Dugo desetljeće koje je promijenilo svijet
Arthur Marwick: “The Sixties: Cultural Revolution in Britain, France, Italy and the United States, 1958 – 1974” (Oxford University Press, 1998)
Na rubu prvih društvenih komešanja početkom šezdesetih bila je anketa provedena među
15-godišnjim Francuskinjama o njihovim stavovima prema odraslima. Među ostalim, djevojke su zaključile da odrasli iznad 35 godina ne bi smjeli plesati. Na početku kulturne revolucije, koja će ubrzo promijeniti svijet i preispitati sve autoritete i pozicije moći, nije više bilo plesa za starce, da parafraziramo naslov filma braće Coen.
U svojoj kulturološkoj bibliji šezdesetih “The Sixties: Cultural Revolution in Britain, France, Italy and the United States, 1958 – 1974”, koristeći se analogijom s tzv. kratkim 20. stoljećem i dugim 19. stoljećem, pokojni britanski povjesničar Arthur Marwick šezdesete naziva “dugim desetljećem” koje je započelo 1958/59. i trajalo do 1973/74., kada Nixon napušta Bijelu kuću, započinje naftna kriza, a rat u Vijetnamu privodi se kraju.
Mini-renesansa
Prva društvena komešanja krajem pedesetih označili su pojava “tinejdžerske revolucije” i “nove kulture mladih”, promjena seksualnog ponašanja kod mladih i sredovječnih bračnih parova, novi odnos prema ravnopravnosti žena i očuvanju okoliša te rasni protesti. To je bila najava desetljeća Freuda i Marxa, Martina Luthera Kinga i Twiggy, Warhola i Marcusea, Beatlesa i Crvenih brigada, Timothyja Learyja i Linde Lovelace…
Šezdesete su donijele kulturnu revoluciju koja je udarila na sva središta moći tradicionalnog društva. Posrijedi nije bio udar uske elite i radikalne manjine. Upravo suprotno, nositelji promjena bili su najširi slojevi zapadnog društva: mladi, žene, studenti, rasne i spolne manjine, ali i veliki dijelovi starijih generacija i srednjeg sloja. To je glavna teza Marwickove povijesti “dugog desetljeća”. Šezdesete nisu tek igralište eksperimentalnog teatra, studenata Berkeleyja i Sorbonne ili radikalnih feministica, nego općedruštvena
mini-renesansa. Ono što je krenulo s tinejdžerskom kulturom i otporom prema kulturi odraslih, prema vladajućoj oligarhiji, gerontokraciji i starcima kao takvima, završilo je feminističkom revolucijom, pobunom protiv patrijarhalne opresije i otporom prema muškarcima, kao samom središtu moći tradicionalnog društva.
Ako su početkom šezdesetih anketirane francuske tinejdžerice smatrale da “nema plesa za starce”, krajem desetljeća talijanske radikalne feministice, okupljene oko Rivolta Femminile, u svom su manifestu istaknule da seks s muškarcima može proći, ali razgovor ne – dakle, nema razgovora s muškarcima nakon seksa.
Duboka transformacija
Naravno, navodimo pomalo bizarne detalje, no možda je upravo u njima najuočljiviji sav idealizam desetljeća i sva širina prostora borbe koju je donijela socijalna i kulturna transformacija. Marwick je povjesničarski odmjeren, ali to ne znači da njegove “Šezdesete” ne prenose idealistički ushit epohe. On je i naglašeno nesklon marksizmu i neomarksizmu (knjiga je pisana devedesetih, u vrijeme kada je utjecaj marksizma bio na najnižim točkama), ali time ne podcjenjuje utjecaj koji su marksizam i neomarksizam imali na socijalnu i kulturnu transformaciju društva, posebice za vrijeme studentskih pobuna i unutar feminističkog pokreta.
Svijet u kojem danas živimo za Marwicka je svijet koji se formirao šezdesetih. Posrijedi je bila duboka transformacija na koju presudno nije mogao utjecati ni neokonzervativni revival osamdesetih, na čelu s Ronaldom Reaganom (koji je kao guverner Kalifornije naredio da se demonstracije na Berkeleyju uguše helikopterskim napadom suzavcem). Iako je javnost u ponekim trenucima podržavala policijsko nasilje, posebice u Americi, gdje se na antiratne demonstracije gledalo kao na nepatriotske i agresivne, većina društva prigrlila je promjene.
Anketa sprovedena 1973. među građanima Evropske ekonomske zajednice i, zasebno, građanima Francuske, Njemačke, Velike Britanije i Italije, pokazala je da se u odnosu na kraj pedesetih građani u cjelini, ali i sve klase, rase i rodne i dobne skupine, smatraju bolje uhranjenima i bogatijima, da vode raznovrsnije i zanimljivije živote te da su manje izloženi stresu nego analogna populacija s kraja pedesetih. Taj konsenzualni stav velike većine građana o napretku u kvaliteti života između kraja pedesetih i početka sedamdesetih možda je i najveća pobjeda šezdesetih.