Rabljena sedmica
JOSIPOVIĆ
Predsjednik Ivo Josipović ne posustaje u svom privatnom ratu protiv Novosti i njihova izdavača, privatnom ratu koji bi Josipović, pod svaku cijenu, htio umotati u šareni papir načelnog političkog prijepora, ali to mu nikako ne uspijeva: njegov opasni politički amaterizam, pomiješan s kobnim dozama sujete, čini sasvim prozirnima njegove motive i namjere. Nakon što smo u prošlom broju ovih novina objavili da predsjednik Republike na važnim državnim adresama zagovara da Savjet za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske prestane financirati Novosti, te da se pritom služi neistinama, tračevima i spletkama, dotični je nastavio s dosadašnjom praksom: oglasio se u Novom listu. Predstavljen kao „Ured predsjednika“, Ivo Josipović demantiraju da se bave Novostima „iako je razložno upitati se zašto država daje velik novac za taj tjednik s tiražom od 900 primjeraka dok državni Vjesnik i druge privatne novine propadaju“.
Odgovor na Josipovićevo „razložno pitanje“, prožeto sitnom zlobom koja ne mari za činjenice, vrlo je jednostavan: Vlada Republike Hrvatske već godinama, preko Savjeta za nacionalne manjine, financira izlaženje brojnih glasila nacionalnih manjina, a među njima su i Novosti. Riječ je, dakle, o politici Vlade – i bivše HDZ-ove, i aktualne SDP-ove – vezanoj uz manjinsku problematiku. Ostali smo uskraćeni za odgovor na pitanje misli li predsjednik Republike da bi trebalo prestati davati javni novac svim manjinskim glasilima ili bi novac trebalo oteti samo Novostima? Zašto svima? Zašto samo Novostima? Kad bi i imao suvisle odgovore na ova pitanja, a to spada u sferu znanstvene fantastike, šefu države nedostaje zakonskih ovlaštenja za realizaciju privatnih osvetničkih akcija. Gdje mu je zakonsko uporište za prekrajanje Vladine politike prema informiranju pripadnika nacionalnih manjina?
Ali on se ne obazire na lako dostupne podatke, logična pitanja i granice svojih ustavnih ovlasti. Zaslijepljen bijesom prema Novostima, a isključivo zbog tekstova o masnim profitima njegova najboljeg prijatelja Marka Vojkovića u poslovima s njegovim HDS-om/ZAMP-om, Ivo Josipović radije se odaje čarima zavjereničkih teorija i podzemnim igrama u koje uključuje sve širi krug svojih savjetnika, pa i onog za nacionalnu sigurnost. U rano proljeće, kad smo otvorili aferu ZAMP, s Pantovčaka se neslužbeno širila pouzdana tvrdnja da iza naših tekstova stoji bivši predsjednik Stjepan Mesić. Sad se neslužbeno širi da nas na Josipovića huškaju Milorad Pupovac i(li) Zoran Milanović. Predsjednik, dakle, nije sposoban shvatiti da iza novinskih tekstova katkad mogu stajati samo autori i urednici: intenzivno druženje s bliskim mu urednicima i novinarima samo je produbilo njegovo uvjerenje da iza svakog teksta stoji nečiji skriveni interes, pa je besmisleno pokušavati da ga se razuvjeri. On naprosto ne može povjerovati da postoji svijet koji funkcionira drukčije od njega, da postoje ljudi čiji porivi nisu identični njegovima.
Umjesto što se bavi motivima Novosti i postavljanjem „razložnih pitanja“ o tome zašto država financira novine koje o njemu – zamislite! – pišu kritički, predsjednik Josipović trebao bio učiniti ono što je njemu najteže, naime, jasno odgovoriti na krajnje jednostavno pitanje: zašto se, gospodine predsjedniče, toliko uzbuđujete na svaki spomen Marka Vojkovića i njegova povlaštenog poslovanja sa ZAMP-om?
RUDIĆ
Završene su Olimpijske igre u Londonu. Opet je bilo veličanstvenih trenutaka, svjetskih rekorda, suza, razočaranja, pravih podviga i ushićenja. Engleska će idućih tjedana i mjeseci zbrajati financijske gubitke, a novine će još samo koji dan pisati o olimpijskim herojima, među koje su se svakako svrstali i hrvatski reprezentativci – Sandra Perković, Giovanni Cernogoraz, Lucija Zaninović, veslači, vaterpolisti… Ako se pita ovog autora, heroj londonske Olimpijade zove se Ratko Rudić, vaterpolski selektor Hrvatske. Ne samo zbog nevjerojatne kolekcije olimpijskih medalja koje je osvajao s različitim državama, nego ponajprije stoga što je Rudićeva biografija istinski trijumf onog najboljeg u sportu: marljivosti, posvećenosti, talenta, skromnosti i neopterećenosti nacionalnim barijerama. Vodili su ga uvijek samo sportski ideali, pa se nije obazirao kad su mu neki mali ljudi iz ove zemlje devedesetih godina poručivali da je izdajnik: znao je da će jednom, ipak, doći na njegovo, jer su njegove vrijednosti trajnije od politika, režima, država i njihovih sluga. I došlo je na Rudićevo, samo što to oni mali ljudi nikad neće shvatiti. Po tome se, zapravo, jedino razlikuju olimpijski heroji od olimpijskih prolaznika i smrtnika.