Heroj mediokritetskih kritičara

Britanac Christopher Nolan gotovo je cijelu karijeru izgradio u SAD. Veliku afirmaciju stekao je „Mementom“, jednim od ključnih izdanaka američke nezavisne produkcije nultih godina, filmom koji je obrnutom narativnom kronologijom nadahnuo čak i Miljenka Jergovića. Već sljedećim ostvarenjem „Nesanica“ Nolan je pokazao ambiciju prodora u Hollywood – angažiranje (mega)zvijezda (Al Pacino, Robin Williams, Hilary Swank) i podoban kraj u kojem moralno posrnuli junak mora biti kažnjen smrću što iskupljuje njegove grijehe – jasno su o tome svjedočili. Koju godinu kasnije Britanac je već angažiran na holivudskom superprojektu, obnovi serijala o Batmanu. „Batman – početak“, s Christianom Baleom kao novim čovjekom-šišmišem, bio je tanak film oslonjen na ispraznu pirotehniku i banalno psihoanaliziranje, ali prigrlili su ga i publika i kritika. Kulminiralo je to nastavkom „Vitez tame“, slavljenim kao odvažno mračnim filmom, iako je riječ bila o standardnoj patetičnoj holivudskoj moralki iz čijih je okvira iskakao samo Heath Ledger u maestralno odigranoj ulozi Jockera.

Ubilački pohod

Potom je kritika u nebo digla kreativno najambiciozniji i komercijalno najisplativiji ostvaraj dosadašnje Nolanove karijere, žestoko precijenjeni „Početak“, na krilima čijeg megauspjeha je 42-godišnji Londonac krenuo u realizaciju trećeg dijela svog serijala o Batmanu. „Vitez tame: povratak“ osvanuo je ovog ljeta u kinima praćen očekivano velikim interesom publike i pozitivnim kritikama, a nažalost poslužio je i jednom psihopatu za tko zna koji masovni ubilački pohod u Americi. Najzanimljivija stvar vezana za novu inkarnaciju Batmana jest da se on kao lik u filmu javlja prilično kasno. Sve do trenutka kad se bogataš Bruce Wayne, koji već osam godina ne koristi svoj superherojski alter ego, ne odluči za reaktivaciju oklevetanog junaka, „Vitez tame: povratak“ zanimljiv je film. Gotham kao sumorna inačica New Yorka, s očitom aluzijom na recesijsku depresiju, dojmljivo je poprište zbivanja, umorni i ispražnjeni Wayne (gotovo da) funkcionira kao egzistencijalistički protagonist s pratećom atmosferom (egzistencijalističke) tjeskobe, a novi lik nepokolebljivo individualistički nastrojene kradljivice Seline (Anne Hathaway) svojom je dinamičnošću, erotizmom i mentalnom snagom odličan kontrapunkt rezigniranom bogatašu.

Betonski blok u glavu

No kad potonji napokon odjene kostim Batmana, stvari će polako ali sigurno krenuti u uobičajenom smjeru više-manje trivijalne zabave s pripadajućim porukama o tome kako svatko od nas može biti junak, te afirmacijom obitelji kao vrhunske vrijednosti. Poput komada, pak, betonskog bloka bačenog ravno u glavu doima se politička razina filma koja kristalno jasnom metonimijom aktualne antikapitalističke prosvjede i krhku nadu u revoluciju prikazuje kao djelo pomahnitale mase prepune kriminalaca i predvođene psihopatima (među kojima je, znakovito, i ekološka entuzijastica), a kao alternativu nudi popravak postojećeg sistema oslanjanjem na poštene ‘male ljude’ i milijardere filantrope. Poruka je toliko besramna da je gotovo nemoguće ne pomisliti da u sebi zapravo krije dubinsku ironiju, da metatekstualno ne upozorava na mehanizme holivudske propagande i indoktrinacije, no poznavajući dosadašnji Nolanov opus teško je povjerovati u tako sofisticiranu autorsku strategiju. Upravo suprotno, njegov najnoviji film do kraja otkriva kako je riječ o izrazito limitiranom autoru kojeg je bulumenta mediokritetskih kritičara, baš kao i u slučaju Davida Finchera, promovirala u prvorazrednog umjetnika.