Državna pljačka banke

Nova Vlada Srbije krenula je u lov na rukovodioce Agrobanke, koji su “zaslužni” što je nekad perspektivna banka danas u manjku od 300 miliona evra: delili se krediti šakom i kapom onima koji su imali podlogu, ali posebno onima koji nisu. Njihova je podloga bila rođačka, kumovska, prijateljska ili stranačka linija. Hipoteke su precenjivane, a novac, naravno, nikada nije vraćan.

Čitava ta akcija trajala je otprilike četiri godine, a da su revizori radili svoj posao, šteta bi bila znatno manja. Da li bi banka izbegla stečaj, koji je pokrenut krajem maja? To je već u domenu “šta bi bilo, kad bi bilo”. Zbog fingiranih izveštaja revizora, koji su pokazivali da banka dobro posluje, rasla je i cena na berzi, na osnovu čega su se akcionari odlučivali za ulaganje u akcije Agrobanke. Pre samo tri godine, cena akcije na Beogradskoj berzi iznosila je oko 120 evra, a danas je svega devet. Sve je to bio naduvani balon, jer se uskoro ispostavilo da su izveštaji lažni. Uglavnom, Agrobanci’ je dozvolu za rad Narodna banka Srbije oduzela u maju 2012., pošto je u decembru 2011. uvedena prinudna uprava. Agencija za osiguranje depozita uvela je stečaj, a sve njene obaveze i depozite preuzela je Nova Agrobanka, u koju je država uložila 100 miliona evra. Naravno, to je novac poreskih obveznika.

Evropski akcionari

Vlasništvo Agrobanke je rasuto, a jedini vlasnik sa konkretnijim udelom (20 posto) država je Srbija, pa je najveća odgovornost upravo na njoj. Država je oštetila svoje građane za 300 i još 100 miliona evra uloženih u novu banku, ali teško da država može da strepi od građana. Ono zbog čega se pokreću istrage, zapravo su mali i srednji akcionari, kojim je u stečajnom postupku oduzeta imovina od 70 miliona evra. Među akcionarima je navodno i stari poznanik Balkana, švedski ministar spoljnih poslova Karl Bilt. Akcionari uglavnom dolaze iz država EU-a, šta može da ima dugoročnije posledice po Srbiju i njen proces pregovaranja, o čijem se početku za sada još uvek samo nagađa. Ne treba posebno da se naglašava koliko ovaj slučaj negativno utiče na potencijalne investitore.

Posebna poslastica u otkrivanju tajni Agrobanke jeste nadgledanje istrage, u kojoj prednjače Aleksandar Vučić, potpredsednik Vlade, koji je u svom mandatu dobio antikorupcijsku metlu, i Ivica Dačić, šef Vlade i bivši ministar policije, koji i sam iza sebe ima jednu nerešenu aferu poznatu pod nazivom “Kofer”. Za sada su se okomili na predstavnike Izvršnog odbora: uhapšen je predsednik Dušan Antonić, i to na Sremskoj Rači, graničnom prelazu s BiH. Zanimljivost je da je, navodno, uhapšen po povratku, a ne po odlasku iz Srbije, šta je dalo prostora Vučiću da se razmaše i zapreti onima koji su Antoniću “šapnuli” da će biti hapšen, zbog čega je i bežao. Nije samo jasno zašto se vraćao.

Trag k bivšem premijeru

Istraga vodi i k preduzeću Eko limb GmbH, u vlasništvu Milana Antonića, sina Dušana Antonića, ali i ka kompanijama u vlasništvu prijatelja, rođaka… Državni interes u Agrobanci branio je Zvonimir Nikezić, vlasnik konsultantske kuće CES Mekon i poslovni partner bivšeg premijera Mirka Cvetkovića. A upravo je Nikezić, inače član UO-a Agrobanke, 2010. od banke uzeo kredit od 44 miliona dinara za potrebe svoje firme. Otišao je koji mesec pre uvođenja prinudne uprave, krajem prošle godine. Navodno mu je to došapnuo sin koji je radio u Ministarstvu finansija. Ovo je značajna informacija, jer je CES Mekon proizašao iz čuvenoga Ekonomskog instituta, u kome je pripremana većina privatizacija u Srbiji, o čemu je posebno pričala pokojna Verica Barać.

Odgovornost za aferu snosi Narodna banka Srbije, ali i Agencija za osiguranje depozita, stečaj i likvidaciju banaka. Istraga vodi i k bivšem guverneru Narodne banke Srbije Dejanu Šoškiću, ali sve to je samo vrh ledenoga brega, ne samo u aferi Agrobanka nego u poslovanjima državnih kompanija čiji novac se preliva na privatne račune sa gotovo izvesnom nemogućnošću naplativosti. Na primer, Galenika je samo prošle godine napravila manjak veći od 100 miliona evra a, po sporazumu, potpala je pod stranku Ivice Dačića.

Ako u Srbiji postoji ikakav sistem koji funkcioniše, to je onda korupcionaški i tu teško da možemo stavljati stranačke predznake, pa tako ovaj slučaj ne može da se gleda samo kao politička odmazda novih vlasti, pogotovo što su mnogi “novi” zapravo “stari”. Pitanje je samo koliko mleka još ima muzara zvana Srbija?