“Trojanskim konjem” do promjena

Tomislav Reškovac, profesor filozofije i etike u Privatnoj klasičnoj gimnaziji, autor nekoliko udžbenika i sudionik istraživačkih projekata s idejom poboljšanja obrazovanja, jedan je od najboljih sugovornika o aspektima obrazovanja. U zoru uvođenja građanskog odgoja u našim školama, važno je vidjeti što o problemima tog posla misli stručnjak koji je sudjelovao u dvama vrlo važnim projektima u obrazovanju u Crnoj Gori.

Obrazovanje nije (kod nas) politički prioritet, premda se prigodno naglašava njegova neizmjerna društvenorazvojna uloga. Postoje li ipak danas kvalitetni argumenti za optimizam, za promjenu statusa pojma obrazovanja kao pukog političkog marketinga, mislite li da je dozrelo mentalno vrijeme za ozbiljne promjene unutar sistema?

U društvima kojima dominira politička paradigma kakva je karakteristična i za Hrvatsku, obrazovanje ni ne može biti politički prioritet, jer na obrazovanju još nitko nikada nije ni dobio ni izgubio izbore. Ono bi, pak, moglo biti političkim prioritetom jedino unutar neke dugoročne razvojne politike koja bi predstavljala pokušaj operacionalizacije jedne smislene vizije o tome gdje bismo mi kao društvo htjeli biti za 20 ili 30 godina. Sve dubinske promjene u obrazovanju pripadaju procesima “dugog trajanja”, pa su iz perspektive egoizma izbornog ciklusa posve nezanimljive. Obrazovanje kao zbiljski politički prioritet podrazumijevalo bi ne samo svojevrstan nadstranački, već i društveni konsenzus.

Nenapredovanje je nazadak

Negdje početkom 2000-ih u dvotjedniku “Zarez” pisali ste o “smrtnim grijesima domaćeg obrazovnog sistema”. Ima li smisla komparativna analiza: u čemu smo nazadovali?

Ne bih rekao da smo nazadovali u apsolutnom smislu. No činjenica da u tih deset godina gotovo da uopće nismo napredovali – kao što nismo ni u prethodnih deset ili dvadeset – predstavlja nazadak.

U očekivanju uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja u obavezni dio programa sljedeće školske godine vidimo da, primjerice, Crna Gora odavno ima sređen taj kurikulum. Bili ste dio tima koji je 2008. radio evaluaciju “Građanskog vaspitanja i obrazovanja u Crnoj Gori” u osnovnim i srednjim školama. O čemu daje misliti rezime tog posla i u kolikoj je mjeri on primjenjiv?

Mislim da je ta evaluacija pokazala nekoliko zanimljivih i poučnih stvari. Prvo, da taj predmet može u određenoj mjeri, poput svojevrsnog “trojanskog konja”, inicirati cijeli niz promjena u učionici i školi u cjelini. Riječ je o promjenama u tipu komunikacije među učenicima/cama i između učenika/ca i nastavnika/ca, u školskom ozračju, dominantnim obrascima ponašanja, pa čak u određenoj mjeri i u načinima i sadržajima učenja. Pod ovim posljednjim imam na umu prvenstveno one koji su usmjereni na razvoj kritičkog mišljenja i komunikacijskih vještina. Mislim da su sve te promjene na određeni način povezane s onim što se obično naziva demokratskom političkom kulturom. Drugo, i po svojemu smislu ustvari suprotno, da se u nastavi građanskog obrazovanja ne samo odražavaju sve slabosti škole u cjelini, već da se one još jasnije vide no u nastavi većine drugih predmeta. Treće, da za uspješnu nastavu građanskog obrazovanja nije dostatan tek dobar kurikul, već da je strašno važan odabir nastavnika/ca i njihova edukacija. Naposljetku, da “konstituiranje građana” nipošto nije nešto što se zbiva samo utorkom od 8 do 8:45 u učionici broj 5.

Crnogorski obrazovni sistem nema (fakultativni) vjerski odgoj u obaveznom programu, poput našega: jesu li to značajne strukturne razlike?

Da, u crnogorskim školama, kao ni u, primjerice, slovenskima, ne postoji konfesionalni vjeronauk. Mislim da to nije stvar strukturnih razlika u obrazovnim sustavima, već ponajprije posljedica predodžbe o funkciji javnog obrazovanja koju imaju političke elite i prirode odnosa države i crkve.

Sudjelovali ste i u nedavnoj reformi crnogorskog obrazovanja: kakvu nam skicu tog procesa možete ukratko predstaviti, je li riječ o univerzalno primjenjivom modelu?

Naravno da nema univerzalno primjenjivog modela reforme, sve uspješne reforme su u bitnome određene kontekstom. No, jednako tako mislim da postoje neke stvari koje proizlaze iz logike obrazovanja. Recimo, ako vam PISA (međunarodni program procjenjivanja učeničkih postignuća) pokaže da je funkcionalna pismenost učenika/ca vrlo niska (kao što je to slučaj u Hrvatskoj), tada je jasno da to ne možete promijeniti ako nešto ozbiljno ne promijenite u kurikulima i načinu poučavanja i učenja. Jednako je tako jasno da se tu ništa neće promijeniti ako nastavnici/ce budu još više držali predavanja, a učenici/ce još više bubali napamet nepregledno more činjenica.

Problem državne mature

Na kojoj bi razini trebalo najprije rješavati problem državne mature: institucionalnoj, sadržajnoj, možda psihoemotivnoj?

Državna matura je “ispit visokih uloga”, pa je po definiciji stresan, kao što je, uostalom, stresan i prijamni ispit za sveučilišta. Mislim da je problem ovako koncipirane državne mature to što ona pokušava, kao što su već neki upozorili, spojiti dvije posve različite funkcije: ona pokušava biti i gimnazijski certifikacijski ispit i sveučilišni prijamni ispit. Nadalje, ovakva vrsta ispita snažno utječe na to kako se i što se u školama poučava i uči. Naime, učenici/ce uče ono što ih se i kako ih se ispituje. Ako imate državnu maturu koja velikim dijelom ne zahtijeva ništa do prisjećanja velike količine informacija, tada se poučavanje i učenje u školama svodi upravo na t isporučivanje i memoriranje velike količine informacija.

Kroz predavačku praksu, medijsko iskustvo na javnoj televiziji u emisiji “Ni da ni ne” i terenska istraživanja suočavali ste se s prostorima tabua u obrazovnom životu osnovnih i srednjih škola: spada li svijest o demokratskom građanstvu u jedan od njih?

Demokratsko građanstvo je tabu u školama u onoj mjeri u kojoj je ono tabu u društvu. Ono to sasvim sigurno postaje u trenutku kada promicanjem demokratske političke kulture dođe u sukob s autoritarnom klimom poslušnosti, koja je u školama još uvijek vrlo vidljiva.

Koje su intencije građanskog odgoja: da u neoliberalnoj klimi demokratskog deficita potiče građanski aktivizam, da nauči građane pristojnosti tržišnog ponašanja? Ili su to trivijalne opreke?

Pa, čini se da su te “trivijalne opreke” karakteristike liberalne demokracije. Mislim da bi se svrha građanskog odgoja i obrazovanja mogla odrediti i kao pokušaj da se razvije određeni osjećaj “pristojnosti” u vrlo širokom smislu te riječi, osjećaj za ono što se pristoji, a što se ne pristoji u nekoj demokratski uređenoj zajednici. Taj bi nam osjećaj tada mogao reći da se ne pristoji, primjerice, kamenovati dvojicu homoseksualaca koji hodaju ulicom držeći se za ruke, kao i da se ne pristoji pred time zatvarati oči i ponašati se kao da nas se to uopće ne tiče.