Kobno pecanje na ničijoj zemlji

Nakon što je porodica Radovana Stojšića, nestalog za vreme rata, gotovo 20 godina bezuspešno tragala za njegovim posmrtnim ostacima, izgubivši svaku nadu da će ih ikada pronaći, ispostavilo se da je nesrećni čovek svega deset dana posle nestanka, još 1992. godine, bio sahranjen na gradskom groblju u Vinkovcima, tek nekoliko kilometara od svog kućnog praga u Sremskim Lazama. Barem tako govore dokumenti do kojih su u maju uspeli doći Dušan Stojšić i Snežana Lovrinović, dvoje od sedmero Radovanovih sinova i kćeri.

Radovan Stojšić uputio se 15. jula 1992. iz Sremskih Laza, na ratnoj liniji razdvajanja, na pecanje prema šest kilometara udaljenom Bosutu, otkuda se nikada nije vratio.

– Pretpostavljali smo da je naš otac mrtav, ali nas čudi da nije pronađen ranije iako su postojali svi ovi dokumenti – kaže Dušan pokazujući prijavu smrti, lekarski izveštaj o uzroku smrti i smrtni list, uveren da se njihovog oca, da je bilo volje nadležnih, moglo pronaći bez većih poteškoća.

Bio dobrog zdravlja

Prema tim dokumentima, 71-godišnji Radovan Stojšić umro je četiri dana nakon što je nestao, 19. jula 1992. u deset sati. Prijava smrti zavedena je pod brojem 495/92, kao prijavitelj navodi se “delatnost za patologiju” vinkovačke bolnice, a kao uzrok u lekarskom izveštaju od 22. jula, na kojem stoji pečat dr. Dražena Švagelja, navodi se infarkt miokarda. Sahranjen je 25. jula 1992, a smrtni list nosi datum od 1. avgusta iste godine. Pokojnik je sa sobom verovatno imao neku od identifikacijskih isprava, jer su u navedenim dokumentima upisani svi njegovi lični podaci.

Gde je Radovan Stojšić proveo četiri dana od nestanka do smrti? Kako je dospeo u vinkovačku bolnicu i je li zaista preminuo od infarkta? Zašto njegova porodica posle mirne reintegracije nije obaveštena o tome, uprkos tačno navedenoj adresi na prijavi smrti? Sve su to pitanja na koja nema valjanog odgovora.

Tražeći oca, Stojšići su se više puta obraćali raznim adresama, ali bez uspeha. Kada je početkom ove godine HDZ-ovu vladu zamenila SDP-ova, pomislili su se da će nova vlast biti efikasnija, pa su u martu uputili pismo Vladi i ministru policije Ranku Ostojiću. I već 14. maja na adresu pokojnikove kćerke Snežane Lovrinović u Bošnjacima stiže informacija iz policije u Županji da je Radovan Stojšić pronađen. Posle prvobitnog iznenađenja, a zatim i olakšanja jer se agonija duga 20 godina konačno završila, kod Stojšića se pojavila i sumnja. Začudilo ih je što se u izveštaju o smrti kao uzrok navodi infarkt jer, kako tvrde, njihov otac nikada nije imao srčanih problema. Bio je izuzetno vitalan čovek, koji je gotovo svakog dana odlazio na ribarenje, pešačeći po nekoliko kilometara.

– Bio je kao mladić, dobrog zdravlja. Često smo zajedno odlazili na pecanje. Uvek nas je ostavljao daleko iza sebe, iako je već bio u godinama – pričaju sinovi Dušan i Žarko.

Na oko šest kilometara udaljen Bosut Radovan se uputio i tog 15. jula 1992. Ukućani su ga ubeđivali da ne ide, jer su Sremske Laze bile na liniji razdvajanja hrvatske i srpske strane. Premda su na tom području bile stacionirane mirovne snage UN-a (UNTAES), rizik je ipak postojao. On je samo odmahivao rukom: “Ko će mene, starijeg čoveka… Ma neće mene niko…” Ipak, kod poslednjih srpskih straža, prema nekim svedočenjima, malo je zastao, kao da se dvoumio, a onda ipak otišao do reke. Kako se nije vratio do uveče, porodica i komšije su zajedno s “plavim šlemovima” pretražili svu okolinu.

Odmah su posumnjali da su ga uhvatili hrvatski vojnici, jer je ranije na sličan način nestalo još dvoje meštana. U takav scenario Stojšići su još više bili uvereni nakon što su od srpskih radio-vezista čuli kako su im s hrvatske strane poručili: “Pošaljite nam još ribara.” Misleći da je uhapšen i da se nalazi u nekom od hrvatskih zatvora, u devetom mesecu pokušali su ga pronaći uz pomoć Crvenog krsta i UNTAES-a, ali nigde nije bio evidentiran. Uspeha nije bilo ni kasnije, kada su ga tražili putem Udruženja porodica nestalih i nasilno odvedenih lica iz Vukovara. Išli su i na identifikaciju.

Ponavljanje historije

– Kada su 2007. godine čišćeni kanali na Sopotu (područje u blizini Vinkovaca), pronađeni su posmrtni ostaci četvorice muškaraca. Dvojica su bila iz Sremskih Laza, a jedan iz Starih Jankovaca. Mislilo se da je četvrti naš otac, ali nije bio. On je imao samo jedan zub i po tome bismo ga prepoznali – kaže Dušan, koji je posle tog slučaja dao krv za DNK analizu.

Do Stojšića su posle rata stigle priče da su njihovog oca kobnog dana uhapsili hrvatski vojnici, da su ga odveli u policiju u Privlaci na ispitivanje, a potom u Rokovce gde je, prema pričama, postojao logor u kojem je mučen. Iz Rokovaca je, priča se, bio pušten kada je obelodanjena informacija o razmeni zarobljenika “svi za sve”, ali ga je potom neko navodno ubio.

– Želimo saznati jesu li te priče istinite i da li je uopšte reč o našem ocu – kaže Dušan i dodaje da će zatražiti ekshumaciju, ali i obdukciju, tim više što se u izveštaju o smrti navodi da uzrok smrti nije potvrđen obdukcijom.

Da se sazna puna istina važno mu je zbog još jedne tragične činjenice. Naime, Radovan Stojšić je doživeo sličnu sudbinu kao i njegovi roditelji u Drugom svetskom ratu, koje su u Negoslavcima ubili ustaše, a njihovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Sam Radovan i njegova sestra uspeli su da pobegnu preko njiva. Kao 21-godišnjak otišao je u partizane, gde je 1942. bio ranjen. S gelerima iz borbe živeo je punih 50 godina. Po njima bi se, kaže Dušan, mogli prepoznati i njegovi posmrtni ostaci.

Svoje sumnje prijavio je državnom tužilaštvu u Vukovaru, gde su mu kazali da će preduzeti istražne radnje. Nedavno se obratio i gradskom komunalnom preduzeću GTG u Vinkovcima, gde je dobio informaciju o mestu očevog groba. Da je Dušan sam išao potražiti grobno mesto 446, ne bi ga nikada našao: grob se zapravo ne poznaje jer je zarastao u travu, a nema ni krsta s imenom i prezimenom.

Iako svestan da je pred njim mukotrpan posao, ovaj 55-godišnjak je čvrsto odlučio da neće odustati od ekshumacije i obdukcije. U tome ima podršku braće i sestara, koji takođe žele saznati šta se dogodilo, a potom posmrtne ostatke svog oca, nakon 20 godina, dostojno sahraniti u porodičnu grobnicu u Sremskim Lazama.