Kriza ili krah legitimiteta EU?

Živa, a ponekad i ogorčena debata na evropskoj ljevici o tome treba li ona inzistirati na fundamentalnoj promjeni prirode EU ili mora naprosto odustati od tog institucionalnog aranžmana, budući je on nepopravljiv, slabo dotiče javnosti u ovim krajevima. Što se tiče tzv. masovnih medija, bili oni privatni ili tzv. javni, jasno je i zašto. Interes njihovih kontrolora i vlasnika nije da potpomognu javnu raspravu o prirodi EU institucija, koliko god one bile u krizi ili ju, što je točnije, i same proizvodile. Jer, manja je šteta, rezoniraju – ne bez osnove s gledišta svoga gospodstva – vladajući, da neki aranžmani i propadnu, tako npr. politika eurozone, nego li da se otvori prostor za njihovu dosljednu kritiku.

Naravno, opisivati stanje evropskih ekonomija crnim i najcrnjim bojama nije zabranjeno. Dapače. Mogli bismo ustvrditi da je psihološki efekt plašenja ekonomskom, a sada i političkom krizom – onaj smrzavanja svakodnevnog zdravog otpora lošim promjenama. Otpora na radnim mjestima, u sindikalnoj organiziranosti i sl. A onda i otpora u traženju stranački posredovanih političkih alternativa promašenoj vladajućoj ekonomskoj politici.

U nekim zemljama centra, no i tamo na margini, takve borbe ima. Na periferiji EU ona je više iznimka (Grčka Syriza) nego pravilo. Bivše socijalističke zemlje – a one čine najveći broj novih članica EU – kao da bukvalno ostvaruju nekada estetske distopije o retrogardi, koja neće trpjeti nikakvu avangardu, tj. autentičnu ljevicu, u svojoj “slobodnoj” kući. Zato na periferiji EU, koja je poluperiferija svjetskog sistema, postoji i bit će sve više “divljeg” uličnog otpora, ma koliko zapadno-centrirani “globalni” mediji o tome mogli šutjeti. I tu je jasno zašto to rade. Da ne pokažu radničkim masama u centru sliku njihove još obespravljenije budućnosti, koja je već realnost na periferiji! Od kada kapitalizam više nije povijesno progresivan – a to nije vijest od jučer – ne vrijedi više ona Marxova 19-stoljetna progresivistička postavka kako nerazvijene države u industrijski razvijenima gledaju sliku svoje budućnosti. Sada je obrnuto. Nekada razvojno mišljena parola socijalističke poluperiferije svjetskog sistema – “stići i prestići” – danas se tako ostvaruje kao vlastita perverzija. Bivše socijalističke zemlje, zemlje “nove” Evrope, uistinu su stigle i prestigle kapitalističke zemlje “stare” Evrope – ali u čemu? Pa baš u svojoj kapitalističkosti, tj. podređivanju svih sfera društva vladavini suhog profita, koja napada svaku organiziranu društvenost. No, “mozak” toga sada svima očitog razvoja u nerazvijenost izmješten je iz njih samih u centar, koji i sam propada.

Ukratko, jedni na ljevici misle kako su anti-socijalne i anti-demokratske politike vodećih tijela EU potkopale cijelu bazu evropske solidarnosti, te prijete samoj legitimnosti toga projekta. Drugi misle da prijetnje više nema, jer je on već sada nelegitiman. Prva opcija proširenija je u organiziranim lijevim snagama na nekadašnjem zapadu, druga u manjim, no radikalnijim grupama, na nekadašnjem istoku. Interesantno bi bilo napraviti i jedno istraživanje o auto-kolonizaciji unutar same ljevice, gdje, baš kao i u vladajućih desničara, ideje tendiraju svome nekritičkom širenju od zapada prema istoku. Pa tek kada kriza dobrano zaljulja i sam taj zapad on poziva – u vidu raznih lijevih evropskih projekata – istok na solidarnu borbu. Ukratko, kriza se pokušava na evropskoj ljevici pan-evropski socijalizirati. Prijašnji “uspjesi” pojedinih zapadnih ekonomija – u kojima je sudjelovala i njihova radnička klasa – činili su to puno manje.

Primjer jednog evropskog lijevog okupljanja je i “EuroMemorandum 2012”, koji su u okviru pokreta okupljenog oko časopisa “Transform!” izradili ekonomisti, pod uredničkim vodstvom austrijskog ekonomista, kojega smo imali prilike slušati i u Zagrebu, Waltera Baiera. Podnaslov tog memoranduma glasi: “Evropske integracije na raskršću; demokratizacija za stabilnost, solidarnost i društvenu pravdu”. Glavni motiv ovakvih istupa je strah od političke krize izazvane gubljenjem legitimnosti projekta evropskog ujedinjenja, a kao plodnog tla za rast nacionalističkih i desno populističkih stranaka, širom kontinenta. O tome bismo i mi, u retrospektivi i perspektivi, trebali imati što reći. No, u ovome projektu nismo zastupljeni (organiziranu suradnju je časopis postigao sa lijevim snagama u Austriji, Belgiji, Češkoj, Finskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Italiji, Luksemburgu, Moldaviji, Norveškoj, Portugalu, Rumunjskoj, Španjolskoj, Švedskoj i Turskoj). Želi se dakle potaći praktične doprinose evropskoj debati o društvenim, političkim i ekološkim alternativama. I doista, u knjižici od 60-ak stranica, tih alternativa, a ne samo negativističke kritike, ne nedostaje. Glavni smjer je uperen na izgradnju bitno drugačijih financijskih institucija, budući da iz njih, a ne valjda od osiromašenog stanovništva, kriza i dolazi. Evropska centralna banka (ECB) mora odmah urediti tržište obveznica, ali na drugim osnovama, od sadašnje dominacije interesa financijskog sektora. Mora se odvojiti komercijalno od investicijskog bankarstva, promovirati kooperative, javni sektor i druge oblike neprofitnog udruživanja, a radi promocije socijalno, financijski i ekološki održivog investiranja. Zato treba socijalizirati te procese, zabraniti derivate, socijalizirati osiguranja imovine. Uvesti porez na financijske transakcije, te osnovati Evropske rejtinške agencije u javnom vlasništvu. Ovakvi javni dugovi rubnih zemalja su neodrživi, a i nastali su kriminalno, pa ih stoga treba razdvojiti na legitimni i nelegitimni dio (kao u slučaju Ekvadora). U takvim zemljama naročito treba progresivno oporezovati ultra-bogate, koji baš u njima nastaju. Ukratko, zajedničku monetarnu politiku treba pratiti fiskalna, ali ne ovakva kakva je sada. Treba provoditi aktivnu politiku zapošljavanja, a tome može služiti i uvođenje 30-satnog radnog tjedna, što bi pripomoglo borbi protiv nezaposlenosti, a ujedno bi i pridonijelo izgradnji društva u kome nadničarski rad nije dominanta. Umjesto mjera štednje treba probleme stalno adresirati pravim uzročnicima.

Privatizacija svega jasno se pokazala kontraproduktivnom, naročito u mirovinskim osiguranjima sa dva stupa, ali i u drugim javnim servisima. Ideja povećanja kompetitivnosti raznih regija EU putem smanjenja nadnica, promašena je. Uopće: “pritisci konkurentnosti” između zemalja članica uništavaju uniju. Merkantilistička filozofija izvozno orijentiranih privreda povećava asimetriju u razvijenosti država, čiji ujednačeniji razvoj treba graditi.

I tako dalje u istom stilu. Pa onda kažu da alternativu nije moguće misliti? Kada se sjetimo koliko su ovdašnji političari inzistirali da je članstvo u EU prilika za diskusiju za istim stolovima, ne možemo ne vidjeti da njih svi stolovi ne zanimaju jednako. Debata o recentnom ekonomskom (ne)razvoju u EU, sa lijeve točke gledišta, kao doprinos kritičkoj diskusiji o mogućim alternativnim politikama, u nas nema saborskih predstavnika. Oni kao da nemaju primjedbi na rad tijela EU kakva su danas. Ili ih barem ne izriču artikulirano. Zato intelektualni i društveni pokreti Evrope koji se bore protiv regresivnih, anti-društvenih politika evropskih vlasti mogu u nas računati “samo” na razvlaštenu većinu. A ona se još treba puno bolje organizirati.