Telo je jedina slobodna teritorija

Pedesetih godina prošlog veka Čehoslovačku je snašla “invazija krompirove zlatice”. Komunistička propaganda proglasila je najezdu ove štetočine za imperijalistički napad i optužila Zapad da na teritoriju ČSSR-a baca bubu koja je u štampi nazvana imperijalističkom. Radnja romana “Logor posrnulih žena” smeštena je upravo u doba ekspedicija protiv američke zlatice; u prve decenije nakon Drugog svetskog rata koje je poznati slovački pisac Anton Balaž detaljno prikazao u njihovoj kompleksnosti.

Jedne večeri, u Vidrici, delu Bratislave koji je tih godina bio poznat po prostituciji, nekoliko muškaraca u tamnim odelima napravilo je raciju. Po naređenju sa vrha, pedesetak prostitutki odmah je poslato u radni logor koji će od njih “stvoriti čestite žene i drugarice”. Balažov roman, koji odlikuje složena i bogata kompozicija, opisuje kako te strasne dame prolaze kroz fazu pročišćenja koja čeka “sve poražene klase”. Logorski kolektiv u tom trenutku broji i 753 politička i privredna prestupnika, 499 parazita, 132 asocijalaca, među njima najviše kockarskih varalica i lažnih prosjaka; 53 bivše prostitutke, 58 pripadnika policije jedne neimenovane formacije, 2 konja i 16 pasa čuvara.

Kazamat u komšiluku

– Ne smatram da je prostitucija bolest, odgovorio je Anton Balaž na pitanje novosadskih gimnazijalaca koji su učestvovali na tribinama ovogodišnjeg Prozafesta.

– Od početaka civilizacije ljudi pokušavaju da se reše prositucije, ali do sada nijednom društvu to nije pošlo za rukom. Ono što je mene zainteresovalo, kada je reč o ovom pitanju, jeste socijalizam koji je došao sa hiljadu novih stvari. Hiljadu prva bila je želja da se društvo obračuna sa prostitucijom, rekao je Balaž.

Anton Balaž rođen je u Lehoti 1943. godine. Prozaista je, dramski pisac, publicista i autor nekoliko televizijskih scenarija. U razgovoru o “Logoru posrnulih žena”, koji je u okviru edicije “Sto slovenskih romana” u Srbiji objavio Arhipelag, objasnio je kako je došao do priče o Vidrici.

– Tema me je zainteresovala zbog toga što sam odrastao malo dalje od prostora na kome se nalazio taj logor. Imao sam sedam ili osam godina kada su prostitutke pobegle iz logora i došle kod nas, u selo. Bio je to jedan od najvećih doživljaja! Do tada nikada nisam video ženu sa šeširom. Prošlo je nekoliko decenija. Napisao sam više romana, a onda mi je palo na pamet da bi trebalo da pišem o tome, najpre zato što se slovačka književnost nikada nije bavila takvom temom. Slovačka književnost je jako čedna, a moj roman je pokušaj da prekinem s tim. Neka vrsta obračuna sa čednošću.

Pored toga što nudi preciznu sliku posleratne Slovačke u svim njenim klasnim nijansama, Anton Balaž piše i odu ženskom telu. Ubrzo po dolasku u radni logor, jedna od najzavodljivijih junakinja ne može da prestane da gleda u svoje telo. Nekako podsvesno, saopštava narator, ona počinje da shvata da će na duže vreme to biti jedina “slobodna teritorija” koju u logoru može da odbrani. U zagušljivoj atmosferi barake posrnulih žena koje je novo društvo optužilo za nemoralnu prošlost i gde je zatvorenicama, bivšim prostitutkama, po posebnom naređenju zabranjeno da noću skidaju gaćice – sve kipti od zanosnih oblina i strasti.

Gotovo je neverovatno kako pisac uspeva da u atmosferi koja nalikuje jugoslovenskom crnom talasu na filmu, otvori izuzetno snažnu erotsku dimenziju priče, bez obzira na to što državni organi uporno oblače prostitutke u državne spavaćice. U isto vreme, žensko telo jeste predmet želje, ali i jezivog zlostavljanja. Dok kod pojedinca budi različite vrste najlepših i najjačih strasti, nago telo se, kada je o državnom aparatu reč, tretira kao objekat za mučenje – kao slobodna teritorija koju treba ukinuti.

Filmska verzija

Anton Balaž slatko se nasmejao kada ga je jedan novosadski gimnazijalac upitao koji je njegov tip žene, ukoliko se izbor svede na društvo koje je opisao u romanu.

– U toj galeriji likova nalazi se prostitutka Magda. Životne okolnosti odvojile su je od njenog deteta. Ceo njen trud svodi se na želju da omogući detetu bolji život. Da nabavi bonove za šećer, da se vrati, odgovorio je Balaž.

Satira Antona Balaža ostaje suptilna i tiha gotovo do samog kraja romana. Nešto eksplicitniji i groteskniji oblik dobija tek kada “tajni izlagači Nepogrešivog Učenja” donesu odluku da se dvogodišnja kazna prinudnog rada preinači na petogodišnju, to jest kada grupa izgladnelih ljudi pokuša da po svaku cenu provali u logor iz koga dopire miris gulaša. Ograda počinje da popušta, jer “njeni genijalni projektanti” nisu mogli ni da pretpostave da će jednog dana neko pokušati da silom uđe u zatvoreni prostor, a ne iz njega pobegne. Ovakve scene otvaraju pitanje logora kao večitog mučilišta čiju svrhu, na kraju priče, ne razume ni njegov komadant.

Nekadašnji intendant, pa zamenik, pokušava da u magnovenju podvuče crtu i nabroji koliko je bilo prestupnika, “krivih zbog svoje pogrešne rase, zatim pogrešne nacionalne pripadnosti, klasnog porekla – a sutra, koga ćemo tamo dovući sutra?” Ne bi ga iznenadilo “ni da to budu Marsovci.” Da li komadant logora uspeva da prevaspita žene koje su odmah na početku proglašene istorijskim leševima?

– Najveći promašaj socijalizma jeste u tome što je pokušavao da promeni svet, a da pritom nije promenio ljude. Zbog toga nije uspeo, odgovara kratko pisac.

Logor posrnulih žena imao je četiri izdanja u Slovačkoj, preveden je na nekoliko jezika i doživeo svoju zapaženu filmsku verziju.

– Filmska verzija romana nastala je u trenutku kada slovački film skoro nije postojao. Snimljen je zahvaljujući stranoj pomoći. S obzirom na ekonomske okolnosti, zadovoljan sam kako je film na kraju ispao. Prikazan je na festivalu u Berlinu, imao je tri projekcije, a zatim je bio na mnogim međunarodnim festivalima. Imao sam priliku da budem na tim festivalima sa rediteljem Lakom Halamom, objašnjava Balaž.

Anton Balaž bio je portparol prvog slovačkog predsednika Mihala Kovača koji je stupio na dužnost 1993. godine. Pre dve godine objavljeni su memoari bivšeg predsednika i ministra finansija, pre toga bankara kojem je u pisanju pomagao njegov bivši portparol.

Nedavno je i sam objavio publicističku knjigu u kojoj je, ovoga puta bez fikcije, izneo još neka sećanja na Vidricu, deo Bratislave koji će ostati zapamćen i zahvaljujući njegovom “Logoru posrnulih žena” koji se neprekidno kreće između požude i gađenja, između želje i ukidanja strasti. Čaj sa bromom, koji u logor stiže iz zaliha ministarstva zdravlja, metafora je u kojoj se ogledaju očajnički potezi države da jednom rukom zavede red, dok drugom hvata krompirovu zlaticu.