Pokrajine

Banijski Srbi i Hrvati u zajedničkoj akciji

Izgradite most do Male Vranovine

Nas stanovnike Male Vranovine protjerao je srušeni most. Neki su se preselili u Topusko, neki u Glinu, dio je otišao u Srbiju, no svake godine ljeti, obilazimo kuće i gledamo kako selo umire, guta ga šikara i naprosto nestaje – jada se Milan Miljević

Zbog srušenog mosta na rijeci Glini, između Hrvatskog Sela i Male Vranovine, razvila se svojevrsna prirodna koalicija između Hrvata i Srba, koja, za razliku od onih političkih, nema nikakvog utjecaja, potpuno je beskorisna i vlast ju “ne zarezuje ni jedan posto”. Stoga pusto selo Mala Vrnovina, jedinstveni spomenik autohtone arhitekture Banije i Korduna, sustavno propada i na meti je pljačkaša svih vrsta.

Mala Vranovina nekada je imala više od 300 stanovnika i školu punu đaka, a cestom se, preko mosta u Topusko stizalo za par minuta. Most je već 15 godina srušen, pa su posljednje stanovnice sela, danas pokojne, Dragica i Danica Ćelap, bile prisiljene napustiti svoje domove jer do Male Vranovine nije mogao niti poštar, a kamoli, zlu ne trebalo, bolnička kola. Kako tada, tako i danas. Doduše, postoji 20 kilometara dug okolni put kroz šumu Orlova, no njime se može samo ljeti. U ostala godišnja doba neprohodan je zbog vododerina, snijega i leda.

Selo koje umire

– Nas stanovnike Male Vranovine iz našeg sela protjerao je srušeni most. Neki su se preselili u Topusko, neki u Glinu, dio je otišao rođacima u Srbiju, no svake godine ljeti, obilazimo kuće i gledamo kako selo umire, guta ga šikara i naprosto nestaje – jada se Milan Miljević, vremešni umirovljenik koji s tugom, svakoga dana promatra iz Topuskog krov svoje kuće, a do nje ne može.

Slične brige muče i Hrvate iz susjednog Hrvatskog Sela; tamo imaju svoju zemlju koju već više od desetljeća ne mogu obrađivati. Milan Trdina kaže da na onoj strani ima oranicu i šumu, a slično posjeduje još tridesetak njegovih sumještana, poljoprivrednika.

– Sve je to od nas udaljeno nekoliko stotina metara, ali od naše zemlje dijeli nas rijeka bez mosta i svi sa svojih prozora u Hrvatskom Selu, svakodnevno gledamo neobrađena polja i njive u našem vlasništvu. Do kada, ne znam – rezigniran je Trdina. Predstavnici oba sela više od desetljeća kucaju na vrata Općine, Županije, raznih ministarstava. Obećanja pljušte na sve strane, no mosta ni za lijek.

Čini se kao da nikome nije stalo da se stanovnici Male Vranovine vrate u svoje selo. Priča se, kako Hrvatskim šumama, koje trebaju sufinancirati most, i nije baš stalo da se most izgradi. Lovačke udruge vole ovakvo stanje jer se u Maloj Vranovini namnožilo dosta divljači, pa se praktično, sa lovačkog tronošca uz vatru, može ustrijeliti vepar kapitalac. Što se tiče lovokradica ovaj predio je Eldorado. Tu i tamo, u sumrak, odjekne lovački pucanj s “one strane”, kojemu se ne može ući u trag, a pogotovo “lovcu” i ukradenoj srnetini.

Općinski načelnik Topuskog Nikola Abramović vrlo dobro zna za problem mosta na rijeci Glini.

– Sa strane Općine Topusko sve je napravljeno. Ishodili smo građevinsku dozvolu, platili je 200 tisuća kuna i to je to ! Čekamo! U igri su još Županija, Hrvatske vode, Hrvatske Šume i Hrvatska vojska, a čini se da nitko od njih sada nema novaca. Osim toga, pa s one strane nema nikoga – ne može biti jasniji Abramović.

Nastavak propasti

Bilo kako bilo, Mala Vranovina svake godine sve više propada, a stare drvene kuće, prava remek djela izvorne arhitekture, prepuštena su zubu vremena, ali i brojnim pljačkašima. Kljaštre se starinske štale i ograde bunara, odvoze ukrasni bakreni limovi, skidaju s krovova nadaleko čuveni čardaci bez kojih nije bilo niti jedne kuće u selu, pijetlovi s krovova davno se ne kočopere, a svi plugovi, preslice, ćupovi, kolovrati, hrastova vrata i starinski srpovi, odavno su na novim adresama i ukrašavaju nečije eksterijere i interijere.

Čitav ovaj slučaj nemara prema stanovnicima oba sela, ujedinio je i Srbe i Hrvate čiji je interes da se napokon ljudi vrate na svoja ognjišta i počne se obrađivati zemlja do koje danas ne mogu niti konji, a kamoli traktori. Osim toga, mještani Male Vranovine ne mogu niti prodati svoja imanja jer su, bez prometnice praktično bezvrijedna, i s mostom bi sve bilo drugačije.

U želji da ovoga ljeta obiđu kuće i zemlju, zamolili su općinskog načelnika da na jednom mjestu bagerom napravi svojevrsni gaz, kako bi, za niskog vodostaja, mogli traktorom prijeći plićak te obići zemlju i kuće. Zahtjevu je odmah, bez riječi, udovoljeno. Sve je to, ipak, nedovoljno.

Vladimir Jurišić

71.godišnjica Drugog kordunaškog odreda

Odgovor Kordunaša na zločine

Drugi kordunaški partizanski odred je formiran ubrzo nakon prvog odreda Debela kosa (27.07.) a dva tjedna kasnije formiran je i treći odred u Perjasici

U Gornjem Skradu u općini Krnjak obilježena je 71. godišnjica formiranja Drugog kordunaškog partizanskog odreda, poznatijeg kao Skradski odred. On je formiran ubrzo nakon Prvog odreda Debela kosa (27.07.) a dva tjedna kasnije formiran je i treći odred u Perjasici. Bio je to odgovor Kordunaša na zločine – od Veljuna na početku maja 1941., pa preko Ivanović jarka i drugih stratišta – a znalo se i za zločine u Glini i drugdje. Dakle, nije bilo druge nego se braniti.

Prisutne je pozdravio predsjednik mjesnog odbora Gornji Skrad Đorđe Marković, a uz ljude ovog kraja skupu su prisustvovali načelnik općine Rade Kosanović, antifašisti iz Karlovca i dvojica živih boraca ovog Odreda Sava Duduković ( 1924.) i Milovan Dojčinović ( 1927.).

Parastos poginulima odnosno liturgiju, u mjesnoj crkvi služio je paroh iz Kolarića Željko Vidaković. U ime karlovačkih antifašista govorio je Mirko Miladinović. Položeni su vijenci i zapaljene svijeće za sve poginule borce i civilne žrtve rata.

Rade Kosanović i ovog se puta osvrnuo na događaje u Sadilovcu zapitavši se što znači “kada nas toliko prati policija”.

– Govore nam da imamo velika prava, ali u praksi toga nema – kazao je Kosanović.

Govorio je i o planovima općine za ovaj mjesni odbor. U toku je izgradnja vodovoda u dužini od 29 kilometara, postavljanje javne rasvjete i asfaltiranje puteva.

M. C.

Parastos civilnim žrtvama na Petrovačkoj cesti ubijenima 1995.

Kukavički napad aviona HV-a

Iako do danas za masakr nitko nije odgovarao, ohrabruje što je o njemu prozborila nevladina organizacija Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

I ove godine održan je parastos za srpske izbjeglice iz Like i Dalmacije koje je na Petrovačkoj cesti u rejonu Janjila kod sela Bravsko, duboko na teritoriju BiH, 7. avgusta 1995. poubijala hrvatska avijacija, iako je bilo vidljivo da se radi o civilima.

Na tom mjestu je u avgustu 2006. godine postavljen drveni krst koji je više puta uništavan, dok su 2010. Postavljene mramorne ploče s podacima o žrtvama, a lani u organizaciji beogradskog udruženja “Veritas” napravljen i krst od rostfraja. Parastosu su prisustvovali i predstavnici izbjegličkih udruženja, delegacije VSNM Ličko senjske županije i općine Donji Lapac, kao i predsjednik beogradskog udruženja Veritas Savo Štrbac.

Iako do danas za taj masakr nitko nije odgovarao, ohrabruje što je o njemu prozborila nevladina organizacija Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću.

– Ovim putem želimo još jednom skrenuti pažnju javnosti na teško naslijeđe neprocesuiranih zločina počinjenih u tijeku i neposredno nakon vojno-redarstvene operacije “Oluja”, izraziti solidarnost s obiteljima žrtava i još jednom upozoriti na pomanjkanje suosjećanja prema žrtvama iz drugih etničkih zajednica, ističu u Documenti.

Tog sedmog kolovoza 1995. godine oko 10 sati u selu Bravsko u susjednoj Bosni i Hercegovini, živote je izgubilo 9 osoba, od toga četvoro djece, dok ih je više od 50 lakše ili teže ranjeno.

Toga dana su, naime, dva nadzvučna aviona tipa MIG-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, 30-ak kilometara duboko u unutrašnjosti BiH, gađali kolonu civila iz južne Like i sjeverne Dalmacije, koji su tijekom vojno-redarstvene akcija “Oluja” u strahu napustili svoje domove. Kolona civila se kretala tzv. Petrovačkom cestom između Bosanskog Petrovca i Ključa, kada su je kod mjesta Kapljuh u selu Bravsko nadletjela dva aviona doletjela iz pravca zapada, odnosno Hrvatske.

U drugom preletu, na kolonu vozila ispaljeno je više raketa i tom prilikom su na mestu poginuli Darinka Drča (1927) i njeni unuci Jovica Drča (1989) i Mirjana Dubajić (1974), svi iz Brotinje kod Donjeg Lapca, brat i sestra Nevenka Rajić (1984) i Žarko Rajić (1986) iz Donjeg Lapca, Krstan Vuković (1951) i njegov sin Darko (1982) iz Donjeg Lapca i Branko Stjelja (1923) i njegov sin Mirko (1961) iz Nadina kod Benkovca.

Po izjavama svjedoka, lokalnih mještana i preživjelih izbjeglica, u koloni su bili isključivo civili, a pripadnika bilo kakvih vojnih jedinica nije bilo nigde u blizini.

Avioni su kolonu preletjeli vrlo nisko i relativno sporo, pa su piloti bez ikakve sumnje morali vidjeti da se radi o civilnim vozilima, ženama i djeci. Ipak su se, nakon prvog preleta, okrenuli, na povratku raketirali kolonu i odletjeli nazad u pravcu Hrvatske.

– Naglašavamo da se incident dogodio zadnjeg dana akcije Oluja kada više nije bilo nikakve realne prijetnje za hrvatske jedinice i to duboko na teritoriji Bosne i Hercegovine. Navodeći ovaj primjer i sjećajući se nevinih žrtava, želimo još jednom podsjetiti javnost i relevantne vladine institucije na činjenicu da su ti zločini počinjeni i da za njih nitko nije odgovarao te time i na neizvršenu obvezu otkrivanja i procesuiranja počinitelja ratnog zločina nad civilima, zaključuju u Documenti.

Poznati književnik Branko Ćopić napisao je pesmu “Na Petrovačkoj cesti” u kojoj je opisao kako su njemački avioni na tom istom putu u Drugom svjetskom ratu bombardirali tadašnje izbjeglice. Ove današnje čekaju svog Ćopića, ako već ne mogu dočekati kažnjavanje odgovornih.

Nenad Jovanović

Kod Gline obilježena još jedna godišnjica stradanja u Oluji

Parastos u Gornjem Selištu

Parastosom i polaganjem vijenca na groblju u srpskom selu Gornje Selište kod Gline u subotu, 11. avgusta, odana je počast srpskim civilnim žrtvama Oluje.

Parastos je služio paroh petrinjski Slavko Šarac koji je i osveštao pojedinačne grobove, kao i mjesto skupne grobnice. Kod grobnice se nalazi krst koji je u organizaciji SNV i VSNM grada Gline postavljen prije nekoliko godina. Vijenac su u ime VSNM položili Ljuba Vrga i Janko Likar, kao i zamjenik gradonačelnika Gline Đuro Stojić.

Komemoraciji je prisustvovalo nekoliko desetina okupljenih, među kojima i zamjenik sisačko moslavačke županice Milan Oblaković.

Pretpostavlja se da su tu sahranjene srpske izbjeglice iz kolone koja je krenula s Korduna, ali i nekih sela s Banije, te je nastradala blizu Gline. Osim skupne grobnice, na groblju se nalaze i dva reda pojedinačnih grobova na kojima su krstače označene s N.N. a koje su zbog proteklih godina i neodržavanja istrulile ili su u jako lošem stanju.

N. Jovanović

Nekretnine ionako osiromašenih građana padaju zbog dugova

Baranjci neslavni rekorderi u ovrhama

Dobar deo nekretnina od njih 75 koje se nalaze na području Baranje dato je kao zalog za hipotekarne ili slične kredite, ili kao garancija u kreditima koji su podizani za gospodarske i druge delatnosti Nekretnine su građanima često jedina vredna imovina koju imaju

Jedan od pokazatelja loše socijalne situacije u Slavoniji i Baranji ogleda se, između ostalog, i po tome da će se do kraja tekuće godine na javnim dražbama, ili kako se to u narodu kolokvijalno kaže “na bubnju”, naći približno 400 različitih nekretnina pod ovrhama.

Surova realnost je da to nije i konačna brojka, ona je naime u stvarnosti još i veća, jer je reč samo o onim aktivnim nekretninama ovrhe za koje je utvrđen datum javne dražbe i objavljen na Očevidniku nekretnina i pokretnina koji vodi i ažurira Hrvatska gospodarska komora pa su u trenutku izlaska ovog broja Novosti brojke još narasle.

Od pet slavonskih županija brojem nekretnina koje do spomenutog termina idu na bubanj prednjači upravo Osječko-baranjska županija. Poslednje brojke iz Očevidnika govore da je ukupan broj za ovu županiju 150 nekretnina, a čak 50%, odnosi se na Baranju. Osim loše socijalne situacije jedan od razloga zbog kojeg će se brojne nekretnine, u što spada sve što sudski izvršitelj popiše na licu mesta (kuće, stanovi, vikendice, šume, vinogradi, građevinska zemljišta, automobili, poslovni prostori, oranice itd.), leži donekle u činjenici da su te nekretnine građanima često jedina vredna imovina koju imaju, a na koju bi se eventualno ovrhovoditelj, najčešće banka, mogao namiriti.

Dobar deo nekretnina od njih 75 koje se nalaze na području Baranje dato je kao zalog za hipotekarne ili slične kredite, ili kao garancija u kreditima koji su podizani za gospodarske i druge delatnosti, a prvenstveno poljoprivredne. Ova delatnost je u teškoj situaciji pa i u toj činjenici leži delomični odgovor zašto je brojka tolika.

Istine radi treba reći da nekretnine na dražbama ne završavaju najčešće zbog neplaćanja kredita već i nepodmirivanja režija, računa, pa čak i pravih banalnosti poput neplaćenih računa za mobilno telefoniranje. Stoga je zanimljivo pogledati stavku ovrhovoditelja, a to su mahom banke, ali i javna preduzeća, komunalne firme i telekomunikacijske kompanije.

One su naime promenile praksu da se za ovrhu zbog neplaćanja računa čeka do šest meseci, kada on od simboličnog duga zbog kamata i ostalog, preraste u značajniji iznos, pa sadašnjom praksom potraživanja rešavaju mnogo brže. Za takve i slične račune, ovrhe najčešće sedaju na neko relativno manje vredne nekretnine.

U Sudu smatraju da brojke “nisu alarmantne”

Robert Gojević, predsednik Opštinskog suda u Belom Manastiru smatra da spomenute brojke, ma koliko bile zabrinjavajuće, ipak nisu velike i alarmantne jer, prema njegovom mišljenju, ne treba zanemariti postotak površine koju Baranja zauzima u Osječko-baranjskoj županiji.

Gojević tvrdnju potkrepljuje trenutnim stanjem i kaže da je u belomanastirskom sudu trenutno 513 otvorenih ovršnih predmeta. To su oni predmeti na kojima još nije dovršena ovrha, a od te brojke 180 je na nekretninama što je uobičajena brojka. Uobičajena ili neuobičajena brojka, to može biti i igra reči, ali prema stanju u Očevidniku upravo je Baranja neslavni rekorder prema broju dražbi koje slede, i to ne samo u svojoj, nego i svim ostalim županijama.

Zoran Popović

U hramu Prepodobne matere Paraskeve na Dobroj vodi u vukovarskom izletištu Adica

Godišnjica prve liturgije iz 1808.

1808. godine služena prva liturgija pored izvora lekovite vode gde je nešto kasnije izgrađen hram koji je proletos obeležio dva veka postojanja. U spomen na taj radosni događaj svedoči i spomen ploča

Mnoštvo vernika, među kojima i velik broj mladih porodica sa decom, okupilo se 8. avgusta u hramu Prepodobne matere Paraskeve na Dobroj vodi u vukovarskom izletištu Adica gde je svečano proslavljen praznik svetiteljke čije ime nosi ova crkva.

Na taj dan je 1808. godine služena prva liturgija pored izvora lekovite vode gde je nešto kasnije izgrađen hram koji je proletos obeležio dva veka postojanja. U spomen na taj radosni događaj svedoči i spomen ploča pored izvora u podnožju crkve na koji brojni stanovnici Vukovara i okoline dolaze po vodu verujući da je lekovita i čudotvorna.

Zbog velikog broja posetilaca sveta liturgija održana je na vanjskom oltaru, a služili su je protojerej-stavrofor Dušan Kolundžić iz Bijelog Brda, protojerej Radisav Trajković iz Inđije, jerej Nenad Dragičević iz Borova i đakon Vukašin Cvetojević. Molitve su čitali protonamesnici Miljen Ilić i Ljubenko Jović, a nakon liturgije brojni vernici su se pričestili.

Besedeći o prepodobnoj mučenici Paraskevi – Trnovoj Petki, prota Dušan Kolundžić je istakao njen značaj kao hrišćanke i svetiteljke, a posebno je naglasio važnost žene u hrišćanstvu kao majke.

– Negujte porodični život i porodične vrednosti. Bez povratka pravoj hrišćanskoj porodici koja je crkva u malom nema napretka nijednom narodu, poručio je prota okupljenima. Liturgiju je pratilo pevačko društvo hrama Svete Petke pod vodstvom protojereja-stavrofora Jovana Radivojevića, starešine crkve.

– Želeći da dostojanstveno obeležavamo ovu svetu mučenicu za veru Hristovu, 1997. godine sam uveo kumovanje na ovaj praznik, tako da je taj dan postao još jedna slava našeg svetog hrama, kaže prota Jovan čija je porodica prva kumovala na praznik Svete Petke započevši tako tradiciju koja se održava već 15 godina.

Zahvalio je ovogodišnjim kumovima, članovima porodice Došen iz Vukovara: Radivoju, Veri i Stefanu, koji su svetom hramu poklonili krstionicu, a sve prisutne počastili slavskim delicijama. Primivši četvrtinu slavskog kolača, kumstvo za sledeću godinu preuzeli su Goran i Verica Manojlović iz Borova naselja.

D. Bošnjak

Održan jedanaesti polumaraton u Topuskom

Laslo Tot nadtrčao suparnike

Sudjelovala su 142 takmičara iz Hrvatske, BiH, Slovenije i Mađarske. Žene su se takmičile u pet kategorija, a muškarci u devet

Jedanaestu godinu zaredom, Općina Topusko u suradnji sa Turističkom zajednicom općine i sa suorganizatorom i domaćinom Top-terme Topusko, organizirala je proteklog vikenda tradicionalni polumaraton. Trčalo se 14 kilometara kroz općinsko središte i bližu okolicu općine. Sudjelovala su 142 takmičara iz Hrvatske, BiH, Slovenije i Mađarske. Žene su se takmičile u pet kategorija, a muškarci u devet kategorija s pet godina razlike.

U kategoriji 65-70 godina domaći trkač, poznati maratonac Nikola Lukač osvojio je treće mjesto. Takmičari kažu da je najvažnije istrčati trku do kraja odnosno doći na cilj. Inače ukupni pobjednik jedanaestog polumaratona u Topuskom je Mađar Laslo Tot.

Drugi je bio Zoran Žilić iz Zagreba, a treći Goran Grdenić također iz Zagreba, a svi su iz kategorije do 34 godine. Četvrti je bio poznati maratonac Drago Paripović iz kategorije do 50 godina. Trku je završilo 128 trkača.

– Zadovoljan sam i ovogodišnjim polumaratonom u Topuskom. Po mom mišljenju sve je bilo uglavnom dobro organizirano – kazao je načelnik općine Topusko Nikola Abramović, koji je pobjednicima uručivao medalje.

– Ovakve manifestacije i sportske priredbe za nas mnogo znače. To je svojevrsna promocija naših turističkih potencijala. I sljedeće godine ćemo sudjelovati u svemu tome – kaže Nikola Zgurić, direktor prodaje i marketinga u poduzeću Top Terme Topusko

M. C.

U Vojniću održana “zelena noć” NK Petrove Gore

Nogometna fešta do jutra

Delegacija sudionika je položila cvijeće i zapalila svijeće na grobove nogometnih radnika: Branka Čavlovića-Čavleka, Tomislava Vlajnića, Milana Kukulja i Osmana Mustedanagića

Nogometaši NK “Petrove Gore” iz Vojnića, inače članovi Druge županijske nogometne lige nogometnog saveza Karlovačke županije i ove su godine organizirali već tradicionalnu “zelenu noć”.

Priredbi su u izletištu Muljava prisustvovali brojni simpatizeri ovog kluba, njih više stotina, brojni gosti i igrači koji su nastupili na prigodnom turniru. Fešta je potrajala do ranih jutarnjih sati. Rezultati utakmica u drugom su planu, a snage su odmjerili seniorski sastavi domaćina i “Krajišnika” iz Velike Kladuše.

Sve utakmice igrane su po velikoj vrućini, a posebno je bilo zanimljivo gledati veterane “Krajišnika”, domaćina i “Karaoke” – bivše igrače domaćina i NK Karlovca koji sada ne žive u Vojniću i Karlovcu već u Sloveniji, BiH, Srbiji i drugim evropskim zemljama. Oni su igrali svako sa svakim, s time što je poluvrijeme trajalo pola sata pa su ukupno odigrane četiri utakmice.

Prije podne na dan turnira, delegacija sudionika je odala počast, posjetila grobove, položila cvijeće i zapalila svijeće na grobove poznatih pokojnih, karlovačkih i regionalnih nogometnih radnika: Branka Čavlovića-Čavleka, Tomislava Vlajnića, Milana Kukulja i Osmana Mustedanagića, na Karlovačkom katoličkom groblju i Novom groblju na Jamadolu.

NK “Petrova Gora” inače je osnovana 1946. godine, a povratnici u Vojnić obnavljaju rad kluba 2006. Klub počinje takmičenje u Trećoj županijskoj nogometnoj ligi. Odmah osvaja prvo mjesto i ulazi u Drugu županijsku ligu gdje se i sada takmiči, s više ili manje uspjeha. Glavni problem u radu je nedostatak novca pa se ne zna da li je teže kod kuće organizirati službenu prvenstvenu ili kup utakmicu ili otići na gostovanje jer oboje košta dosta.

M. C.

Stogodnjak (124)

17. 8. – 24. 8. 1912: prema najnovijim podacima “Službenog glasnika” u Hrvatskoj je u školskoj 1911./1912. u osnovnim školama bilo 217.258 učenika, od čega – 49.092 srpske djece. Od 13 novootvorenih škola samo su dvije u srpskim mjestima. Za godinu 1912. predviđeno je otvaranje 8 novih škola, i samo jedna u srpskom selu, u Moravicama. Isto tako među 13 škola koje se obnavljaju, opet je samo jedna u srpskom mjestu, u Krnjaku. U Ličko-krbavskoj županiji u školu je, primjerice, obavezno polaziti 31.807 djece, a školuje se samo 13.665, u Donjem Lapcu umjesto 2857 samo 953, u Gračacu od 4209 jedva 1400. Sve ove podatke komentira stanoviti M.G. i kaže: “U kotaru Dvor, gdje je 88 posto Srba, od 19 učiteljskih lica 13 je srpskih, iako bi u najgorem slučaju trebalo biti 16. Dva sela općine Rujevac – Ljubina i Kosna – imaju preko 360 školskih sposobnjaka, ali još do danas od škole ni spomena… Još nešto pri kraju. Kad mi Srbi ne bi imali u Hrvatskoj i Slavoniji svoje 24 vjeroispovjedne škole, onda bi procent išao na našu štetu još u daleko većoj mjeri, tako da bi onda pali na kakvih 20 posto od školskih polaznika…” Objavljeni su i podaci o višim pučkim školama. U školskoj godini 1910./1911. bilo je 4200 učenika, od čega 540 Srba. Najviše Srba đaka ima u Gračacu – od 52 polaznika ih je 46 Srba i u Glini od 97 na Srbe otpada 53.

* u Zagrebu je, u 80 godini, umro David Milanković, sudac kraljevskog Stola sedmorice. Bio je i poznati dobrotvor, a posebno se iskazao u potpori Srpskom akademskom društvu i društvu “Privrednik”. Kao sudac je, do dolaska na službu u Zagreb, radio u Vukovaru, Osijeku i Požegi. Poslije njegove smrti otvorena je oporuka iz koje se saznalo da je najveći dio gotovine – preko 240.000 kruna – ostavio zagrebačkom “Privredniku”, Matici srpskoj u Novom Sadu, Srpskom pozorištu u Novom Sadu, Fondu sv. Save u Karlovcima, Srpskoj školi u Zagrebu, dobrotvornoj zadruzi “Srpkinje” u Zagrebu, Srpskom akademskom potpornom društvu, Srpskoj narodnoj školi u Dalju, srpskim društvima “Balkan” i “Njeguš” u Zagrebu, zagrebačkoj Srpskoj čitaonici i Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Požegi. Dio novca namijenio je i za osnivanje zaklade iz koje bi se stipendirali, kako se navodi, “siromašni i dobri Srbi pravoslavne vjere, koji će slušati pravne nauke, a rodom iz Hrvatske i Slavonije, te Ugarske… Zaklada će nositi moje ime i ime moje supruge Marije…”