Preskupa hipoteka

Nakon što je Zlatko Komadina dao ostavku početkom travnja, a Mirela Holy početkom lipnja, Zoran Milanović ne može si tek tako priuštiti da u samo tri mjeseca izgubi i trećeg ministra, štoviše prvog potpredsjednika vlade i šefa najvažnije koalicijske stranke, bez obzira na to što se Radimir Čačić uoči i nakon mađarske presude našao pod dosad neviđenim pritiskom javnosti.

Milanovićeva serija smjena, koja ne uključuje samo ministre i koja je započela razrješenjem Vladimira Ferdeljija s mjesta Komadinina pomoćnika, odveć je razmazila javnost, koja u periodu HDZ-ove vladavine nije navikla da ima bog zna kakav utjecaj na kadroviranje, no Milanović joj je u slučajevima Srećka Ferenčaka, Sanje Kalambure i Mirele Holy u vrlo kratkom vremenu ostavio dojam da se i nju pita za mišljenje. Opijena uspjesima, sada je zatražila odlazak jednog od ključnih ljudi u vladi i Milanović se zasigurno pita što bi joj sljedeće moglo pasti napamet – da traži njegovu ostavku i nove izbore?

Utoliko je Čačić za Milanovića osoba iza koje je morao bezrezervno stati. Savez između njih dvojice savez je iz kojeg je u strateškom smislu proizašla ekonomska politika aktualne vlade i, kakva god ona bila, napad na Čačića zbog mađarske prometne nesreće prepoznat je kao napad na politiku vlade, koja zasad ne daje vidljive rezultate, ali traži upadljiva odricanja od građana.

Posljedica neuspjeha

Žestoki zagovornik Čačićeva odlaska, voditelj Centra za politološka istraživanja dr. Anđelko Milardović, kaže da je ova vrsta javnog pritiska na Čačića posljedica i mađarske nesreće i izostanka ekonomskog oporavka, te da Čačić ne bi u tolikoj mjeri bio objekt frustracija da vlada ima ekonomskih uspjeha.

– Pod jedan, Čačić se trebao povući odmah nakon što se ta nesreća dogodila. Pod dva, u ovih šest mjeseci ništa se u ekonomiji nije dogodilo. Kombinacija tog događaja u Mađarskoj i neuspjeha Milanovićeve vlade preko Čačića akumulirala je nezadovoljstvo. Frustracije su narasle razmjerno izostanku promjena i Čačić je tu sada jednostavno medij ili žrtveni jarac koji bi trebao stradati. No u svakom slučaju mislim da bi trebao otići jer to što je dosad pokazao nije ništa, njegov program se svodi na pituravanje fasada – kaže Milardović, kojem smeta što Čačić nakon nesreće i nakon dolaska u vladu nije učinio ništa da suspregne svoju bahatost, a vrhunac te bahatosti vidi u njegovom ignoriranju anketa po kojima više od 70 posto građana želi njegov odlazak.

Međutim, Čačić nikada nije bio osobito popularan, a i na čelu je manje stranke s regionalno koncentriranim utjecajem, pa bi njegov rejting trebalo promatrati i u tom kontekstu. On nikada ne bi mogao biti u vladi bez povoljne koalicijske konstelacije, a upravo je položaj manjeg partnera u vladi ono što predstavlja opasnost za sve takve stranke. Bez preuzimanja odgovornosti, HNS-u bi prijetila opasnost da se utopi u SDP-u. No stranka je preuzela četiri ministarska resora, a Čačić osobno onaj trenutačno najvažniji, resor gospodarstva, čime je uza se direktno vezao rizik neuspjeha.

Čačić je očito svjestan da dosadašnjim izostankom rezultata privlači na sebe negativno raspoloženje javnosti, ali i da će, ostvari li u dogledno vrijeme vidljiv uspjeh, zasluge moći pripisati sebi i svojoj stranci, pa je nakon nepravomoćne osude u Kapošvaru na uvjetnu kaznu sam postavio kriterij po kojem će otići ako ekonomski rezultati u prvom tromjesečju sljedeće godine ne budu pozitivni.

Mnoge su okolnosti utjecale na to da je ekonomska situacija gora nego što se Kukuriku koalicija nadala uoči preuzimanja vlasti, a stvari je presudno pogoršalo krizno europsko okruženje koje je krhku hrvatsku privredu gurnulo u novu recesiju i time onemogućilo vladi da provodi reforme u uvjetima barem malog rasta BDP-a. Za sada se čini da su neke od vladinih fiskalnih mjera još i pogoršale stanje, dok je izostao pozitivan utjecaj pokretanja investicija, koje su u Čačićevoj nadležnosti.

Državni liberalizam

Iako ga se utemeljeno percipira kao nositelja liberalne ekonomske politike, činjenica je da je Čačić ključnu ekonomsku polugu za postizanje rasta već u ovoj godini pokušao pronaći upravo u snažnim investicijama državnog sektora, čije su trenutačne potencijale on i Slavko Linić uvelike precijenili. Pokazalo se da ni jedan od stotina projekata kojima je lani marketinški baratala HDZ-ova vlada nije ni blizu spremnosti za realizaciju, poput, primjerice, Omble ili Plomina 3, govorimo li samo o HEP-u.

Čačić, koji je sklon tome da sam sebi postavlja rokove i mjerljive ciljeve, olako je obećavao kako će se sve pokrenuti kada kompetentni ljudi preuzmu vladu, a kasnije su on i Linić svu krivnju za kašnjenje planiranih investicija svalili na tromost državnih poduzeća. Sada je izvjesno da će u tom segmentu svaki napor nove vlade ipak doći s određenim zakašnjenjem, no problem je što je ona u međuvremenu snažno krenula s mjerama koje frustriraju građane.

Čačićev je problem što je u takvoj situaciji zbog mađarske nesreće, ali i zbog svojeg iritantnog nastupa, upravo on postao najranjivija karika Milanovićeve vlade, iako i neki drugi ministri, naročito Linić i Mirando Mrsić, imaju zadatak progurati nepopularne mjere. Budući da ni nakon presude nema zakonskih smetnji da on ostane u vladi, rasprava o njegovoj poziciji nužno je skrenula u područje moralne odgovornosti. Kako u Hrvatskoj jasni kriteriji za to nikada ranije nisu uspostavljeni, uoči parlamentarnih izbora nije bilo tako općeg moralnog zgražanja nad Čačićevim mađarskim udesom.

Štoviše, HDZ ga je uporno time pokušavao diskreditirati, no medijski komentatori tada se nipošto nisu dali uvući u priču. Moguće je da su čak smatrali neukusnim da se nekoga cipelari po, u krajnjoj liniji, osobnoj tragediji, pogotovo nekoga od koga su očekivali da promijeni ekonomsko stanje u zemlji. Trebalo je pričekati da ih Čačić razočara i uvrijedi, ali i da Zoran Milanović sam na prethodnim slučajevima počne uspostavljati moralne kriterije političke odgovornosti. A onda su medijski komentatori, što je jedan od najodbojnijih aspekata opće hajke na Čačića, poturajući Milanoviću njegove vlastite kriterije, zatražili Čačićevu glavu.

Radimir Čačić, po moralnom ukusu mnogih pristojnih ljudi, trebao se povući iz političkog života odmah nakon što je skrivio nesreću sa smrtnim posljedicama, ali je on sam iz nekog razloga odlučio da to neće učiniti. Milanović je od početka suradnje s Čačićem uglavio kriterij po kojem za njegov opstanak u budućoj koalicijskoj vladi neće biti ključna nepravomoćna presuda, a da je taj stav sada promijenio moglo bi se za njega reći da je neprincipijelan, i to s više argumenata nego kada se tvrdi da za Čačića ne vrijede kriteriji koji su vrijedili za bivšu ministricu Holy.

Pad rejtinga

Politolog dr. Ivan Šiber kaže kako je to uspoređivanje stvari različitijih od krušaka i jabuka, jer je jedno korištenje ministarske pozicije za neprimjerenu svrhu, koliko god ona bila benigna, a drugo tragedija u kojoj se jedan čovjek u trenutku dekoncentracije zabije u drugo vozilo.

– Ako ostavimo moralna pitanja po strani, čega ja nisam veliki pristalica, činjenica je da su i prije izbora bili poznati svi elementi nesreće u kojoj je Čačić vjerojatno djelomice kriv, a uvjetna kazna je nešto s čime se realno moglo računati. To je bio rizik koji su Čačić, HNS i Milanović preuzeli i mislim da ga sada trebaju preuzeti do kraja, a kako to kod nas biva, “psi laju, karavana prolazi”, i za tri mjeseca nitko se ovoga više neće sjećati. Naravno da će im oporba to stavljati pod nos, ali ona ima puno više toga pod vlastitim nosom. Osobno stvarno mislim da je Čačić sposoban čovjek koji je ovoj vladi potreban i ako su tako odlučili uoči izbora, sada taj teret moraju nositi do kraja, na što su oni po svemu sudeći spremni – kaže Šiber, navodeći kako Čačić uz Linića u ovoj vladi ipak ima posebnu ulogu, jer su to dva ministra zamašnjaka, zadužena za proboje u promjeni ekonomskih odnosa.

Anđelko Milardović smatra da je Čačić istaknutu ulogu u vladi dobio jer Milanović sam nema ekonomskih znanja i sposobnosti.

– To je Milanovićev bijeg od odgovornosti, zbog čega je postao talac takve politike. On pušta naprijed tenkiste Linića i Čačića, dok on u pozadini iz elegantne pozicije upravlja stvarima. Može se reći da mu je Čačić pogodna meta za nezadovoljstvo javnosti, ali to je dvosjekli mač zbog kojeg bi Milanoviću mogao početi padati rejting – tvrdi Milardović, koji javni bijes na Čačića, bez obzira na to što mu je povod bilo izricanje nepravomoćne presude, smatra itekako opravdanim.

– Ovo je demokracija i zašto bi građani trpjeli taj tip bahatosti, zašto bi netko tko njega komentira bio drukčiji? Bahatim i arogantnim tipovima treba uzvratiti istom mjerom. Neka ode ili se stubokom promijeni, bude pristojan i uvažava građane koje predstavlja – kaže Milardović.

Na neki način Čačiću je slično poručio i Milanović, koji ga je snažno zaštitio, ali pritom naveo da i Čačić svojim dosta grubim ponašanjem daje povoda hajci na sebe.

Rizična pozicija

Čačić je ovaj politički trenutak preživio, ali je taj trenutak svima koji s njime surađuju pokazao koliko je njegova pozicija rizična, što je najbolje došlo do izražaja u izjavi HNS-ove potpredsjednice Vesne Pusić koja ga je podržala kazavši kako je njegov ostanak važan za stabilnost vlade, ali kako stranka o svemu treba razgovarati i kako potpisuje izjavu predsjednika Ive Josipovića po kojoj Čačić, HNS i vlada moraju ozbiljno razmisliti u kojoj mjeri on može nastaviti obavljati svoju dužnost.

Mađarska nesreća nesumnjivo ima veliki utjecaj na Čačićevo političko ponašanje i u drugim aspektima. Hipoteka te nesreće tjera ga da mahnito od sebe traži postizanje ekonomskog rezultata, kojim se opravdava njegova uloga u vladi, a pritom on doista izgleda kao čovjek koji želi skršiti sve pred sobom i nema onoga tko mu je stao na put, a da ga Čačić nije obasuo omalovažavanjima i uvredama. Hipoteka te nesreće traži od HNS-a da mu iskazuje lojalnost iako bi baš njegova stranka, na što je vjerojatno ciljala Vesna Pusić, prva trebala staviti tu vrstu dinamike pod kontrolu, kako sam Čačić, a s njime i HNS, ne bi zbog nje izgorjeli.

Isto vrijedi i za Milanovićevu vladu. On je s jedne strane preuzeo rizik podržavši Čačića, ali je s druge strane time ojačao svoj položaj, jer se odupro zahtjevima za njegovom smjenom koji nisu dolazili samo od javnosti, već i od nekih utjecajnih SDP-ovaca, sve to još uz negodovanje stranih diplomata i Josipovićevu izjavu, koja se mogla shvatiti i kao zahtjev za Čačićevom smjenom.

No ta je izjava bila dovoljno uvijena da bi je vladajući mogli shvatiti i kao zadnje upozorenje. Ako je predsjednik njome možda još samo jedan put podilazio raspoloženju javnosti, tim više.