Pokrajine

Hoće li stanovnici Donjeg Sjeničaka ostati bez djedovine?

Austro – Ugarska poklonila, Hrvatska otela

Beč je Krajišnicima poklonio zemlju i nitko do sada to nije dovodio u pitanje. Sada se RH knjiži u katastru i gruntovnicama kao posjednik i vlasnik tih posjeda na kojima su brojne kuće. Dosadašnji posjednici rješenja o tome nisu dobili pa se nisu ni žalili

Ovog proljeća stanovnike Donjeg Sjeničaka koji se kao mjesni odbor nalazi u sastavu grada Karlovca neugodno su iznenadila rješenja Državne geodetske uprave, Područnog ureda Karlovac, odnosno katastra kojima se dosadašnji posjednici zemlje brišu iz katastarskih knjiga i kao posjednik se upisuje Republika Hrvatska. U pitanju je zemlja koja je bila bivše društveno vlasništvo, a u posjedu te zemlje bile su osobe i porodice koje su je obrađivale više stoljeća. Takva zemlja se mogla prodati ili kupiti, a stanje bi se mijenjalo samo u katastru dok bi vlasništvo i dalje ostajalo državno i/ili društveno.

Naime, još 2009. godine, Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu (ODO) zatražilo je od Zemljišno – knjižnog odjela Općinskog suda u Karlovcu (gruntovnica) da se iz vlasništva zemlje gdje je kao vlasnik upisana bivša država, upiše Republika Hrvatska. Tom zahtjevu gruntovnica je udovoljila, no nikoga od posjednika upisanih u katastru nije obavijestila pa se nitko nije niti se mogao žaliti na ta rješenja.

Drugi je problem što je ta zemlja bila poklonjena precima današnjih posjednika još za vrijeme Austro-ugarske monarhije. Zemlja je dana na obrađivanje i korištenje uz obavezu stalnog služenja vojske u obrani od Turaka. Cijelo to područje bilo je sastavni dio Vojne Krajine i pod direktnom upravom Beča. Preci današnjih Sjeničaraca imali su obavezu braniti Monarhiju, ali su zato uživali neke beneficije, poput statusa slobodnih seljaka. Slabljenjem turske države, 1881. godine, Beč ukida Vojnu Krajinu i Krajišnici te godine dobivaju zemlju u trajno vlasništvo. Ta odluka, nažalost, u mnogim krajevima nije uknjižena u zemljišne knjige, jer veći dio tih područja nije ni imao zemljišne knjige, a ovaj slučaj s Donjim Sjeničakom nije prvi, a po svemu sudeći neće biti ni posljednji u RH. Krivicu snose i sami vlasnici-posjednici, još od ukinuća Vojne Krajine pa sve do današnjih dana jer nisu u skladu sa zakonima regulirali svoja vlasnička prava. Trebali su tražiti denacionalizaciju i povrat društvenog zemljišta u privatno vlasništvo.

Udar na stanovništvo

Katastar udovoljava zahtjevu gruntovnice, briše dosadašnje posjednike i kao vlasnika upisuje RH te donosi sporna rješenja. Nažalost, većina stanovnika nalazi se u Srbiji, odnosno izvan RH pa nisu u poziciji da se žale.

– Oni koji su dobili ta rješenja, postupili su na različite načine. Neki su se žalili, a neki oglušili zbog manje vrijednosti zemlje ili je riječ o starijim ljudima. Kako god bilo, državna administracija još jednom udara po siromašnom stanovništvu. Postoje mnogobrojni načini da se ovakav problem riješi. Na primjer, mirnim rješenjem spora, tužbama, zahtjevima za povrat u prethodno stanje i slično, ali donošenjem rješenja, država prebacuje lopticu na drugu stranu dovodeći ljude pred gotov čin. Dosadašnji posjednici su trebali zajedno sa rješavanjem ostalih statusnih pitanja voditi računa i o svojoj imovini što su samo rijetki učinili.- kaže pravni savjetnik oštećenih Branko Kljajić.

Činjenica je da su posjednici posjedovali tu zemlju 131 godinu i da im nitko to pravo do danas nije osporavao, dodaje Kljajić. Samim time dosjelošću svi postaju vlasnici. S druge strane, okolna sela su taj problem riješila puno prije. Gornji Sjeničak, na primjer, još prije Drugog svjetskog rata. Najveći problem u svemu tome imaju oni kojima su kuće izgrađene na takvom zemljištu, a time vlasnik njihovih kuća postaje Republika Hrvatska.

– Ako ništa drugo, pa samo u RH ti ljudi su više od 20 godina u posjedu te zemlje pa se može primijeniti institut dosjelosti. S obzirom da su žalbe Općinskom državnom odvjetništvu i Državnoj geodetskoj upravi u toku, ne može se reći da to neće biti riješeno na najbolji mogući način za stanovnike Donjeg Sjeničaka. Ali, sama činjenica da mnogi Sjeničarci mogu ostati bez zemlje nije nimalo ohrabrujuća i optimistična-zaključuje Kljajić.

Jadranko Mrkalj

Srbi Virovitičko-podravske županije ostali bez zamjenika župana

Dožupan se vratio struci

Staniša Žarković je prvi pripadnik srpske nacionalne manjine u Virovitičko-podravskoj županiji imenovan na rukovodeće mjesto jedne ustanove u vlasništvu države ili jedinica regionalne i lokalne uprave

Virovitičko-podravska županija trenutno je bez dožupana iz redova srpske nacionalne manjine, a tako će najvjerojatnije i ostati sve do svibnja 2012. godine, odnosno do konstituiranja nove županijske vlasti nakon lokalnih izbora.

Dosadašnji dožupan Staniša Žarković imenovan je ravnateljem Učeničkog doma Virovitica zbog čega je 10. svibnja podnio ostavku na funkciju dožupana koju je obavljao bez zasnivanja radnog odnosa. Zakon o lokalnoj samoupravi je izričit: ako zamjenik župana i zamjenik načelnika podnese ostavku ne raspisuju se novi izbori do redovnih.

– U Virovitičko-podravskoj županiji najvjerojatnije neće biti raspisani izbori jer je do redovitih izbora malo vremena. Osim toga, to ne bi bilo ni malo jeftino, županija bi ostala bez najmanje pola milijuna kuna. Za Srbe Virovitičko-podravske županije to bi značilo da ne mogu konzumirati pravo na zamjenika župana koje imaju po Ustavnom zakonu. U tom slučaju teret će pasti na Vijeće srpske nacionalne manjine koje je trenutno najviši oblik organiziranja Srba u Virovitičko-podravskoj županiji – kaže predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Virovitičko-podravske županije Igor Pavković.

Staniša Žarković je prvi pripadnik srpske nacionalne manjine u Virovitičko-podravskoj županiji imenovan na rukovodeće mjesto jedne ustanove u vlasništvu države ili jedinica regionalne i lokalne uprave. U lokalnoj politici aktivan je od 2004. godine kada je u Virovitičko-podravskoj županiji, zahvaljujući njegovom angažmanu, prvi put konstituirano Vijeće srpske nacionalne manjine. Za zamjenika župana izabran 27. lipnja 2010. godine, a sada se odlučio posvetiti samo struci. U virovitičkom Učeničkom domu je kao odgajatelj radio približno 24 godine.

Goran Gazdek

Na Kordunu narodnim zborovima obilježen crkveni praznik

Kod kuće na Svetog Iliju

I ove godine, mnogi Kordunaši koji danas ne žive na svojoj očevini i djedovini došli su na godišnje odmore baš u vrijeme kada se obilježava veliki pravoslavni crkveni praznik Sveti Ilija. Tako je bilo u Perjasici i u Tušiloviću

I ove godine pravoslavni praznik Svetog proroka Ilije obilježen je u cijeloj Gornjokarlovačkoj eparhiji SPC-a. Episkop Gerasim je praznik proslavio i svečanu liturgiju služio u crkvi u Blinji pored Petrinje. Dosta mjesta u Hrvatskoj i Gornjokarlovačkoj eparhiji kao svoju mjesnu slavu obilježava Svetog Iliju pa su narodni zborovi tako održani Plaškom – Plavči dragi, Poloju, Dunjaku, Tušiloviću i Perjasici..

U Perjasici je liturgiju služio paroh sa Kolarića Željko Vidaković, a u Tušiloviću prvi karlovački paroh Slaviša Simaković. Reporteri Novosti posjetili su Perjasicu i Tušilović. Bila je prisutna velika masa ljudi, a zabilježili smo automobilske registracije iz Srbije ( Sombor, Pančevo, Novi Sad, Kruševac., Austrije, Slovenije, Italije, Bosne i Hercegovine.

Tradicionalno, Kordunaši iz ovih krajeva planiraju godišnje odmore i dolaze u posjet svojoj djedovini i očevini baš na mjesne slave kao što je Sveti Ilija. Sreću se međusobno jer je to jedina prilika da se bar jednom godišnje vide, popričaju, izmjene međusobno informacije.

U Tušiloviću srećemo cijeli niz ljudi koji sada ne žive u RH, gužva je, svi se međusobno grle, ljube i pozdravljaju, teško je bilo koga “uhvatiti” na par minuta da kaže gdje je, šta radi i kako mu je. Muzika trešti iz više šatora, pjeva se i plešu se kola..

M. C.

Peta regionalna naučna konferencija u Golubiću Obrovačkom

O Hrvatima u Vojvodini i Srbima u Hrvatskoj

Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Petar Kuntić rekao je da se politički predstavnici Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji danas nalaze u sličnoj poziciji

U selu Golubić Obrovački od 31. jula do 3. avgusta održana je peta po redu Regionalna naučna konferencija “Srpsko-hrvatski odnosi: Rešavanje aktuelnih pitanja” u čijem su radu učestvovali naučnici Hrvatske i Srbije koji su u svojim radovima pretresli neke manje poznate činjenice iz odnosa dvije zemlje i dva naroda.

Skup o hrvatsko-srpskim odnosima i mogućnostima saradnje koji organiziraju Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje iz Novog Sada i Udruga za povijest, suradnju i pomirenje iz Golubića otvorili su predstavnici Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji.

Neke od tema skupa bile su otvorena hrvatsko-srpska pitanja historiografije na primjeru događanja u Srijemu 1848. i 1849. Godine, aktualni položaj i integriranost Srba u Zagrebu,

problemi tranzicije u Srbiji i položaj Hrvata u Vojvodini i stambena problematika – studija slučaja Srba u Hrvatskoj.

Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Petar Kuntić rekao je da se politički predstavnici Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji danas nalaze u sličnoj poziciji, jer su u opoziciji u parlamentu, pa će samim tim teže ostvariti svoja prava.

Kuntić je kao probleme s kojima se suočavaju Hrvati u Srbiji naveo oblasti obrazovanja i informiranja.

Poslanik u Skupštini Srbije i jedan od inicijatora održavanja ovog susreta Janko Veselinović izrazio je nezadovoljstvo zato što u Golubiću u posljednjih godinu dana nijedna kuća nije obnovljena.

N. J.

Komemorativni skup u organizaciji VSNM Vukovarsko-sremske županije

Sećanje na žrtve “Oluje”

Predsednik Županijskog veća srpske nacionalne manjine Miodrag Nedeljković poručio da se takvi događaji nikada i nikome više ne smiju ponoviti, te da trebamo stvarati veće zajedništvo

Povodom 17. godišnjice stradanja Srba u vojno-policijskoj akciji “Oluja”, u Zajedničkom veću opština je održan komemorativni skup u organizaciji Veća srpske nacionalne manjine Vukovarsko-sremske županije.

Predsednik Županijskog veća srpske nacionalne manjine Miodrag Nedeljković pročitao je Izjavu sećanja Srpskog narodnog veća. Ovo izjavom SNV je podsetio na stradanje Srba u akcijama “Bljesak” i “Oluja” koje su u hrvatskoj javnosti do danas prećutkuje.

– Ni nakon sedamnaest godina u javnom sećanju u Hrvatskoj prostora za ova stradanja i ovakva iskustva nema. Nema ga ni nakon što su međunarodne pravosudne institucije rekle svoje o karakteru i razmerima ovog stradanja, istaknuto je u Izjavi sećanja.

Nedeljković je srpskoj zajednici, ali i hrvatskoj javnosti poručio da se ovakvi događaji nikada i nikome više ne smiju ponoviti, te da trebamo stvarati veće zajedništvo i rešavati nagomilane probleme iz prošlosti.

– Treba pravedno i pravično razrešiti kako kolektivno tako i pojedinačno pitanje prognanih i izbeglih, da se oni koji to žele vrate u Hrvatsku, a onima koji to ne žele, da tamo gde žive konačno dođu do nekog svog statusa, umesto statusa izbeglica koji imaju 17 godina, istakao je Nedeljković.

D. Bošnjak

Svjetski uspjeh samoukog slikara Mirka Ševića iz Topuskog

Umjetnik, a ne biznismen

Mirko Šević izlaže u Londonu, Njujorku, Šikagu i drugim metropolama. Na prošlogodišnjem Bijenalu u Firenci, najvećoj svjetskoj izložbi suvremene umjetnosti, za crteže osvaja prestižnu nagradu. Djela nisu na prodaju iako prima zamamne ponude

Samoukog i samozatajnog umjetnika iz Topuskog Mirka Ševića, Umjetnički institut iz izraelske Haife, prije dvije godine, uvrstio je među najveće neonadrealističke slikare 20. stoljeća, a od njegovih grafitnih crteža i neobičnih skulptura, u najvećim svjetskim galerijama posjetiteljima zastaje dah.

– Sve je počelo u 5. razredu osnovne škole u Topuskom 1966. kada je na inicijativu tadašnjih “Malih novina” organizirano Jugoslavensko natjecanje mladih slikara. Sedam najboljih, među kojima sam bio i ja, nagrađeni su sa 5 dana boravka u Hlebinama kod Ivana Generalića i dva dana u radionici Krste Hegedušića. Ljubav prema umjetnosti dugo sam skrivao od javnosti i tek 30 godina kasnije, svoje radove prvi put izlažem na jednoj skupnoj izložbi. Bio je to vrlo dugi period sazrijevanja – objašnjava Mirko Šević svoje početke.

Uslijedila je prva prava izložba 1996. u Beogradu na Međunarodnom bijenalu crteža “Zlatno pero”, zatim u kući Đure Jakšića u Skadarskoj ulici i u Muzeju 25. Maj, te u Muzeju Mimara u Zagrebu. Vrlo brzo Šević uviđa da samouki slikari uvijek kaskaju u sjeni akademskih majstora, bez obzira koliko su kvalitetni, pa donosi odluku da se prvo predstavi svjetskoj umjetničkoj javnosti.

Iz svijeta u Topusko

– Umjesto da iz Topuskog i Hrvatske odem u svijet, odlučio sam da iz svijeta dođem u Topusko! Rješenje sam pronašao u internetu i običnim pritiskom na dugme, fotografije mojih crteža i skulptura za čas su se našle na adresama najvećih svjetskih galerija i umjetničkih centara i časopisa Tokija, Njujorka, Sidnija i drugih. Tamo su me odmah prepoznali pa 2004. postajem član Udruženja svjetskih nadrealista – kaže Šević.

Stižu pozivi, pa ovaj daroviti umjetnik izlaže u Londonu, Njujorku, Šikagu i drugim metropolama. Na prošlogodišnjem Bijenalu u Firenci, najvećoj svjetskoj izložbi suvremene umjetnosti, za crteže osvaja prestižnu nagradu Lorenco ili Manjifiko. U impozantnom firentinskom dvorcu Lorenza de Medičija, koji je bio mecena Leonarda da Vinčija, izlagalo je više od 600 umjetnika iz 70 zemalja, pa je medalja velikog mecene u rukama Mirka Ševića, koji u Topuskom stvara bez ateljea, u običnoj kuhinji pretrpanoj crtežima, štednjacima, skulpturama, plinskim bocama i suđem, a ponekad i u drvarnici, trofej neslućenih razmjera.

Ima još nešto zbog čega ovaj svjetski umjetnik zaslužuje medalju kakvu još nikada nitko nije dobio. Naime, nikada još nije prodao niti jedno svoje djelo, a ponuda, od kojih se običnom čovjeku zavrti u glavi, bilo je sa svih strana, od pojedinaca, kolekcionara, ali i čuvenih galerija.

I sve bi to donekle i bilo razumljivo, kada Mirko Šević ne bi živio skromno, bez ateljea, jedva krpajući kraj s krajem i od skromnih primanja supruge.

– Stvar je jednostavna. Nisam spreman na bilo kakve kompromise i ne želim živjeti od umjetnosti, već želim i živim za umjetnost! Zato ništa ne prodajem. – kaže Šević.

– Za svakog pravog umjetnika, bilo kakva ponuda izražena u novcu, ja smatram da je – ponižavajuća. Ne želim spustiti razinu mog stvaralaštva na hladne dolare ili eure. Kada bih prodavao svoja djela, učinio bih kompromis i ne bih bio umjetnik, već neka vrsta biznismena. – objašnjava Šević.

Na adresu trošne kućice u Topuskom, svako malo poštar donese veliku, podeblju šarenu kovertu sa pozivima za nastupe na izložbama u cijelom svijetu, koje ona, nažalost, zbog novčanih nemogućnosti redovito odbija. Samo u zadnjih nekoliko mjeseci, pozvan je na izložbu na Brodveju i na najveći sjam umjetnosti na svijetu, u Njujorku, zatim na Bienala u Izmiru, Palermu i Dalasu.

Poziv u Njujork

Ipak, jednom pozivu, za koji smatra da je gotovo ravan dragulju u kruni, Šević će se odazvati.

– Stigao mi je poziv za samostalnu izložbu u čuvenom Novom Art Centru u New Yorku. Sve troškove, do 15.000 dolara, snosi ova umjetnička galerija, na meni je da samo platim put. Pokušat ću nešto “užicati” od prijatelja i možda pokojeg hrvatskog sponzora, a vjerujem da će i Ministarstvo kulture imati sluha. Ova samostalna izložba otvara mi put u Metropoliten muzej, što je san svakog umjetnika. To će itekako proslaviti i Hrvatsku – kaže Mirko Šević.

To što je u Topuskom i okolici potpuno anoniman, ovog nadarenog umjetnika niti najmanje ne brine. Naprotiv, kaže kako ima svoj mir i prepušten je sam sebi, a ne “čaršiji”. U prilog mu ide i činjenica da Topusko nije baš inficirano umjetnošću, pa možda i nastavnici likovnog odgoja u dvije topuske škole pojma nemaju tko radi i što se sve krije u običnoj kuhinji i drvarnici njegove kućice. Tek, tu i tamo, netko zapazi čudaka, kao neki dan kada je u lokalnoj ambulanti dao izvaditi krv, ponio je u atelje i njome obojio dijelove jedne svoje skulpture.

Vladimir Jurišić

Mali Vukovarci i Bjelobrdci u školi prijateljstva na Tari

Suze zbog rastanka

Vukovarcima i Bjelobrdcima i njihovim učiteljima ovo je treći put da učestvuju u programu “Srpski kod” koji je okupio 180-oro dece srpske nacionalnosti iz osam zemalja

Tridesetak učenika iz Osnovne škole Nikola Andrić u Vukovaru i Osnovne škole u Bijelom Brdu boravilo je od 9. do 19. jula u Školi prijateljstva na Tari koju već dvanaest godina zaredom organizuje nevladina organizacija “Naša Srbija”.

Vukovarcima i Bjelobrdcima i njihovim učiteljima – profesorki razredne nastave Zdravki Nikšić i profesoru istorije Zoranu Jakšiću, ovo je treći put da učestvuju u programu “Srpski kod” koji je okupio 180-oro dece srpske nacionalnosti iz osam zemalja u regionu: Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore, Albanije, Makedonije, Mađarske i Rumunije.

– Uglavnom su to deca koja treći put uzastopno dolaze na Taru. Gotovo svi se dobro poznaju, tako da je druženje počelo već prve večeri, a posle dan-dva činilo nam se da ga nismo ni prekidali od prošle godine. Pokazala se dobrom ideja da svake godine dolaze ista deca jer su poznanstva prerasla u neraskidiva prijateljstva, kaže profesorka Zdravka Nikšić i dodaje da su osim druženja sa svojim vršnjacima deca imala priliku da kroz program “Srpski kod” puno toga nauče o srpskom nacionalnom i kulturnom identitetu, istoriji, tradiciji i kulturi, a sve s ciljem jačanja veza sa maticom.

– Ove godine nam je upriličen izlet na Brankovinu, rodni kraj i grob Desanke Maksimović i grad Valjevo. Na grob pesnikinje deca su položila venac od poljskog cveća koji su sama izradila na radionicama. Obišli smo staru i novu školu u kojoj je radila, videli učionice iz onog vremena, magareću klupu, pisaljke, računaljke.U Valjevu smo posetili Narodni muzej i biblioteku, spomenik vojvodi Živojinu Mišiću i obišli staro jezgro grada, priča profesorka ističući kako je svaki dan boravka u kampu bio maksimalno ispunjen predavanjima, radionicama, druženjima, izletima, šetnjama.

Decu su posebno obradovali koncerti grupe Zana i Tijane Dapčević i pokloni koje su obezbedili organizatori kao što su knjige, trenerke, kačketi, majice te mnoštvo slatkiša, a koliko je svima bilo lepo pokazalo je veče pred povratak kući kad niko nije mogao zaustaviti suze zbog rastanka. Škola prijateljstva na Tari u organizaciji “Naše Srbije” svake godine se održava od 1. jula do 10. avgusta i podeljena je na tri programska dela. Pre programa “Srpski kod” namenjen deci srpske nacionalnostri iz dijaspore, održan je multietnički seminar “Dani prijateljstva” čiji su polaznici bila deca različitih nacionalnosti iz Srbije, dok u okviru treće etape na Tari borave deca iz srpskih enklava na Kosovu i Metohiji. Tokom 40 dana trajanja, Škola prijateljstva će okupiti oko 800 mališana.

Dragana Bošnjak

Nastup jagodnjačkih juniorki na ribolovnom kupu

Slab ulov na Staroj Muri

Na Staroj Muri, u Žabniku i Podturenu u Međimurju održana je završnica Kupa Hrvatskog športsko ribolovnog saveza (HŠRS) u disciplini lov ribe udicom na plovak za kategorije juniorke, juniori, seniorke i seniori. Takmičenje za juniorke i juniore održano je na stazi u Podturenu, a za seniorke i seniore u Žabniku.

U kategoriji juniorki učestvovala je i ekipa Sportskog ribolovnog društva “Dravica” iz Jagodnjaka, uz ekipe iz Cerne – Šiškovaca, Đurđevca, Hlebina, Križnice, Murskog Središća, Novske, Nuštra, Sesveta, Svete Marije i Zaprešića. Pobijedila je ekipa iz Svete Marije, a ekipa “Dravice”, u sastavu Dragana Đorđević (rođena 1994), Milica Nedić (r. 1996) i Sara Kremer (r. 1996) zauzela je deveto mjesto. Pojedinačno je pobijedila Katarina Jelić iz ŠRD-a “Šaran” Cerna – Šiškovci, dok su članice “Dravice” zauzele 21. (Milica Nedić), 22. (Sara Kremer) i 28. mjesto (Dragana Đorđević) od 33 juniorke.

Evo kako nastup svoje ekipe strasno opisuje i stručno objašnjava Željko Nedić, predsjednik SRD-a “Dravica”.

– Takmičenje je počelo u subotu kad su, u rano jutro na terasi Ribarskog doma “Šaran” u Podturenu, izvučeni takmičarski brojevi. Prošao je jedan sat takmičenja, a riba? Ribe nema! Tu i tamo poneka. Vrlo brzo smo upoznali drugu stranu medalje. Članice jedanaest ekipa juniorki za tri sada ribolova ulovile jedva 23 kg ribe.

– Drugog dana, u nedjelju – nastavlja Nedić – situacija je bila ista, ali u subotu je sjalo jako sunce, a u nedjelju je padala kiša i temperatura se spustila za 20 stupnjeva, što znači da je bilo još teže. Na koncu bilo je pojedinki s ulovom od samo 24 grama, a i onih s 2.560 grama.

Izgubili smo, ali to ipak nije poraz, nego – lekcija.

Jovan Nedić

Spomen susret u Vrepcu

Počast poginulim Ličanima

Mještani sela Vrebac i Pavlovac, članovi Društva Vrepčana i prijatelja Vrepca i delegacija Šeste ličke udarne divizije i 35. divizije NOVJ iz Beograda, položili su 29. jula vijence na spomenik poginulim partizanima i civilnim žrtvama ovih sela kod Gospića.

Prisutnima kojih je bilo 40-ak, obratili su se u ime delegacije boraca Savo Todorić, u ime Vrepčana i društva Milan Bogdanović, a u ime Pavlovčana Miloš Maljković.

U ime sela, ali i predstavnika grada Gospića, obratili su se predsjednik MO Marko Narančić.

Počast je odana za ukupno 57 Vrepčana, 47 Pavlovčana i 31 mještanina Zavođa koji su poginuli u borbi, kao i za 85 Vrepčana, 34 Pavlovčana i 25 stanovnika Zavođa koji su bili žrtve ustaša i okupatora.

N. J.

Stogodnjak (123)

10. 8. – 17. 8. 1912: jedna smrtna kazna (Luka Jukić), sedam zatvorskih (Đuro Cvijić, August Cesarec, Dragan Bublić, Franjo Najdhart, Kamilo Horvatin, Roman Horvat i Josip Šarinić) i četiri oslobađajuće presude (Vladimir Badalić, Dušan Narančić, Vatroslav Dolenac i Stevan Galogaža) – to je odluka zagrebačkog suda u postupku protiv dvanaestorice optuženih za pripremanje i pokušaj atentata na kraljevskog namjesnika bana Slavka Cuvaja 8. lipnja 1912. u Zagrebu. Najviša vremenska kazna izrečena je učiteljskom pripravnika Romanu Horvatu iz Vinkovaca – šest godina tamnice, a najniža učiteljskom pripravniku Josipu Šariniću iz Poreča – šest mjeseci zatvora. Obrazlažući oslobađajuće presude za Badalića, Narančića, Dolenca i Galogažu sud je naveo da “kod njih nije našao zločin javnog nasilja”. Uvažio je njihovu mladost, nekažnjavanost i priznanje. Za svu četvoricu sud je istoga dana donio i odluku o protjerivanju iz Zagreba u trajanju od pet godina.

* “Našlo se neko zabadalo i piskaralo, pa ništa ne radi nego zabada ljude piskarajući. Tako je to zabadalo već nekoliko puta vrglo mene u novine. Taj besposličar okomio se na crkveno-općinsku upravu, na sveštenika, predsjednika, na protu. Najprije je besposličar počeo da napada našeg sveštenika zbog upisa parohijalne kuće u gruntovnicu. Sveštenik je besposličaru odgovorio dobro, ali ovom čeljadetu ne pomažu dokazi… Bezobrazno je od besposličara da u ovoj stvari napada protu, koji o njoj nema ni pojma, jer su svi nalozi i odluke o upisu u gruntovnicu dolazile iz Plaškog… Meni pak podmeće to piskaralo da ja za sebe kažem: ‘Bog, pa car, pa ja – Stevo Isaić!’ Ima jedno čudo od čovjeka u Dubici, koji bilježi s kim što razgovara, koji sabire tuđa pisma, pa ih onda izvrće po svojoj volji. Tako je valjda došao i do moga kakvog pisma, a ja takvo pismo nisam napisao, a i da jesam što mi tko može za to. Lažac navodi da pod mojom upravom kod crkvene općine ide sve u sunovrat. To je neistina potpuna. Laž je isto tako da ja nijesam dao ostavku, kad su je i drugi članovi dali. Ja sam je dao među prvima. Misli taj neko da je nama ratarima mozak izvodnio, pa ćemo njega metnuti na naše mjesto, a sveštenika baciti daleko i od škole i od crkve. Okani se ti i popa i prote i mene, pa nađi kakva posla i zabavi se nečim drugim, a brigu o ovim stvarima prepusti sređenijima, poštenijima, mudrijima i trezvenijim ljudima”, odgovara javno rečeni Stevo Isaić, predsjednik crkveno-općinske uprave u Dubici, neimenovanom dopisniku lista “Zastava” koji ga se u svojim novinama dovezao kao čičak.