Bum i kriza evropejstva

Interesantno je to gledanje na Evropu (ne samo na EU), koje se iz ovih krajeva sada već desetljećima širi. Od opčinjenosti “evropskim duhom” ili, još supstancijalnije, “duhom evropejstva” tijekom 1980-ih (tko se još sjeća žučne rasprave o Srednjoj Evropi, kojoj su se preko češkog pisca Milana Kundere pridružili i neki hrvatski intelektualci, a koja je skončala – usred tada već dekadentnog jugoslavenskog socijalizma – u kratkotrajnoj nostalgiji za austrougarskom “boljom prošlošću”!), preko hantingtonovskog koncepta sukoba civilizacija u 1990-im, koji je za nas, na krajinskom predziđu kršćanstva, u pobjedonosnom bijegu s balkanske straže u Evropu, konceptualizirao sam Prvi Pisac, doktor Prvi Predsjednik (pokazavši da, optužbama za provincijalizaciju usprkos – ili baš zato – slijedi trendove u, gle vraga, više američkoj no evropskoj ideologiji), pa do današnjih evroatlantskih integracija, najprije u NATO, pa u EU, bez alternative, kojima je posvećen i zadnji zadrti desničar sa saborskom ambicijom iz našeg sokaka.

Usput, moglo bi se vidjeti kako u tim “identitetskim” promjenama, a sve u okviru istih “nacionalnih” imena, koja se bore za prepoznavanje i priznanje, uistinu splašnjava hrvatsko-srpski sukob. Dok su na početku zadnje realizacije hrvatske “državotvorne ideje” Srbi bili glavni remetilački faktor – a neki su se potrudili da tu fantazmu, s obje strane sukoba, i otjelove – sada su oni partneri kojima treba pomoći da zajedno s nama uđu u istu “evroatlantsku kuću”. Ako je evroatlantskom svijetu, a vidjet ćemo koliko je to također fantazmatska koncepcija, uspjelo da, na posredan način (u krajnjoj liniji, svojom dugoročnom antikomunističkom politikom) najprije pomogne proizvesti ovdašnje konflikte na napadnutom jugoslavenskom tijelu, da bi ih (uz izvjesne troškove, ne samo ekonomske, po urođeničke zajednice) onda disciplinirao i “normalizirao” u čete novih gurka svoje globalne armije, mora se priznati da je on bio od nas – ljevičara u regiji – jači. Pa i onda kada smo mogli jasno vidjeti početne znakove kraja njegove svjetske dominacije.

Ustvari, “balkansku politiku” Zapada mogli bismo označiti kao jedan od zadnjih njegovih uspjeha, u svom “jedinstvenom” evroatlantskom obličju. Uspjeha koji geopolitički, ali i ekonomski (za centar), još uvijek traje. Tako poljsko predsjedništvo EU-om (svim intrigama na unutarpoljskoj političkoj sceni usprkos) navodi primjer Hrvatske, kojoj će pomoći na putu do članstva u EU i u znanju iskorištavanja EU-fondova, kao dokaz i dalje poželjnosti evroatlantskih integracija za zemlje (polu)periferije Evrope. Dokaz da Poljska u svom “integriranju” nije pogriješila (u prilog tome može se sačiniti i statistika u opjevanoj maniri mjerila “po glavi stanovnika”, no ona npr. govori i da 80 posto stanovnika Rumunjske izjavljuje da je bolje živjelo u doba Čaušeskua). No što god učinili, Poljska – a nju nude za primjer uspješnosti u tzv. tranziciji nekada socijalističkih zemalja – neće postati jedan od novih centara evroatlantskog svijeta, ma koliko vladajuća kasta kitila NATO-oružje. Već će, ne okrene li se i drugim stranama svijeta, ostati njegova provincija. To je sada svima toliko očito da je interesantnije postalo zapitati se nešto drugo, obrnuto: a kako su ikada i mogli pomisliti da će biti drugačije?

Poljsku ovdje spominjemo kao primjer, jer je druge lakše vidjeti no sebe samog. A ako ima kakve istine u tezi da je “pogled izvana” jedini uistinu objektivan pogled (najslavniji primjer: da je istinu Francuske revolucije mogla misliti tek njemačka klasična filozofija), onda bismo trebali uvažavati mišljenje jednog Afrikanca (Egipat, Senegal), Samira Amina, redovnog zagrebačkog gosta, koji već desetljećima kritički govori o aporijama evrocentrizma unutar kapitalizma kao svjetskog sistema. A onda i o aporijama u evropejstvu samom. U zadnjem tekstu o imploziji evropskog sistema (u časopisu “Monthly Review”, dostupno na webu) on kritizira, da ne kažemo ismijava, ideologiju koju gutaju toliki rubni evropski narodi, koje se upravo ponovno kolonizira, ideju da će svi postati dijelom Prve, “evroatlantske” Evrope. Pošto je povijesna osovina London/Amsterdam/Pariz od 16. pa do sredine 20. stoljeća gradila svoju svjetsku dominaciju na kolonijalizmu, bila je ona, sve donedavno (dok SAD nije preuzeo dominaciju), centrom epohe koju možemo nazvati, zajedno s Wallersteinom, liberalnim kapitalizmom. Jedna od nuspojava skončavanja takvog kapitalizma, u njegovoj neoliberalnoj varijanti, jest da se i nekritički korištena sintagma evroatlantskosti sada rastavlja na sve prazniju ideju Evrope s jedne, i sve više nasilno održavanu ideju atlantskosti i imperijalističke Evrope s druge strane. Primjerice, trebamo se zapitati kakva je to ideja Evrope, kao konkurenta ili pandana SAD-u, u srcu čijeg političkog projekta je vojni savez. A na čelu kojeg je zemlja koja NIJE članica EU-a, iako je faktički integrirana u “evropski ustav” – a to je naravno SAD!

Da bismo tu anomaliju mogli pojmiti, moramo uzeti u obzir nastanak kolektivnog imperijalizma trijade (SAD, Evropa, Japan). I dalje, u terminima Amina, moramo se baviti opstankom dominantnih centara poopćenih monopola, pomoću kojih se zemlje opadajućih ekonomija Zapada suprotstavljaju nekada bismo rekli zemljama u razvoju, a danas “nadolazećim ekonomijama” Kine, Rusije, Indije, Brazila. U novoj rundi rekolonizacije svijeta ti drugačije grupirani monopoli zamijenili su ranije oblike monopolskog kapitalizma. No nisu uspjeli održati ili povratiti vjeru u rast svjetske privrede na nepromijenjeno i zaoštreno kapitalističkim osnovama. Ukratko, ono što se lakonski naziva transnacionalnim kapitalizmom ustvari je nova vrsta kolektivnog imperijalizma (o tome vidjeti više na jednom izvanevropskom izvoru informacija: Pambazuka News) elita nad narodima svijeta. Vjera u “bolju kapitalističku budućnost” trajala je, sada već vidimo, puno kraće od, recimo, vjere u historijski postojeće socijalizme: naime, od 1980-ih do 2000-ih, dakle nepunih 30 godina.

Razlike među evropskim državama – da privremeno zaključimo ovu diskusiju koja u nas nije ozbiljno ni počela – razlike u njihovom porijeklu, bogatstvu i političkim prošlostima, čine svaku ideju ujedinjene evropske politike nemogućom. Ljevica to može – a najčešće na Zapadu, ako je parlamentarna, i čini – shvatiti kao izazov. Kao borbu iznutra za promjenu prirode EU-institucija. Kao dokaz da je drugačija Evropa moguća. Izvana, a to, primjerice, znači iz Afrike, Azije i Južne Amerike promatrano, to se ne čini samo mrtvom trkom (poput ubrzane i uvećane verzije propasti Jugoslavije – da budemo megalomani u usporedbama), već i začuđujućim nedostatkom volje za pronalaženjem ili barem propitivanjem alternativa. Recimo, traženjem saveznika u najvećem, dakle izvanevropskom dijelu svijeta.

Evropska ljevica kao da nema plan B, za slučaj da plan A propadne. Plan A, po kome bi se samo EU valjda trebala spasiti. A on propada. Dežurni moralist bi rekao: dosta što smo uništili Jugoslaviju, nećemo valjda još i Evropu? No, sve bi se to moglo pokazati kao samo još jedna manija veličine nekoga tko odavno nije glavna uloga u drami svog života. Pravo je pitanje zato već naoko sasvim apstraktno, a opet odsudno: kako to ponovno postati?