Kriza nije tajanstvena katastrofa

Paul Krugman: “End This Depression Now!” (W.W. Norton & Company, 2012)

Prije dvije godine Paul Krugman je sa suprugom Robin Wells imao priliku slušati izlaganje njemačkog ministra financija Wolfganga Schäublea na temu recentne ekonomske politike; negdje na sredini izlaganja, supruga ekonomistica nagnula se prema svom mužu, dobitniku Nobelove nagrade za ekonomiju 2008., i šapnula: “Na izlasku iz dvorane dobit ćemo i bičeve za samokažnjavanje.”

Prema Krugmanu, njemački ministar koji žari i pali zemljama eurozone, na ekonomiju gleda kao na dramu s moralnom porukom, u kojoj nakon loših i grešnih vremena neizostavno dolazi kazna za prethodne ekscese. Schäuble je “propovjednik vatre i sumpora”, zagovornik “bolnih rezova”, štednje i striktne financijske kontrole. Za njega su korijeni krize duboki, lakih rješenja nema i svi se moramo pripremiti za još teža vremena.

U luđačkoj košulji

U svojoj knjizi “End This Depression Now!”, posvećenoj nezaposlenima “koji zaslužuju bolje”, Krugman tvrdi suprotno: američko-evropska ekonomska kriza, koja je zašla već u petu godinu, nije tajanstvena katastrofa biblijskih razmjera, ona se ne bi smjela ni događati. Amerika i Evropa trebale bi biti bogatije, a ne siromašnije nego što su bile prije pet godina. “Mi imamo i znanje i alate da okončamo ovu agoniju”, kaže. Umjesto štednje, države trebaju trošiti, između ostalog i na socijalne programe pomoći, jer su i oni dio potrošnje!

Svijet u kojem živimo opisao je John Maynard Keynes. Lijek koji je vrijedio u vrijeme Velike depresije vrijedio bi i u današnjoj krizi, a to se u osnovi odnosi i na Ameriku i na Evropu. Prema Krugmanu, naši prihodi padaju jer trošimo premalo, a daljnje rezanje troškova samo će dodatno smanjiti prihode. Naš problem je veliki dug, ali to je novac koji dugujemo jedni drugima. A što se tiče rezanja troškova – ako će svi to činiti, kriza će se samo pogoršati. Uglavnom, veliki dug doveo nas je u svijet paradoksa, gdje je vrlina (trošenje) grijeh, a mudrost (oprez) ludost…

Štedjeti jer ne možemo živjeti iznad svojih mogućnosti ili trošiti da bismo pokrenuli privredu – luđačka je košulja u kojoj ekonomisti i političari već dulje drže Zapad. Krugmanova ideologija trošenja tu ne predstavlja ništa novo. No, zanimljiva je njegova uvjerenost da je spas nadohvat ruke, baš kao u nekom 3-D filmu. Ono što svijet treba samo su vlade koje su spremne iskoračiti, povećati svoje investicije i izvući zemlje iz krize. Međutim, pitanje utjecaja vlada na ekonomiju i pitanje deregulacije, odnosno regulacije tržišta, u samom su srcu krize.

Desni ekonomisti demoniziraju Keynesa – časopis “Human Events” njegovu je “Opću teoriju” stavio među deset najštetnijih knjiga na svijetu, zajedno s “Mein Kampfom” i “Kapitalom” – ponajprije stoga što kejnzijanske ideje legitimiraju vladine intervencije. A to ne odgovara neoliberalnim krugovima, koji žele slabu vladu i deregulirana tržišta. Tu djelomice i leži odgovor zašto se kriza ne rješava.

“Helenizacija” krize

Zašto, pak, Evropa tako loše reagira na krizu? Za Krugmana, odgovor je u “helenizaciji” krize. Korijenom svih problema država koje su se našle u krizi – a Grčka se tu ne gleda kao izuzetak, nego kao potvrda pravila – smatra se fiskalna neodgovornost. Krivi pogled na korijen krize nudi lažni lijek: ako je fiskalna raskalašenost bila uzrok, fiskalna ispravnost je izlaz iz problema. Nakon fašnika slijedi korizma, kako kažu u Italiji. Antikejnzijancima Grčka je primjer onoga što će se dogoditi svima ako ne prođu kroz fiskalnu pokoru.

Međutim, grčka dužnička kriza izdvojen je slučaj, smatra Krugman. Druge su države unutar eurozone zapale u dužničku krizu zbog posljedica financijske krize, a ne obrnuto. U takvoj situaciji “bolni rezovi” mogu samo pogoršati situaciju. Prema Krugmanu, rezanje troškova i dizanje poreza trebalo bi primjenjivati kada je ekonomija blizu pune zaposlenosti, a ne kada je u krizi. U suprotnom, “bolni rezovi” samo dublje guraju ekonomiju u depresiju.

Paul Krugman nije radikalni kritičar sustava. Samog sebe izbjegava nazvati socijalistom, dapače, na nekoliko mjesta ističe da je liberal. No, u njegovom “popravljanju sustava” ima mnogo socijalističkih ideja. Krugman je protiv ekonomije koja racionalizira i opravdava socijalnu nepravdu, protiv socijalnog raslojavanja, protiv ekonomije koja vodi strategije osiromašivanja većeg dijela stanovništva i koja na depresiju gleda kao na posljedicu prošlih grijehova onih bogatih, ali i onih siromašnih.

Premda je tek popravljač sustava, Krugman u njegovo središte stavlja prosječnog građanina i njegovu dobrobit, zalaže se za goleme državne investicije i ponovnu regulaciju tržišta. I možda ono najvažnije: tvrdi da zna kako se sustav može brzo i bezbolno oporaviti. Naravno, pritom ostaje u zraku pitanje treba li sustav samo “servisirati” ili ga je, jer proizvodi previše patologija, potrebno generalno mijenjati.