Pomiješao sve i dobio sebe
Frank Ocean: “Channel Orange” (Def Jam, 2012.)
Frank Ocean ima 24 godine i radio je pjesme za Justina Biebera, Beyonce, Johna Legenda. Dolazi iz vrlo nabrijane skupine Odd Future, na zlu glasu po ženomrzačkim i homofobnim tekstovima. I onda se ispostavi da je Frank gay. Što je presedan za scenu, pogotovo imamo li u vidu stavove koje je zastupao s matičnim kolektivom. Sve bi to bilo manje važno da Ocean nije snimio album “Channel Orange”, jedan od boljih uradaka koji nam ove godine dolaze s takozvane r’n’b scene. Što u ovom slučaju uključuje miks soula, funkyja, ritma i bluza, croonerskog pjevušenja pet centimetara iznad zemljine površine, koje se izmjenjuje s odrješitim reperskim izgovaranjem tekstova, da bi pjesmu na koncu završio kao tipični soulerski slamatelj srdaca, lomeći oktave kao da su slani “Bobi” štapići.
Pogled odozdo
Na sama sebe gleda kao na običnog naratora, svoj je talent posudio pričama koje je odlučio ovjekovječiti, i o sebi razmišlja u kategorijama anonimnosti koju uživaju filmski redatelji. Anonimnost je zbilja podcijenjena, i teško da će zapasti Franka, ma koliko je želio, ali kao ideja o razvoju karijere iza ove vidljive karijere, o razvoju personalnosti iza imagea, više je nego zrela, pogotovo za tako mlada umjetnika.
Na Pitchforku Oceanovu pjesmu “Super Rich Kids” stavljaju u rang s Randyjem Newmanom, što je kao komparacija rječito samo za sebe. Pjesma doista ima nešto od ćaknutosti, uvrnutosti Newmanove perspektive, koja i male ljude uspijeva vidjeti odozdo. To vam je kao da je narator uvijek patuljak, iskusan, mudar, refleksivan, ali u osnovi faličan i potlačen član kolektiva, onaj kojeg na kraju ništa ne spašava. Newman je karijeru gradio upravo u smislu Oceanu trenutačno privlačne anonimnosti i većina njegovih radova kao da je djelo Oskara Matzeratha, protagonista Grassova “Limenog bubnja”, junaka koji je za treći rođendan odbio rasti i detaljno promotriti svijet “odraslih” iz tog još neiskušanog očišta. Posljedice su razorne po tipično shvaćenu zrelost, za koju se ispostavlja da je zelena ispod prvog milimetra šminkerskog stava.
Zvuk na “Channel Orange” prati u stopu Oceanovo lebdenje iznad zemlje, koje je i sferično i podmuklo ujedno: on zvuči kao nekakav čađavi, blatom iz kanala umuljani anđelak koji zna sve o vašim emocionalnim purgatorijima, svim onim sitnim lažima uz čiju pomoć volite i mrzite. Album su producirali Malay, Om’Mas Keith, Tyler, The Creator, John Mayer i Pharrell Williams, a sniman je od Los Angelesa do New Yorka.
Ritam preliven soulom
Ocean je, inače, iz New Orleansa, odakle su uvijek dolazili simpatični bastardi, ljudi u čijim se glazbenim rukopisima prelamalo nekoliko stilova, koji su kod njih uvijek zvučali prirodno srasli jedan s drugim: još je Fats Domino u svoje pjesme mrvio komadićke kubanskih ritmova, Dr. John je u svoj rukopis bio u stanju udrobiti sve što je uopće svirano na nacionalnom radiju, Irma Thomas mogla je otpjevati reklamu za deterdžent tako da ona zvuči kao opijelo za vašu kreditima izmučenu dušu, a Frank Ocean je tu negdje, ritmičan, meditativan – čudno je to kako nekima polazi za rukom da, iako je njihova glazba potpuno tjelesna, svejedno izazovu nekakav mističan osjećaj – jazzy i funky, ritam preliven soulom, s iznijansiranim vokalom kojim, kako bi se to reklo, suvereno gospodari.
Ne posve novo ime koje bi, kako godine budu prolazile, moglo postajati sve novije i novije i koje po tko zna koji puta dokazuje kako kvaliteta nema nikakve veze s čistunstvom. On je pomiješao sve čega se dohvatio i dobio sebe.