Prva pomoć za jahača apokalipse

Marko Pogačar: Bog neće pomoći (Algoritam, 2012)

Najveću neobičnost proznog prvenca pesnika-globtrotera Marka Pogačara (Split, 1984.), ne pribavlja triger naslova ni pokušaj da se bude prozni Bela Tar, već je to poseban oblik literarne aluzije i političke satire. Autorska intencija se vraća na velika vrata – kada jednom prepoznate na koga je autor mislio ili šta je imao na umu, druge opcije bivaju isključene ili derogirane, a značenje teksta gotovo pa fiksirano. Recimo, datiranje priče “Prinudne meditacije” u travanj 1991. godine. Ako se setite da su tada počela ozbiljna ratna dejstva u Hrvatskoj i pale prve žrtve, priča dobija sasvim drugo značenje. Čudni zvuci koje čuje bračni par koji je krenuo na rođendanski parti i ostao zaglavljen u liftu, postaju ilustracija sve teskobnije atmosfere koja se valja spolja i pretače iz javne u privatnu sferu, iz političkog u porodični život. Trzavice svakodnevice ne nose beleg tek malograđanske trivijalnosti, već oportunog muka i zloslute ravnodušnosti prema budućoj patnji nepoćudnih pojedinaca i etničkih grupa.

Ismejani zločinac

Prve tri priče u knjizi govore o ratnom zločinu tako što stavljaju u pripovedni fokus počinioca zločina. Priča “Klao sam” samim naslovom naglašava taj fokus. Natuknica da je ovaj lik bio pripadnik tjelesnog zdruga, njegove poodmakle godine i njegova uzrečica na španskom, si senjor, upućuju da je reč o ustaškom emigrantu koji je dugo boravio “preko bare”. On se ispoveda šestogodišnjem dečaku koji nije u stanju da ga čuje. Zlikovac govori bez kajanja, lascivan je i rasistički uvredljiv. Svedenost vremenskog opsega priče na jedan prizor bez flešbekova ili paralelnih motiva ne dopušta da se produbi profil zločinca i njegova amoralna tvrdokornost. On je običan komšija koga pohode njegovi privatni demoni, nipošto pravosudne instance ili opšti javni prezir i osuda, u čemu treba videti dodatnu kritičku žaoku priče.

U priči ne najsrećnijeg naslova, “Pritisci, stepenice”, naracija je podređena perspektivi dragovoljca kod kojeg je kajanje zamenjeno postratnim sindromom, koji se očekivano manifestuje kroz alkoholizam i sociofobični cinizam. No, autor je još veći cinik. Likove zločinaca izložio je ruglu njihovih potonjih sudbina: ustaški likvidator, koljač svinja i ljudi, obeležen staračkom demencijom i neurednošću, drobiće gluvonemom dečaku, drugoga će, iako je na neki način heroj domovine, prebiti klinci iz kafića, dezorijentisani desničari.

Likovi Pogačarove proze su generalno usamljenici i socijalni marginalci, starije i sredovečne dobi, najviše obeleženi zlom. U taj korpus možemo uvrstiti i lika iz priče “Einsteinovo pravilo”, iako je još dečak. On iz noći u noć maltretira svog mlađeg brata tako što ga u sred sna krvnički povlači za uvo, a onda pobegne pod svoj pokrivač. Snovi koje sanja, o megdanu krmače i petla koji se završi tako što krmača proždere petla, te onaj gde se njegov otac preobražava u krmaču sugerišu postojanje nečeg tamnog na relaciji otac – sin. U tamnu grupu spada i glavni lik tri završne priče, koji živi u derutnoj kući u nekoj neimenovanoj ravničarskoj pustoši i postavlja zamke za svinje. Opsednut je time da napiše pismo bratu Ištvanu u kome bi mu saopštio nešto jako bitno. Prek je, nasilan i suicidalan, kundakom udara čoveka koji se uhvatio u njegovu zamku dok Csabu Utza, svog dobrovoljnog negovatelja, primorava na oralni seks.

Bog iz Utrehta

Priča “Ljubav poslije” isprva podseća na zaplet priče “Smrt u Amsterdamu” Andreje Matića iz knjige Muzej savremene umetnosti. Obe se odigravaju u Holandiji i u oba slučaja junaci na internetu saznaju za bizarnu ponudu, u jednom slučaju o eutanaziji koju prati prezentacija najvećih savremenih užasa, u drugom o udruženju koje veruje da prava ljubav počinje tek “sa dokova smrti”. U oba slučaja je reč o samozavaravanju i tragikomičnoj grešci. Matićev junak otkriva da nije oboleo od neizlečive bolesti te mu ni eutanazija nije neophodna , dok je sudbina Pogačarevog junaka složenija. On udruženju postmortne ljubavi zaveštava svoje telo, dok na turneji po Nizozemskoj gde promoviše svoje dve knjige prevedene na flamanski jezik, posećuje Džonija Štulića u Utrehtu. Štulić je za njega bog, no iako je izbegao otmičare ili nasrtljivce iz udruženja, ostaje zatočen u Štulićevom podrumu. Ni satirička žaoka uperena prema Štuliću, ni ovaj obrt i blaga bizarnost dostojni braće Koen nisu najjasniji – šta se ismeva kod omatorelog “fantoma slobode” i šta označava taj put naniže koji okončava u podrumu, u nemotivisanom božjem zatočeništvu?

Naslov knjige je svojevrsni trik. Pogačareva knjiga nije ateistički manifest ili skeptička propoved. Štaviše Bog nije mrtav – iako bivši, i dalje je živ i živi u Utrehtu. Istina, to je novovalni bog, izbegli frontmen Azre. Ova priča ipak nije dala naslov knjizi, naslov knjige je inokosan, ali jeste osnovni ton atmosfere satiričke začudnosti. Drugi bi činila postkataklizmička atmosfera čekanja kraja koji ne dolazi; treći groteska koja počiva na nekoj vrsti parodijskog međužanrovskog kolažiranja (“Ogled o sakupljačima ptica”).

Glavni problem Pogačarovih priča je prepuštenost poetici redukcije koja poentu ili kritički potencijal zanemaruje ili gura u drugi plan. Otuda neodređenost, nejasnost i nedovršenost uzimaju primat nad neobičnim i bizarnim. Takođe, satiričke transformacije stvarnosti nisu jasne čitaocu koji ne poznaje dovoljno kontekst hrvatske političke scene. Kao da je autor hteo sebi da dokaže da je jednako vičan pisanju proze. To je i dokazao kao jezički vešt i inteligentno duhovit autor, ali onim što je za prozu manje važno, stilsko-jezičkim registrom priča.

Bog uistinu nije pomogao, ali ne Bog Avrama i Avgustina, već bog, recimo, francuskog novog romana ili opore (post)ratne priče.