Suvremene fotografije nema na izložbama

Jedna od najuspješnijih umjetničkih fotografkinja na hrvatskoj sceni danas je zasigurno Ana Opalić. “Tiha” kao i njena fotografija, jedna je od umjetnica istinski posvećenih svome mediju. Opsesivno se bavi svojim temama, samom sobom i godinama detaljno i posvećeno radi na svojim radovima. Prati je epitet “mlade fotografkinje”, iako njeni radovi odavno izlaze iz okvira “mlade nade”. Aktivna je i na aktivističko – lezbijskoj sceni, te svira u bendu “U pol 9 kod Sabe”.

Već tijekom studija snimanja na Akademiji dramske umjetnosti, koja je kod nas jedina institucija na kojoj fotografi mogu pored snimanja učiti i fotografiju, primijećen je njen autorski rad, a veoma značajna potvrda njenog stvaralaštva bila je na 50. venecijanskom bijenalu gdje je zajedno sa fotografom Borisom Cvjetanovićem predstavljala Hrvatsku, što se kao činjenica ponavlja u svim predstavljanjima njenih radova.

Dobitnica je i T-HT nagrade @msu.hr. Veoma je aktivna i iza sebe ima veliki broj samostalnih i grupnih izložbi. Njene fotografije nalaze se u zbirkama kako domaćih institucija poput Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i Galeriji umjetnina u Splitu, tako i u Heinz Bossert galeriji u Kölnu i mnogim drugima.

Potencijal postoji

Prije nekoliko godina pokrenuli ste web portal “Suvremena hrvatska fotografija” na kojoj predstavljate hrvatske fotografe na jednom mjestu. Što bi danas rekli, da li je hrvatska fotografija ravnopravna s ostalim vrstama umjetnosti?

Pa ravnopravna je u smislu publikacija, galerijskih i institucionalnih programa, tematskih izložbi, a što se tiče zastupljenosti na recentnim izložbama suvremene umjetnosti nažalost nije.

Mnogi ističu da u Hrvatskoj ne postoji niti jedna prava fotografska galerija… Kako bi zapravo ocijenili domaću fotografsku scenu, autore, kustose, publiku, galeriste i njihove međuodnose?

Po mom viđenju u našoj suvremenoj fotografiji ima jako puno potencijala. Fotografija koja mene posebno zanima i intrigira – ona izrasla iz načina hrvatske konceptualne umjetnosti 70-ih, poprilično je postala introvertirana i osobna. I to mi se sviđa, međutim čini mi se da razlozi te introvertiranosti nisu samo odabir autora/ica već i izostanak komunikacije s teorijom, izostanak suradnje fotografa s institucijama, izostanak podrške struke.

Mislim da bi se uz kvalitetniju suradnju na relaciji teorija-muzejsko/galerijska djelatnost-umjetnička fotografska praksa, moglo dati hrvatskoj fotografiji puno veći prostor i značenje. Moglo bi je se i “iskoristiti”, u suradnji sa različitim institucijama kroz “dokumentiranje pojava u društvu”.

Na koji način birate fotografe koje želite predstaviti na portalu, s obzirom da ste jedina urednica portala?

Biram fotografiju koja svoj senzibilitet gradi na načinima konceptualnog promišljana, a koja nema svoj prostor. Fotografiju koja se prečesto nema gdje vidjeti, nema se gdje publicirati. Smisao portala je bio upravo taj-dati prostor suvremenoj hrvatskoj fotografiji koju, osim kada povremeno zaluta u neku značajniju skupnu izložbu suvremene umjetnosti, gotovo da i nemamo gdje vidjeti/pokazati.

Iskrenost i ambicija

Kao fotografkinja pripadate stilu “tihe fotografije” i istovremeno ste jedna od poznatijih suvremenih umjetnica. Na koji način je došao taj domaći i internacionalni uspjeh, ako je uopće moguće govoriti o uspjehu?

Ako je došao, uspjeh je posljedica mog upornog rada i neodustajanja. Radim i onda kada se čini da to nema ama baš nikakvog smisla. Fotografiranje je za mene jednostavno način proživljavanja. Izložbe se jednostavno dogode ili ne dogode. Oko toga se najmanje trudim, zapravo.

Da li je moguće živjeti od umjetničke fotografije? Smatrate li da je komercijalno bolje raditi neke potpuno drugačije poslove od fotografiranja, kako se ne bi “zagadila” ta intimna i iskrena sfera djelovanja kroz fotografiju?

Uglavnom ne živim od umjetničke fotografije u financijskom smislu, ali ne živimo samo u financijskom smislu, zar ne? Moja želja jest da budem u mogućnosti zarađivati angažmanima i projektima koji mi 100% imaju smisla – u svakom pogledu, humanom i umjetničkom. Da li je to moguće? Pa kao i sve drugo. Ponekad jest, a ponekad nije.

Doživljavate li suvremenu umjetnost kao biznis? Mislite li da je danas za uspjeh bitno imati dobra poznanstva u umjetničkom svijetu, poznavati dobre kustose, stvarati veze. Može li se sve to i istovremeno biti iskren?

Suvremenu umjetnost ne doživljavam kao biznis, nikako. Ja nisam uopće “biznis tip”, utoliko ne njegujem poznanstva iz ambicije. A mislim da iskrenost nema veze sa ambicijom niti profesijom. Ne vidim zašto bi neki svjetski poznat umjetnik bio manje iskrena osoba od vozača autobusa ili prodavačice u Konzumu.