Ukus kao klasna legitimacija

Više od tri desetljeća nakon što je objavljena u francuskom izvorniku, jedna od najznačajnijih knjiga suvremene društvene i kulturalne teorije napokon izlazi i na hrvatskom jeziku. I to baš na desetu godišnjicu smrti njenog autora: Pierre Bourdieu teorijski je uvelike obilježio posljednju četvrtinu dvadesetog stoljeća, razdoblje nakon iscrpljivanja strukturalističkih i egzistencijalističkih paradigmi, etabliravši se u jednog od tri ili četiri globalno najreferentnija autora današnjice. Od sociološke studije Alžira početkom šezdesetih pa do žestoke kritike neoliberalizma i podrške pravima radnika i ilegalnih imigranata u devedesetima, znanstveni rad nadograđivao je vehementnim političkim angažmanom, naglašavajući redovito svoju poziciju na “lijevom polu ljevice”; napisao je više od dvadeset i pet knjiga, a poseban su utjecaj imale studija akademskog polja “Homo Academicus”, kontekstualni prikaz opusa Gustava Flauberta i devetnaestostoljetne francuske književnosti u “Pravilima umjetnosti”, i iznimno popularno, vrlo pristupačno predavanje “O televiziji”.

Višegodišnja istraživanja

Međutim, upravo je “Distinkcija” njegov magnum opus, iscrpna analiza u kojoj je, na temelju višegodišnjih socioloških istraživanja, anketiranja i statističkih proučavanja u šezdesetim godinama, najsustavnije razvio svoju teorijsku poziciju, artikuliranu elastičnom, istodobno vrlo gustom, preciznom i pristupačnom pojmovnom mrežom.

Bourdieu tu uvjerljivo demontira mit o jednoj od stožernih estetičkih kategorija, onoj ukusa, kao o prirođenoj, usađenoj “osobini”. Nasuprot intuitivnoj, a zapravo eminentno ideološkoj predrasudi o individualnim ukusima koji proizlaze izravno iz karaktera i “prirode” pojedinaca i o kojima se onda, kao što znamo – i kao što ideologija uvijek zahtijeva – ne raspravlja, on dokazuje društvenu konstruiranost naših preferencija i sklonosti, bila riječ o “visokoj” ili popularnoj umjetnosti, hobijima ili modi, hrani ili sportu.

Osnovna funkcija ukusa pritom je razlikovanje: ali ne samo onoga što nam se sviđa od onoga što nas ne privlači ili odbija, nego, znatno važnije, razlikovanje nas samih od pripadnika drugih društvenih skupina. “Ukus svrstava i svrstava onoga tko svrstava”, sažima tu povratnu funkciju estetičkog suđenja Bourdieu: pasionirano slušanje suvremenog džeza, odlasci u kazalište ili lifestyle gurmana upućenog u neformalnu gradsku mapu vrhunskih restorana nisu samo estetička i hedonistička zadovoljstva, nego načini da se, najčešće nesvjesno, ispriča priča o vlastitom društvenom porijeklu i sadašnjoj socijalnoj poziciji. Daleko od “autentičnih” ekspresija više ili manje profinjenog individualnog senzibiliteta, ona su svjedočanstvo o bogatijim ili siromašnijim obiteljskim zaleđima, o stupnju i smjeru obrazovanja; u konačnici, “ukusi su povlašteni označitelji klase'”. Što onda, naravno, znači i to da su, na makrosocijalnoj razini, sredstvo legitimacije superiornosti vladajućih, dominantnih klasa; niža pozicija popularne ili masovne kulture u odnosu na elitnu, “visoku”, istodobno je refleksija ekonomskih i društvenih odnosa.

Marksistički horizont Bourdieovih istraživanja nije, međutim, podrazumijevao i rigidnu, jednosmjernu ekonomsku uvjetovanost, nego je sačuvan određeni stupanj autonomije dinamike kulturnog polja: “Postoji ekonomija kulturnih dobara, ali tu ekonomiju valja izdvojiti kako bi se izbjegao ekonomski determinizam”. Investicije i mešetarenja na toj se burzi ukusa i preferenci izvode simboličkim kapitalom i svako ulaganje ide za tim da potvrdi i ojača poziciju ulagača, ali, kao i na svakoj burzi, rizici su neizbježni, pa treba pratiti kako indeksi pojedinih umjetnika, stilova ili moda rastu i padaju, da bi se kapital na vrijeme prebacio u prave dionice…

Neophodan kontekst

Orijentacijske strategije unutar kulturnog polja Bourdieu je terminološki artikulirao pojmom habitusa, svih onih usvojenih sklonosti, navika, tjelesnih vještina, ukusa itd. koji se “podrazumijevaju”, funkcioniraju bez potrebe za eksplikacijom. Pojmovni par “polje”-“habitus” pokazao se vrlo produktivnim, otvarajući prostor za brojna kasnija sociološka i kulturološka istraživanja.

Treba se nadati da će i dugoočekivano objavljivanje “Distinkcije” na hrvatskom imati utjecaja na suvremena, društveno relevantnija čitanja kulturnog polja domaće i regionalne tranzicije: FAK-ovski uspon i kasniji pad prozne književnosti, recentna medijska glorifikacija suvremene vizualne i konceptualne umjetnosti ili cijeli onaj lifestyle sushi-barova, minimalistički dizajniranih interijera i korporativno sponzoriranih festivala kojim se etablirala nova, “postindustrijska”, urbana klasa dizajnera, PR-ovaca i content managera naprosto traže analizu koja bi ih smjestila u neophodan socioekonomski kontekst.