Front otpora Beogradu

Odluka Ustavnog suda Srbije kojom se osporavaju ionako simbolična prava koja Vojvodina ima po Zakonu o nadležnostima tek je počela da zbija redove u “severnoj srpskoj pokrajini”. Glasnije nego se moglo očekivati od mirnih Vojvođana, Srbijom se proširio glas “vojvođanskog otpora”, odnosno “vojvođanskog fronta”, kako je to uobličio Nenad Čanak.

Jasno je da je odluka USS-a (o čemu smo pisali u 657. broju “Novosti”) svela stvari na pravu meru, istu onu koja je bila tas na vagi prilikom odluke da putem samostalnosti krenu sve republike, pa čak i jedna pokrajina bivše SFRJ. Sve osim Vojvodine, koja ima tu sreću u nesreći, ili je možda obrnuto, da većinu stanovništva ipak čine Srbi. Pa, kako bi sada izgledalo da Srbi zatraže otcepljenje od Srbije? Nekima nadrealno, a nekima ipak sasvim realno… Budimo sigurni da će do toga i doći ako Beograd ne promeni odnos naspram svoje jedine pokrajine, koji preslikava sav autizam koji je još 1987. godine obuhvatio tada glavni grad SFRJ, zatim SRJ i na kraju samo Srbije.

Dvostruko složena pozicija

Kako stvari sada stoje, to se neće desiti tako skoro, ali dolazi do stvaranja fronta otpora u Vojvodini, čiji je idejni začetnik Živan Berisavljević, nekadašnji ambasador SFRJ-a u Londonu i lider vojvođanskog krila SKJ-a sve dok se Novim Sadom nije zaorilo “Oj, Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela”, što se sve masovno zalilo jogurtom.

Berisavljević za “Novosti” kaže da je prvi udar na Vojvodinu bio 1988, misleći pritom na “antibirokratsku revoluciju”, a da je Miloševićev Ustav, koji je ograničio autonomije, samo realizacija. Drugi je udar, po njemu, aktuelni “koštunićevski, nikolićevski, ali i tadićevski” Ustav, za koji kaže da je u nekim elementima i gori od Miloševićevog.

– Sad je ovo treći udar. To je politički udar u oblandi odluke USS-a. Vlasti Vojvodine u dvostruko su složenoj poziciji. Kao vlasti, moraju poštovati odluku USS-a, a sa druge strane, ta odluka je do te mere politička da se na nju ne može politički pristati i njenom se sprovođenju mora energično suprotstaviti. Zato sam smatrao da se desila nova istorijska situacija, u kojoj stvarni branioci interesa Vojvodine i zagovornici neophodnosti promene Ustava, koji su uglavnom bili u vanparlamentarnim partijama i nevladinom sektoru do ovih izbora, treba da idu ususret parlamentarnim partijama koje vladaju u Vojvodini, koje moraju sprovesti volju građana koja ih je potvrdila i koje moraju da pruže otpor tome šta je iz Beograda na Vojvodinu ponovno nagrnulo i šta će tek nagrnuti u daljim političkim borbama – kaže Berisavljević.

Odgovornost DS-a

Na Berisavljevićevu ideju vrlo se brzo nadovezao lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak, mada je njegova stranačka koleginica Aleksandra Jerkov, predsednica Skupštine Novog Sada, ipak malo umerenija, tvrdeći da front otpora postoji u vojvođanskim institucijama, koje ipak nisu preslika Beograda.

Glavnu ulogu tu će imati vojvođanski ogranak DS-a, stranke koja je i sama podržala novi Ustav i čija se politika naspram Vojvodine nije bitno razlikovala od politike koju baštine bivši radikali i socijalisti. Maliciozni će ići toliko daleko da će reći da se nije razlikovala ni u čemu i pritom neće puno pogrešiti, jer upravo je odgovornost DS-a najveća kad god se prisetimo kontinuiteta i diskontinuiteta, a takva je politika i dovela Ivicu Dačića i Aleksandra Vučića ponovo na vlast.

U tom frontu teško da se mogu očekivati prevelike promene, ali one za početak i ne treba da budu činjene koracima od sedam milja. Konačan cilj treba da bude promena Ustava, a Ustav se neće menjati samo radi Vojvodine, jer prvi problem koji treba da se reši nosi oznaku PR, a ne NS. Do tada može proteći i suviše vode Dunavom; vratiti je ipak nije moguće.