Reminiscencije na uspravnije dane

Worm Ouroboros: “Come the Thaw” (Profound Lore, 2012)

Jessica Way imala je oca koji je volio pisca Erica Rückera Eddisona, po čijem je romanu “The Worm Ouroboros” nazvala neobičan band u kojem su, osim nje na gitari i za mikrofonom, bubnjar Aesop Dekker, koji je radio s Agalloch, te basistica Lorriane Rath, koja također pjevuši. Album “Come the Thaw” miksao je Greg Wilkinson. Biografije članova ne mogu vas pripremiti na zvuk koji se na vas prelijeva s ovog albuma. Lorriane Rath radila je u doom-metal bandu Amber Asylum i The Gault, za bubnjara smo već rekli da je svirao u black-metal sastavu, a Jessica Way imenom grupe dobro je pogodila snovitu fantasy atmosferu glazbe koju izvode.

Kao snježne pahulje

Glazba je u Eddisonovu romanu “The Worm Ouroboros” podignuta na pijedestal: ona otvara vrata percepcije, priprema junake romana na nove razine zbivanja i postojanja. Kada se junaci nađu u gorskom dvorcu kraljice i svećenice Sophonisbe, dok se penju stubištem preplavljuje ih nestvarna, zagonetna niska snovitih tonova – nešto slično ovom zazivu, s drugačije “ljestvice bitka”, događa se povremeno i na ovom sjajnom albumu. Takve se radove svojedobno objavljivalo na 4AD, kada se na drugu stranu sna putovalo s (ipak nešto pretencioznijima) Cocteau Twins i Dead Can Dance, koji su se znali izvaliti i u nekakvu baršunastu noćnu moru.

Worm Ouroboros su mirniji, prhkiji, njihovi su tonovi kao snježne pahulje, oštrih rubova na koje se nemoguće posjeći, jer nisu pravili oružje, nego su vas odlučili zasipati mekom bjelinom. U romanu se na spomenutom stubištu na junake razliju tonovi iz instrumenta koji nisu u stanju prepoznati, odgonetnuti. “Začela se s velikim, gromovnim akordima”, piše Eddison, “poput truba koje pozivaju u boj, najprije visoko, pa nisko, a zatim u drhtavu utišavanju… Tada, iznenada, iz udaljenog tonaliteta, slatka melodija, razvučena i jasna, poput proplamsaja niskog sunca koje probada oblake prašine iznad bojnoga polja.”

Malo preživjelih junaka

Glazba Worm Ouroboros izbjegla je prvi, tutnjeći dio ovog opisa i smjestila se u “odsutnom” lamentiranju nad sudbinom prolupale ljudske vrste: to što oni proizvode gotovo da nisu tonovi, nego reminiscencije na uspravnije dane. Krhotine koje možda i ne lebde iznad bojnog polja (piscu je to trebalo zbog žanra), ali koje svakako lebde, jedva dotičući zemlju, kao da zemljina sila glazbene teže uopće ne djeluje na njih. Obično se daju popisi glazbe kao idealnog soundtracka za neku knjigu, a ovdje imamo (pogotovo kada je o popularnoj glazbi riječ) slučaj u kojem je moguće navesti vrlo zanimljiv popis literature za kompletniji doživljaj nestvarnosti ovog izvrsnog albuma. Evo nekoliko prijedloga za čitanje, osim Eddisona: Tolkien, Williams, Dunsany, Le Guin, Evola, Guenon, Berdjajev, Mereškovski (ali samo jedna knjiga, “Tajna Zapada”).

Ovo nije soundtrack vaših života, barem ne ovih koje vodite sada, ovakvi živčano moderni; ovo je glazbena pratnja za slijeđenje viših bića, junaka koji u sebi posljednji put, na kraju dugog putovanja, nastoje razgorjeti veliku vatru, plamen, odlučni žar bez kojeg je i sam život bezvrijedan, ma koliko se živim činio. Od klasičara, tu je obavezan Wagner, kao dublje spuštanje u zdenac iznad kojeg lebdi glazba ove skupine i pol.

U Eddisonovu romanu, na planetu Merkuru sekundarni je svijet, Demonland, no u svijetu ovoga pisca to nije negativna oznaka. Čovjekoliki Demoni su i hrabri i pošteni i istinoljubivi, još uvijek. No, borba traje. Glazba Worm Ouroboros kao da je nastala nakon što se slegla prašina presudne bitke i sada se vidaju rane i broje preživjeli. Kojih je, čini se, malo.