U Srbiji buja nova poezija

Jasmina Topić (1977.), spisateljica iz Pančeva, autorica je pet pjesničkih knjiga. Osim poezije, piše i prozu, književnu kritiku, eseje i kolumne. Urednica je Zbornika poezije i kratke proze mladih s prostora bivše Jugoslavije “Rukopisi”. Osam godina radila je kao novinarka za tjednik Pančevac, a trenutačno je novinarka slovenskoga dnevnog lista Dnevnik. Odnedavno je sudionica projekta Word Express, u sklopu organizacije Literature Across Frontiers (UK). Sada je na spisateljskoj rezidenciji u Rijeci.

Povod ovom razgovoru je izlazak vaše nove pjesničke knjige “Dok neko šapuće naša imena”, kao i vaš boravak u Rijeci, u organizaciji riječkoga pododbora SKD-a Prosvjeta. Jeste li zadovoljni recepcijom knjige i što novoga pišete otkako ste u Rijeci?

Da, nedavno je izašla moja peta pesnička knjiga u okviru jedne sasvim nove pesničke edicije, pomalo ambiciozno, a pomalo prkosno nazvane “Najbolja”, i to kao pokušaj da se osvedoči to novo doba mladih pesnika na književnoj sceni u Srbiji. Čak postoji i slogan “Nove boje poezije”, kao najava ali i potvrda raznolikosti koja buja – baš bih tu reč upotrebila – na poetskoj sceni, trenutno najaktivnijoj u Srbiji. U tom smislu, recepciju svoje knjige moram da posmatram u kontekstu ove ,”nulte” godine same edicije, a nadam se da će od jeseni, kada krenu promocije i književne večeri biti itekako prilike da se čuju utisci i čitalaca i kritike. Sama knjiga, čini mi se, ne odstupa previše od mojih prethodnih pesničkih naslova, ali usuđujem se da kažem, nosi jednu novu vrstu poetske zrelosti.

Rijeka je veoma interesantan grad. Dok sam među njegovim zidinama, podseća me na naš Novi Sad, mada nisam prva koja je to rekla. A kada se spustim preko tržnice do luke, odjednom se, kao malo iznenađenje, pojavi more! Volim tu riječku iznenađujuću raznolikost. Pokušavam da vodim dnevnik utisaka te se nadam da će to na kraju mog boravka biti jedan simpatičan tekst.

Prirodan spoj

Riječka promocija vaše nove knjige održana je nekoliko dana nakon Festivala poezije i vina u Pančevu, u čijoj organizaciji i sami sudjelujete. Kakva su vaša iskustva s književnim festivalima kao načinom promocije književnosti i čitanja uopće, a osobito čitanja poezije, koja je uvijek nekako na marginama književne scene?

Spoj poezije i vina oduvek je bio prirodan. Iako verujem i u klasična predstavljanja knjiga, volim povremeno i da eksperimentišem i s drugačijim pristupima promocijama, kao i da posmatram reakcije publike. Kada sam rekla da živimo u vizuelnoj eri – kojom smo prosto bombardovani – mislila sam i na poeziju, koja bi se od svih književnih rodova mogla i najlakše prilagoditi ovakvom stanju stvari. U Srbiji je poetska scena trenutno i najaktivnija i najraznovrsnija, no i dalje ne dobija ni trećinu medijske pažnje kao romani. Ne umem da objasnim taj i mnoge druge paradokse i nelogičnosti, ali kada bismo sad krenuli u analizu svih uzročnika i posledica, to bi nas odvelo u jednu drugu, veoma kompleksnu temu razgovora. Hvala bogu, postoje dobri književni festivali i u regionu, a oni su uvek značajni, i u smislu druženja pesnika i pisaca i kao informacija o tome kako se i šta trenutno piše.

Kako ocjenjujete aktualnu poetsku scenu u Srbiji, posebno u odnosu na suvremeno hrvatsko pjesništvo? Može li se govoriti o određenim generacijsko-poetičkim vezama?

Kao što sam već pomenula, pesnička scena je trenutno najinteresantniji, najživlji i najzdraviji deo književnosti u Srbiji, ali ne i s recipročnom pažnjom medija. Dok starije generacije i dalje funkcionišu po klasičnim, oprobanim principima percepcije novih izdanja, objavljivanja i predstavljanja, nove generacije su sad već definitivno obuhvatile i nove načine i nova sredstva obraćanja čitalačkoj publici. Kada govorimo o generacijsko-poetičkim vezama, mislim da je današnja scena veoma heterogena, i da postoje čak i velike poetičke razlike i raslojavanja u okviru jedne generacije, što je možda pomalo šizofreno za kritičare, ali je dobro za poeziju. Možda smo trenutno ne samo u stvarnosnoj nego i pesničkoj tranziciji, pa će se tek za koju godinu videti da li se može govoriti o zajedničkoj niti ili ne.

Prerušavanje kritike

Kakvo mjesto zauzima danas književna kritika, ako imamo na umu njezino gotovo potpuno povlačenje iz srednjostrujaških medija? Utječe li taj proces na inflaciju književnih nagrada i kako se poezija snalazi u medijski uvjetovanom obratu načina vrednovanja i promoviranja književnoga teksta?

Mislim da književna kritika i dalje ima važnu funkciju u književnom životu, samo ona mnogo češće poprima osobine transvestita ili, drugačije, povremene pojave prerušavanja u nešto što možda i nije kritika nego promovisanje određenih subjektivnih i više čitalačkih nego stručnih afiniteta. Ali to, najzad, nije ništa novo. O tome učimo i dok studiramo književnost. Retki su dobri, nepristrasni književni kritičari, a mnogo je onih koji žele da se nametnu kao takvi autoriteti, bez osnove i preko potrebnog iskustva. Čini mi se da danas to deluje nekako stihijski, u talasima, kako koja formalna ili neformalna pesnička grupacija dođe u fokus male književne scene. Postoje i oni drugi, i ja navijam da takvi prevagnu.

Vaša poezija iznenađuje ciničnog čitatelja. U njoj ne pronalazimo ironijski odmak spram svakodnevnoga, nego naprotiv – iznova otkriven sentiment. Kakav tretman sentimenta može biti moguć danas, kako u tekstu, tako i u zbilji?

Čini mi se da bi kompletan odgovor na ovo pitanje bio preopširan, pa ću pokušati, nažalost, samo površno prokomentarisati takvu konstataciju. Verujem u raznolikost pesničkog jezika i percepcije, kako unutrašnje, tako i spoljašnje stvarnosti. Svaka poetika mora sadržati u sebi i ličnost autora i njegov subjektivni doživljaj sveta. U poeziji je to naročito bitno, a kod proze može da doživi i različite transfomacije. U poeziji autor ima svoje “ja” čak i kad je njegov subjekt neko drugi. Jednostavno rečeno, ako nemam ironiju u svom “ličnom arsenalu”, teško da ću je imati u pesmama. Proza je, da ponovim, ipak nešto drugo.