U trulom voću truli crv

Eliminacija hrvatske nogometne reprezentacije s Europskog prvenstva, u medijima proslavljena kao naš najuspješniji neuspjeh do sada, omogućila je da nastavak turnira i poneku dobru utakmicu pogledamo mirno, bez torture kolektivne euforije i paramilitarističkih verbalnih egzibicija sportskih komentatora. Ali obustava vatre u nogometnim rubrikama ne može trajati dugo: već se najavljuje idući kvalifikacijski ciklus i “bitka sa Srbijom” (“Jutarnji list”), već je novoustoličeni izbornik Igor Štimac pozvao igrače da sveti dres ubuduće nose sjećajući se boraca s prvih linija fronte.

Pretvaranje devedesetominutnog nadigravanja u odlučujuću borbu za nacionalne interese nije, naravno, lokalni kuriozitet, ali u Hrvatskoj se temelji na jasnoj vezi s agresivnim nacionalizmom ne tako davnih devedesetih, pa je utoliko za nijansu degutantnije. Nigdje u domaćem javnom prostoru, naime, retrogradni obrasci nesnošljivosti i govora mržnje nisu sačuvani kroz godine tranzicijskog treniranja političke korektnosti u tako autentičnoj formi kao na nogometnom bojnom polju. Ako je taj kontinuitet donedavno personificirala anakrona javna figura dugogodišnjeg predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Vlatka Markovića, proslavljenog sirovim homofobnim ispadima i recentnim odbijanjem da pogne glavu pred žrtvama Auschwitza, sada postaje jasno da je njegova pojava ipak bila posljedica, a ne uzrok ideoloških regresija upravljačkih struktura hrvatskoga nogometa.

Domoljubne pripreme

Markovićev nasljednik Davor Šuker imat će, možda, nekog upućenijeg savjetnika za odnose s javnošću, pa neće sebi dozvoliti desna skretanja preko granica društvene prihvatljivosti, ali već su njegovi prvi, skromno artikulirani javni istupi očekivano utabali opća mjesta populističkog patriotizma. Najava da se hrvatska reprezentacija za nova uspješna ispadanja s velikih turnira više neće pripremati u Sloveniji jer “to nije domoljubno” naznačila je opći smjer; kasnija pozivanja na “zajedništvo” svih koji sudjeluju u oblikovanju hrvatskoga nogometa samo su obnovila osnovnu formulu svakog ispraznog kolektivizma, u kojem parola jedinstva unaprijed briše pitanja o kompetencijama i partikularnim interesima samoproglašenih odabranika. Poput, recimo, pitanja o razlozima i pravu Igora Štimca da priziva sjećanja na prvu crtu bojišnice, iako je jedina linija koju je ikada branio bila ona između dvije stative. Ili, pitanja o organizatorskim i upravljačkim iskustvima koja bi Šukera trebala kvalificirati za poziciju predsjednika Saveza. Ili, konačno, pitanja o konkretnim, materijalnim povodima za novoostvareno zajedništvo aktera koji su do prije nekoliko mjeseci jedni druge vulgarno vrijeđali, javno optuživali i pravno suspendirali sa službenih pozicija…

A nije da bi na takva pitanja bilo teško odgovoriti. Štimčevo zazivanje ratnih godina ne bi bilo moguće bez upornog i dosljednog retoričkog rada pozadinskog medijskog ešalona sportskih redakcija: svaki put kada “naši dečki” upute “snajperski precizan” udarac ili “poginu na terenu”, svaki put kada krenu u “odlučujuću bitku” i svaki put kada izvještaji s utakmica prešute masovna ustašoidna skandiranja publike, čuva se i nadograđuje ona tuđmanovska koncepcija sporta kao nastavka rata drugim, promidžbenim sredstvima. Zato i nema sumnje da će uoči predstojećih utakmica protiv Srbije novinari izvući iz arhiva snimke finala Kupa maršala Tita iz 1991. i obračuna sadašnjeg srbijanskog izbornika, a tadašnjeg veznjaka Crvene zvezde Siniše Mihajlovića sa sadašnjim hrvatskim izbornikom, a tadašnjim braničem Hajduka: Igor Štimac, bit će nam jasno, borio se još onda na braniku Domovine, pa tko bi imao više prava od njega pozivati se na svijetle tradicije obrambenog rata?

Što se Šukerovih kvalifikacija za mjesto predsjednika tiče, one također sežu u pretprošlo desetljeće i iscrpljuju se u golovima koje je zabijao dok je Štimac budno čuvao zadnju liniju fronte; svjestan je toga i sâm, pa je cjelokupni predizborni program sveo na rečenicu “Ja sam brend”. Na tom tragu sada započinje i upravljati nogometnim savezom: zanemarimo li bizarnu koncepciju “domoljubnih priprema”, njegov se jedini plan za vođenje domaćeg nogometa svodi na jačanje marketinških aktivnosti, kako bi se privukli snažni sponzori poput Coca-Cole i McDonaldsa… Pitanja o financijskom kolapsu većine klubova Prve nogometne lige i upitnoj regularnosti iduće sezone, o privođenjima funkcionara HNS-a i najnovijim USKOK-ovim istragama prosljeđuje novoizabranom izvršnom predsjedniku Saveza Damiru Vrbanoviću, niti ne pokušavajući prikriti podjednaku suženost svoje stručne oblasti i svojih stvarnih ovlasti.

Dolaze ratni profiteri

A tu se, konačno, otvara i treće pitanje, ono o financijskim interesima u pozadini novoproglašenoga zajedništva donedavno sukobljenih klanova nogometno-menadžerske oligarhije. Da iza neprincipijelnog ujedinjenja fronte za spas nacionalnog nogometa stoje povučeniji playmakeri i mreža interesa koju plete jedan izvršni predsjednik poznatiji od Vrbanovića, da njegovo preuzimanje nacionalne reprezentacije ima neke veze s plasmanom i prodajom igrača čiji je posredni vlasnik – sve su to već medijski truizmi, ne sasvim dokazani, ali prilično uvjerljivi. Ono što, međutim, novinarski kritičari novog vodstva domaćih nogometnih institucija, kao i uvijek, prešućuju, njihova je vlastita uloga u stvaranju i održavanju javnog prostora pogodnog za razvoj spomenutih i sličnih parazitskih organizama. Koordinirana medijska reprodukcija narativa o nogometnoj reprezentaciji kao uporištu nacionalnog identiteta, i to onog usidrenog u ideološkim retardacijama devedesetih, imala je oduvijek jasnu ekonomsku funkciju: kolektivna je euforija sjajan poligon za masovne marketinške kampanje i nagle skokove naklada, iz čega su svi domaći mediji, surađujući s oglašivačima, u redovnim ciklusima velikih natjecanja izvlačili nezanemarivu korist.

Aktualna javna zgražanja nad očitim privatnim interesima, ovlašno prikrivenima lažnim patriotizmom čelnika domaćeg nogometa, utoliko su pomalo licemjerna: ono što se čini kao zastranjenje i skandal, samo je malo uočljiviji prikaz funkcioniranja cijeloga sistema. I sve dok mediji prešutno toleriraju ustaške parole s tribina i glasno pozivaju u bitku s mrskim istočnim susjedima, zaključak je jasan: ako nogomet tretirate kao nastavak rata drugim sredstvima, mjesto vam je – uz Šukera, Štimca, Mamića i ostale – na listi ratnih profitera.