Orijentalni realizam

Ismail Kadare: “Pad kamenog grada” (Karver, Podgorica, 2011)

Ponekad ima više koristi čitati susede nego klasike i savremene art selebritije. Korist donosi pogled sa strane na srodno istorijsko iskustvo, slično kao u nikad zaživljenom projektu iz 2005. Centra za demokratiju i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi iz Soluna, koji je pošao od toga da se u udžbenicima istorije o kontroverznim periodima (Otomansko Carstvo, Formiranje nacija i država, Balkanski ratovi i Drugi svetski rat) naporedo daju izvori i tumačenja iz svih balkanskih zemalja. Istina, literatura nije zamena za dokument, nauku ili pedagogiju, ali je ovde naglasak na (primenjenoj) poliperspektivnosti.

Kako se na Drugi svetski rat gledalo u Albaniji, na italijansku pa nemačku okupaciju zemlje, a kako na “hladni rat i Titovu izdaju”, kako Kadareov kolektivni pripovedač naziva period posle oslobođenja od nacista? O tome govori roman “Pad kamenog grada” Ismaila Kadarea iz 2008. (prevod Smajla Smake i Varje Đukić), i to ne samo usputno, na nivou neizbežnog istorijskog konteksta i lokalnog miljea. Štaviše, pripovedni fokus ovog romana usmeren je na autorov rodni grad na jugu Albanije, na Đirokastru, na duh palanke i mentalitet meštana, koji se ispoljava u turbulentnim (pred)ratnim, a potom i totalitarnim vremenima uspostave režima Envera Hodže.

Legenda i priča

U jezgru zapleta nevelikog Kadareovog romana stoji lakrdija praćena intrigom, koja ima svoj legendarni podtekst i svoju istorijsku poentu. Susret nekadašnjih kolega sa medicinskog fakulteta, nemačkog pukovnika Frica fon Švabea, okupatora koji dolazi na večeru uglednom albanskom lekaru Gurametu Velikom, ostvaruje se pod velom legende o dolasku pozvanog pokojnika na večeru (što je analogno motivu o Kamenom gostu u mitu o Don Žuanu). Fon Švabe je kivan jer se Đirokastra pokazala verolomnom pogazivši zavet gostoprimstva: neko je otvorio vatru na nemačku izvodnicu i stoga grad mora biti kažnjen. Ipak, zaslugom lekara Gurameta nijedan od 80 nasumično uhvaćenih talaca, uključujući i Jevrejina Jakoela, neće biti streljan. Poratna istraga albanskih komunista tražiće da dozna tajnu tog oslobađanja koje im deluje kao nagodba s duplim dnom. Štaviše, uz pomoć istočnonemačkih i ruskih kolega utvrdiće da je fon Švabe poginuo na frontu pre ulaska nemačkih trupa u Albaniju. Fon Švabeov kolega će preuzeti njegovo ime i prošlost. Poratni zatočnici dijalektičkog materijalizma neće imati sluha ni za narodno predanje ni za nemotivisanu lakrdiju – po njima, iza svega stoji urota koju treba povezati sa “zaverom belih mantila”, “otkrivenoj” u Moskvi u godini Staljinove smrti. Gurametov islednik je ambiciozni mladić Šaćo Mezini, čijem osvetoljubivom “prekoračenju službenih ovlasti” pripada kraj romana. Šaćo je zaslepljen zavišću prema zatvoreniku koji se opire da prizna učešće u nepostojećoj zaveri protiv Staljina, ujedno i prema ginekologu kome profesija pribavlja indiskreciju ženskog razotkrivanja.

Satira i fantastika

Kadareova Đirokastra, iako grad srednjovekovne tradicije, ipak je vrsta orijentalne kasabe koju poznajemo iz, recimo, Andrićeve ili Selimovićeve proze. Duh kasabe je neizbežno i unifikujuće kolektivistički, a takva je i naracija u koju su se slili neatribuirani i podeljeni komentari koji oslikavaju mrmorenje palanačkog javnog mnenja. Individualizovani su, pa i to tek ovlaš, likovi koji u takvoj sredini po nečemu štrče: alkoholičar Remzi Kadare koji je prokockao porodičnu kuću, potom preobraženu u bolnicu; Vehip Ćori, slepi prosjak čiji distisi predstavljaju javnu satiru i hroniku grada; Bufe Hasani koji je in flagranti uhvaćen u bludnoj radnji sa nemačkim vojnikom; Ali-paša Tepelena, nekadašnji vezir i upravnik grada koji kroz otvore u zidu tvrđave sluša jauke dok muče silovatelje njegove sestre Šanišaje i naravno dvojica lekara Gurameta, pri čemu lik Gurameta Malog, kao u pozorištu senki, deluje kao opskurni dvojnik koji neznano zašto deli sudbinu svog imenjaka i glavnog protagoniste romana.

Reprezentacija grada ima magijski, ali više satiričko-parodijski oblik, koji je pojačan u drugom, poratnom delu romana. U Đirokastri koja stupa u režim “narodne demokratije” još uvek živi 11 vezira i paša i 300 sudija iz bivšeg Osmanskog Carstva, 600 poludelih i Sokak ludaka, dve de luxe prostitutke čije udarništvo dolazi do izražaja i u novom režimu, sijaset gospođa koje retko izlaze van svojih kućnih “belih kula”… Gospođe, koje treba iskoreniti, u apartnoj harmsovskoj epizodi padaće pokošene “kao ostarjeli golubovi” pukim oslovljavanjem sa “drugarice”, koje je primereno novoj društvenoj etikeciji.

Pad i krivica

“Pad kamenog grada”, od crnogorske vlade, dva ministarstva i jednog zavoda dotirano izdanje, svojevrsni je poziv na tumačenje. Mimo parabole o totalitarnom nasilju, Kadareov roman, pisan u Parizu i Albaniji, pokreće pitanje i o (kolektivnoj) odgovornosti. Pojava pokojnika uvek je povezana sa nečistom savešću i leševima iz ormara (ili masovnih grobnica, kako gde). Tekst romana kao najveće albanske grehe navodi otmice žena i plemenske paljevine po Grčkoj, incest i lapot, “škrinje pune otetog srebra” i “užasne kazne i presude” carskih sudija. Kadareov roman ipak nije moralistička alegorija o gresima predaka koji vrhune u vladavini komunista. Fluidno smešten između legende i istorije, satire i zagonetke, to je roman o porazu samosvojnog pojedinca i neupokojenoj prošlosti koja, pre ili kasnije, (ne)pozvana dođe na večeru.