S kim ECB bankari?

Nekada primjer vrline kako trebaju izgledati odnosi među državama, EU je danas postala samo (još) jedno od žarišta svjetske ekonomske krize. Postala je sinonim beskonačne ekonomske nestabilnosti u kojoj se, kako kaže Susan Watkins u članku objavljenom u novom broju “New Left Reviewa”, riječi “euro” i “kriza” udružuju već po automatizmu. I ozbiljniji ekonomski analitičari neskloni političkoj ekonomiji ili njenoj marksističkoj kritici – oni, dakle, koji ostaju u okvirima kapitalističkih ekonomskih politika – sve masovnije napuštaju neoklasične teorije opće ravnoteže. I oni priznaju da se kriza ne tiče prvenstveno državnih dugova – pa onda ni politike rezova i štednje, a la Merkel, ne mogu biti razuman odgovor na nju – već, u najmanju ruku, centralnih institucija kapitalizma financijalizacije. A to su (još uvijek, iako ne samo) banke. Dužnička je kriza, dakle, samo jedan pojavni oblik dublje krize cijelog bankarskog sektora u eurozoni, a i on je samo izraz globalne financijske krize.

Ono što i mi na poluperiferiji svjetskog sistema već petu godinu zaredom iskušavamo jest u centrima kapitalske moći proizvedena kriza kapitalizma, kojim dominiraju procesi financijalizacije. Sve slabiji i kraći intervali blagih oporavaka, nakon početnog kolapsa kredita na tržištu nekretnina u SAD-u u ljeto 2007., samo podsjećaju da političke mjere koje se u ozbiljnijim državama od naših poduzimaju protiv ekonomske i društvene depresije ne daju zadovoljavajuće rezultate. Ono što se već počelo događati, sada će se produbiti. Kriza će zaustaviti normalan rad srca financijskog sistema – banaka. No, ona je već sistemska, što znači da je zahvatila sve dijelove ekonomije. A to su, osim banaka, i poduzeća, domaćinstva i države.

Najvažniji način na koji nas mainstream mediji i glasnogovornici raznih državnih i privatnih institucija, uključivo s bankama, danas “varaju istinom” jest necjelovito i paušalno informiranje. U njemu se, kao izraz ekonomskih, napuhavaju “informacijski mjehuri”, koji stvaraju pasivizirajuću, neproduktivnu paniku oko pojedinih elemenata urušavajućeg financijskog sistema, bez da se konstruktivno suočavaju s njegovom cjelinom. Jasno je i zašto je to tako. Pa, oni ekonomski vladajući, uz žrtve i u svojim redovima, još uvijek, a neki i tek sada, imaju velike koristi od “administriranja propadanjem” ekonomskog sistema. Tu zgražanje ne samo nad pohlepom (jer često je puno rada uloženo u, za većinu uključenih, male profite), već i nad općenito strvinarskom logikom današnjeg ekonomskog života, gdje se u ime fiktivnih budućih zarada pljačkaju realni “grobovi” (tj. vrijednosti pretvorene u živa groblja, što danas u napadu financijskih špekulanata mogu biti gotovo cijele države), puno ne pomaže.

Uzmimo samo jedan primjer iz do jučer usko bankarskog svijeta, a koji je danas već sadržaj kafićkih razgovora širokih masa. To je uloga centralnih banaka. Pustimo sada onu za našu budućnost najodsudniju, Evropsku centralnu banku (ECB) i recimo, zajedno s francuskim ekonomistom regulacijske škole Michelom Agliettom, također prisutnim u spomenutom broju NLR-a, da su te ustanove dobar primjer žrtve liberalnih principa na njihovu vlastitu terenu. Smišljene kao institucije monetarne suverenosti nacija-država i time i ekonomskog izvora njihova liberalnog legitimiteta, centralne banke postale su uistinu neovisne institucije. I to ne samo u smislu da ne slušaju svoje vlade (u nas i ministri i bankari slušaju uglavnom iste strane patrone, pa tu nema većih svađa, osim onih unutar iste familije), već da, što je puno odsudnije, njihovi agenti s kojima posluju sve manje i manje reprezentiraju stanovništvo vlastite države. To vrijedi ne samo za nas, u neokolonijalnoj poluperiferiji. To vrijedi i za centralne banke Francuske ili Njemačke, a onda, vidjet ćemo, i za Evropsku centralnu banku, čiji je uzor sve više Njemačka.

Umjesto da one na neki način, fiskalnom politikom, barem posredno kontroliraju internacionalno širenje tržišta, sada ono kontrolira njih. Globalne ekonomske integracije destabiliziraju nacionalno vođenje ekonomskih politika u mjeri da Aglietta govori o 50 posljednjih godina nepovjerenja poslovnog svijeta u nacionalne ekonomske politike. Tako ekonomski liberalizam uništava politički, kao doktrinu dobre, a time i legitimne vladavine nad vlastitim stanovništvom. U hijerarhiji ekonomskih vrijednosti transnacionalno financijsko mišljenje odavno se postavilo iznad politika nacionalnih političkih ekonomija. Dugim riječima, vrijednosti iz kojih su izrasle centralne banke odavno nisu one koje se danas pomoću njih štite. Napravljen je neke vrste puni krug. A ti konflikti iz kojih su banke, barem do jučer, izlazile kao pobjednici, proizveli su hegemono nepovjerenje spram po svemu nužne državne regulacije, ako već ne i planiranja, u ekonomiji. Usput, grčki ekonomist Yanis Varoufakis na svom nas blogu obavještava kako je guverner Francuske centralne banke Christian Noyer priznao da više ne uspijevaju kontrolirati kamate privatnih banaka, koje se ne pridržavaju uputa koje izdaje ECB, već funkcioniraju po “lokalnim običajima” (u Hrvatskoj “hrvatskim” – koji to očito nisu!).

Za Agliettu su monetarna teorija i teorija vrijednosti u ekonomiji, kako ih on vidi, u nerazrješivom proturječju, i potrebna je cjelovita kritika vladajućeg ekonomskog uma da bismo pobijedili primat individualizma i s njim povezanu malignu moć novca, kojoj smo danas podvrgnuti. No, procesi u EU-u, pa i oni koji se tiču ECB-a, odvijaju se upravo u suprotnom smjeru. Ako su kao centralne moralne vrijednosti evropskih integracija donedavno slovile izgradnja postnacionalne civilizacije bazirana na demokratskim principima i na vladavini prava, pa čak i slavljenje nekog posebnog “evropskog duha”, od toga u politici jačanja ECB-a ne ostaje ništa. Umjesto puta prema uistinu demokratskoj evropskoj federaciji, gledamo puki neofunkcionalistički upravljački pomak s nedemokratske monetarne prema isto takvoj i još goroj fiskalnoj politici. To nastajuće “evropsko” fiskalno tijelo osmišljavaju u ime ECB-a Mario Draghi, u ime Evropske komisije njezin šef Jose Manuel Barroso, predsjednik Eurogrupe luksemburški ministar Jean-Claude Juncker i predsjednik Evropskog vijeća Herman Van Rompuy. Tako nastaje “federacija” u kojoj će suverenost rubnih, mediteranskih država EU-a, postojati još samo na papiru. Evropski ugovori i dalje će trebati nacionalnu ratifikaciju, no pod izgovorom izvanrednih mjera sve se pretvara u borbu između i unutar zemalja članica. Političku borbu u kojoj se ono što se nekada zvalo bogatstvom naroda i što je bilo predmet nacionalne tj. političke ekonomije, sada institucionalnim aranžmanima prelijeva od radnih masa prema financijskim konglomeratima i gospodujućim silama u vidljivim i nevidljivim središtima moći. Pomoću institucionalne kontrole, od strane pripadnika najjačih država u škripac su uhvaćene one ekonomski manje i slabije.

Na djelu je unutrašnja kolonizacija u EU-u. U njoj oligarhije koje je vode nisu od vremena Mastriškog ugovora dobile direktnu potporu birača za politiku koju nameću stanovništvima. No, nisu dobile ni velik organizirani otpor, koji bi uspio promijeniti smjer u kojem nas vode. Koliko još egzistencijalnog zavrtanja ruke evropski narodi misle otrpjeti, ostaje da se vidi.