Hrvatska kao bankarski eldorado

Hrvatski premijer Zoran Milanović ima sve razloge da se ugleda na svog britanskog kolegu Davida Camerona. Što je napravio Cameron? Najavio je nove, strože mjere kontrole i regulacije bankarskog sustava. Povod je bila višegodišnja prijevara na kamatama, otkrivena u poslovanju Barclays banke, jedne od najvećih i najuglednijih ne samo u Britaniji, već i u svijetu. To je izazvalo prvorazredni skandal, banka je kažnjena sa, preračunato, oko tri milijarde kuna, pale su ostavke u njenom vrhu, ali najzanimljiviji je salto Davida Camerona. Smatran do jučer čovjekom koji zastupa i brani banke pod svaku cijenu (na primjer, od uvođenja poreza na financijske transakcije), sada je morao promijeniti stranu. Govoreći u parlamentu, on je najavio strože mjere regulacije i kontrole banaka. Neki će se nasmijati i ustvrditi da kod političara vrijede samo djela, a ne riječi i kako je to samo dimna zavjesa s ograničenim rokom trajanja. Ali ipak, gdje ima dima, mora biti i vatre.

Kakve veze s tim imaju hrvatska vlada i njen prvi ministar? Izravnu, a uspostavila ju je zabrana bankama da naplaćuju trošak opomena. Tjerajući lisicu, Vlada je, naime, istjerala vuka. Pokazalo se da su opomene samo vrh ledenog brijega i da banke naplaćuju još 242 vrste raznih naknada, koje su postale njihov glavni izvor prihoda. Samo u prošloj godini one su tako izvukle iz džepova hrvatskih građana 3,2 milijarde kuna. To, uz ostalo, objašnjava kako je moguće da su banke bogate, iako privreda propada. Njih privreda malo zanima, jer su njihove prave mušterije građani, nemoćni pred bankarskom, kao i pred drugim monopolskim i birokratskim hobotnicama koje im sišu novac.

Krediti u švicarcima

To, istovremeno, znači da banke zapravo ne rade svoj osnovni posao. One bi morale skupljati nacionalnu štednju i tim novcem kreditirati gospodarski razvoj. To je glavni razlog njihovog postojanja. Kako investicija i razvoja nema, moglo bi se pitati trebaju li uopće Hrvatskoj (ovakve) banke? Naravno, na obrnuto pitanje odgovor je nesporan. Bankama treba Hrvatska. I to upravo ovakva Hrvatska, koja je eldorado za svako, pa i njihovo sumnjivo poslovanje.

Jedan od takvih bankarskih pothvata upravo se nalazi pred sudom. Riječ je, naravno, o kreditima u švicarskim francima, pri čemu je glavna bankarska kvaka doslovno fenomenalna. Švicarske franke, naime, nitko nije ni vidio, ni opipao, ni mirisao. Oni su, jednostavno, izmišljeni. Banke su, naime, ponudile građanima, točnije navukle ih na za njih u tom trenutku povoljnije rješenje, prema kome se devizna klauzula nije obračunavala prema eurima, već prema francima. Kad je švicarska valuta ojačala (a bankarski su stratezi nesumnjivo znali da to slijedi), dužnici su odnijeli gače na štapu, a banke su odmah uračunale dodatni prihod. I sad ga brane tvrdeći da one ne mogu podnijeti gubitak koji bi nastao preračunavanjem kredita u eure. Ali gubitka nema, jer nema ni franaka, niti ih je ikad bilo. Hrvatski građani ne štede u švicarskim francima (osim rijetkih iznimaka) da bi ta štednja bila podloga za kredite nekim drugim građanima. Banke, također, nisu uzimale inozemne kredite u švicarcima, da bi ih onda mijenjale u kune za domaće kredite. To znači da poslije nisu morale, niti moraju, kupovati skuplje franke za otplatu svojih dugovanja. U čitavoj su operaciji švicarski franci potpuno fiktivni. Oni postoje samo kao dogovorena mjera, koju su izmislili bankari, s ciljem da, zahvaljujući privilegiranim informacijama koje njihovi dužnici nisu imali, povećaju svoj profit.

U Mađarskoj, gdje su banke također pretežno u stranim rukama, vlast je poništila takve ugovore i preračunala ih u eure. U Srbiji je sud presudio u korist dužnika. I u jednom i u drugom slučaju na štetu banaka. Ali ta je šteta fiktivna, kao što su fiktivni i franci, koje su izmislili bankarski činovnici. Hrvatska vlada nije slijedila mađarski uzor. Preostaje da se vidi što će biti na sudu.

Investicijski fondovi

Veliku igru u svoju korist, a na štetu hrvatskih građana, banke su odigrale i s tzv. investicijskim fondovima. Takozvanim, jer se oni nisu bavili investicijama, već špekulacijama. Kreditiranje privrede osnovni je zadatak banaka, ali to je istovremeno težak i rizičan posao, na kome se ne zarađuje mnogo. Treba imati klijenta s dobrim investicijskim programom, treba osigurati da rokovi otplate približno odgovaraju rokovima štednje itd. Istovremeno, treba garantirati kamatu koja će motivirati štediše na što duže oročavanje. I, naravno, treba preuzeti rizik za svoje odluke. Banke su se, međutim, dosjetile kako da zarađuju bez rizika i to mnogo više nego na najboljim investicijskim kreditima.

“Ideje moje, benzin vaš”, govorio je čuveni literarni junak, Ostap Bender, iz romana “Zlatno tele” Iljfa i Petrova. To isto trebale su reći i banke svojim štedišama, nudeći im uloge u investicijske fondove. Ali nisu. One su prvo smanjile kamate na oročenu štednju ispod svake pristojne razine, a onda su ponudile visoke zarade u investicijskim fondovima. Pritom nisu krile da postoji rizik, čak su fondove podijelile na manje i više rizične, ali istovremeno su stalno objavljivale kako se tu sjajno zarađuje. No nitko nije rekao da banke ulažu ideje, a da sav rizik snose ulagači. Banke su se, zapravo, kockale s njihovim novcem. Ako ih krene, čar se dijeli. Ako izgube, izgubili su samo dojučerašnji štediše, a sada ulagači u investicijske fondove. Ispočetka je krenulo sjajno. Bilježile su se (i reklamirale) dobiti od 15, 25, pa i preko 30 posto. Kad je balon pukao, mnogi su hrvatski građani ostali bez svog novca, ali bankama je ostala njihova zarada. Zapravo, preselili su velik dio hrvatske štednje u bilance svojih (inozemnih) vlasnika. I to sve po pravilima zanata i po zakonu.

Sezonske špekulacije

Po zakonu, banke svake godine zagrabe i u dobit turističkih poduzeća, koja je doduše skromna, ali za banke lako dostižna. I tu je, naravno, riječ o špekulacijama, koje se tako čak i službeno zovu. Uobičajene sezonske špekulacije. I nikog nije stid. Kako banke špekuliraju na štetu hotelske i druge turističke privrede? Jednostavno, tako što prilagođavaju devizni tečaj svojim interesima. Na tečaj utječe svaka promjena ponude i potražnje deviza, a Narodna banka intervenira kad te promjene prekorače granice koje je ona odredila. Unutar tih granica, međutim, banke mogu slobodno špekulirati. Turistička privreda velik dio svojih prihoda ostvaruje u devizama, a rashoda u kunama. Kao i sve kad je riječ o turizmu, i to se događa sezonski, pa najveći dio troškova treba platiti nakon sezone. Do tada kuna jača zahvaljujući potrošnji stranih turista. Kad oni odu, njihovu ulogu preuzimaju banke. Tada nastupa trenutak za njihove sezonske špekulacije. Banke počinju nuditi devize kako bi im srušile cijenu i onda što jeftinije otkupile turističke devize. Tako se novac iz turističke privrede seli u banke, pa mnoga hotelska poduzeća na kraju sezone bilježe gubitak. Turistička zarada je, naime, tanka, kao i u svakoj sezonskoj djelatnosti. Sve one silne milijarde koje se hrvatskoj javnosti prikazuju kao zarada zapravo su ukupni prihod. Kad se odbiju troškovi, ostaje malo, ali i to je meta banaka, odnosno njihovih (stranih) vlasnika.

Dok neke druge tranzicijske zemlje brane interese svojih građana, pri čemu riskiraju da se njihove vlade proglase nacionalističkim, nedemokratskim, pa i fašističkim (bolji primjer od Mađarske je Poljska), jedino što smo čuli od hrvatskih vladajućih socijaldemokrata jest da namjeravaju prodati još i Hrvatsku poštansku banku i Croatia osiguranje. Gospodin Linić puni proračun. Gospodin Milanović brani svog prvog potpredsjednika Čačića, a on, umjesto da spašava domaću ekonomiju i jača izvoz, sprema se potrošiti golem novac na dugoročne investicije na čije se efekte čeka godinama. U međuvremenu, banke ubiru naknade, a i London je tisuću milja daleko.