus u ishrani, ponašanju, odnosu prema drugome, ukus u čitanju. Sve su stvari toliko povezane da je to neverovatno. Samo ljudi koji nemaju ukus ne mogu to da shvate.

Već neko vrijeme surađujete u beogradskom “Službenom glasniku”, uređujući ediciju neobičnih rječnika i enciklopedija svakodnevnice?
Tamo sam kojih četiri-pet godina i slično je kao i kod uređivanja časopisa “Gradac”, radim s nekoliko izvanrednih urednika s velikim iskustvom. I ono najvažnije – imam poslovnu slobodu.

Za kraj, kako vidite perspektivu kulturne razmjene ili kontakata između Hrvatske i Srbije?

Mislim da postoje želje da se uspostave neki odnosi. I to šta sam sada u Zagrebu valjda govori u prilog tome. To je neophodno, kao kulture vezani smo jedni uz druge, postoje veliki uticaji, prijateljstva, velike stvari i projekti koji su u prošlosti bili od smisla i značaja. Bio je i jedan vakuum, jedno međuvreme koje je bilo kakvo je bilo, ali mislim da će to da ide nabolje i da će se uspostaviti neki ritam i linija. Na neki smo način male kulture i, po prirodi stvari, prvo između sebe moramo da uspostavimo kontakte, da ih obnovimo. Ovi su prostori u odnosu na Evropu specifični, i to je dobra strana, pogotovo u svetu umetnosti imaju šta da pokažu. Ne zaboravite da postoji jedan određen broj slikara i pisaca koji imaju neko mesto u evropskoj kulturi. Pre svega, naš film i danas je cenjen u Evropi, ali ovde su dvadeset godina stvari išle naopako, pa se taj evropski i svetski svet gadio ovih prostora i svega što se tu događalo. Dakako, to je srušilo ugled ovih prostora, a vratiti taj ugled nije mala stvar.

U svojim ste se tematima bavili i beogradskom Medialom te nekim marginaliziranim, ali značajnim književnicima s ovih prostora, poput pjesnika Novice Tadića?

Priča o Mediali je objavljena sa 1977. na 1978. i to je bilo važno jer su od tada počeli tematski brojevi časopisa. To je bio trenutak i kada smo promenili dizajn, koji je u to vreme bio vrlo atraktivan. Šta se tiče pokojnog Novice Tadića, reč je o jednom od najvećih srpskih pesnika, za koga će vreme pokazati koliko je bio značajan. Srbija ga je potpuno zanemarila, bio je u nekoj vrsti anonimnosti, tek su ga određeni, probrani ljudi cenili. Kako je živio u tišini, tako je otišao u tišini. Ali vreme će, siguran sam, pokazati da je on bio okosnica savremene srpske književnosti.

U Zagrebu vas nije bilo više od dvadeset godina: primjećujete li promijenjene gradske vizure, je li miris grada drugačiji nakon svih migracija devedesetih?

Zagreb je za mene oduvek imao neki poseban miris i nešto specifično, uvek je imao neku vrstu otmenosti, koju je bilo teško objasniti. Ostalo je nešto lepo od vremena Austro-Ugarske a, s druge strane, dobio je neki šarm sa svim problemima koji svagde postoje. Migracije ne moraju uvek da budu dobre, Novi Sad je, primerice, migracijama upropašten, postao je jedna provincija. Kada su migracije prisilne i stihijske, one nisu dobre, dočim su normalne – dakle, kretanje ljudi zbog školovanja, ljubavi, poslova i prijateljstava – onda su u redu. Prisilne migracije uništavaju milje grada, njegov duh, duh mesta. Kada izgubite duh mesta, onda je stvar propala.