Ideologija reforme

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane – to je politika koju politikantske elite ovdašnjih državica međusobno BEZUSPJEŠNO vode već desetljećima. Pa čak i kada surađuju u ritualima “istine i pomirenja” – a te politike su, dobro ih analizira beogradski teoretičar Branimir Stojanović, samo nastavak rata drugim sredstvima – političari misle da trebaju nekome uzeti (“Hrvati” “Srbima” ili “Slovencima”, “Slovenci” svima ostalima itd. i sl.) da bi sami imali. Tako ovdašnja politika postaje na neki način dvostruko neoliberalno prenapregnuta. Osim “opće” vladavine konkurentnosti koju nam nameću iz centra, dodaje se i “poseban” regionalni začin te pojave.

Da su te politike bezuspješne, tj. da su nakon desetljeća iscrpljujućih sukoba sve strane u njima na podu a ne na tronu, to nijedna vlastima pridodana javnost, naravno, ne priznaje. Jer, bolje zvuči – čitamo u “hrvatskim” novinama – kako je Slovenija u godinu dana prošla put od najuspješnije nove članice EU-a do skorašnjeg bailouta, dok je Hrvatska jedina ovogodišnja priča o EU-uspjehu koju ni Slovenija neće moći pokvariti. Zaista, tako uspješnoj Hrvatskoj ne treba neprijatelj – kod kojega je još uvijek, recimo, omjer plaća i troškova života dvostruko povoljniji – da bismo se svi radovali. Jer, sve što piše o Sloveniji je istina. Da tamo “reforma” ne staje na saniranju strukturnog proračunskog deficita, već na red dolazi saniranje loših kredita u bilancama slovenskih banaka. Što u praksi znači izdavanje državnih obveznica od strane posebno formirane agencije, a koje bi zamijenile loša potraživanja banaka. Taj bailout, koji još mora odobriti Evropska komisija, stajat će slovensku državu milijardu eura. Znači li to što mi takvih poteza nemamo da je u nas stanje bolje? I otkuda onda – naravno, nepovezana – vijest da je jedan od zaključaka susreta hrvatskog i slovenskog ekonomskog “stručnjaka” (to nešto govori i o “nacionaliziranoj” autonomiji znanosti u ovim društvima) kako su nam potrebne slovenske banke s obnovljenom reputacijom u Hrvatskoj?

U Sloveniji “reforma” zaista ne posustaje, pa vlada do kraja godine osim opisanog saniranja banaka misli provesti i reformu mirovinskog sustava te pomoću čak dva zakona nanovo propisati radno-pravne odnose. Napisani su i pripremljeni Zakon o radnim odnosima i Zakon o uređenju tržišta rada. Na oba sindikati imaju konceptualne prigovore, jer je očito da je u sukobu rada i kapitala država izabrala stranu. S jedne strane, ona sama smanjuje dosegnuta radnička prava, a s druge poslodavcima širi manevarski prostor da i sami sve slobodnije reguliraju odnose u radu na štetu radnika. Promjene u politici razvoja sve odreda vuku na neoliberalnu stranu – iako je ta etiketa čak i među političarima kletva. Objašnjava se – baš kao i u nas – da drugačije novca ni za koga neće biti, da ovakvi bolni rezovi nemaju alternative.

To novo jednoumlje, kako “politiku štednje” naziva mlađi sindikalist Saveza slobodnih sindikata Slovenije (ZSSS) Goran Lukič, ne želi razgovarati o ideologiji reformi koje poduzima, jer da su one navodno onkraj ideološkog mišljenja. Ako svaka reforma – ma koliko lažno radikalna bila – ima neku ideju o tome kako doseći ciljeve koje si je zacrtala na sistemskoj ravni, ona ima i neku ideologiju! A ideologija svih današnjih strukturnih posizanja – u Sloveniji kao i u Hrvatskoj – svodi se na sveto trojstvo: privatizacija, deregulacija, fleksibilizacija! Lažna radikalnost ovih prijedloga nije u tome što oni ne zasijecaju dovoljno duboko u socijalno tkivo, već u tome što zasijecaju krivo. Što NISU učinkoviti! I to po kriterijima koji su predlagačima imanentni: stvaranja društva s globalno konkurentnom tržišnom privredom. Omiljeni sindikalni primjer da visoka reguliranost radnih odnosa u korist radnika daje dobre rezultate i u postizanju produktivnosti rada, a onda i u konkurentnosti, još uvijek su – uz sve promjene koje se i tamo događaju – skandinavske države. No, to što se posiže za drugačijim putem govori i o tome da vladajućoj, buržoaskoj klasi ponestaje prostora za klasne kompromise iz prošlosti. Pošto novac (u relativno pravednim omjerima) ne misle davati, a misle (u apsolutno nepravednim) i dalje uzimati od radnika, dobro je disciplinirati ih. Kako se to, primjerice, radi i u središtu, u Njemačkoj, gdje kategorija siromašnih zaposlenih, s lošim radnim statusom, postaje dominantna. U Sloveniji, koja je sada uistinu ispred nas na neoliberalnoj stranputici (ali ćemo i mi izgleda uhvatiti zadnji vlak za taj radni logor), postoji već sada 22 oblika rada i s tim povezanih socijalnih davanja, pravnih statusa, isključivanja i uključivanja. To što Međunarodna organizacija rada govori da svom stanovništvu, bez obzira na oblik rada koji obavlja, država treba garantirati osnovnu društvenu i pravnu sigurnost, ne zabrinjava više gotovo nikoga. Jer, država si stavlja u zadatak provesti planove eksploatacije vlastitog stanovništva, u ime kojih će sve više prikrivati, a ne otkrivati, nepodnošljive odnose u radu.

Pa kako to – pita se slovenski novinar – da većina stanovništva, koja više ne vjeruje ni strankama ni političarima uopće, vjeruje u nužnost ovakvih reformi? Sindikalist Lukič mu odgovara da je ono što još uvijek zovemo javnim mnijenjem u vremenu krize podčinjeno velikom vanjskom pritisku. Točnije: javno mnijenje je proizvod zastrašivanja! Dokaz? Recimo, razlika između tzv. javnih medija mainstreama i tzv. socijalnih mreža. Na kojima je svakodnevan ovakav razgovor, ne samo mladih, o strukturnim reformama: “Radit ću do smrti, poslodavac koji me drži potplaćenim neće mi adekvatno priznati obrazovanost pri izračunu osnovice za mirovinu. Mom partneru zaposlenom u javnom sektoru smanjili su plaću i zamrznuli svaku mogućnost napredovanja. Treba bježati odavde!” Postali smo podanici država koje svoja stanovništva – mjerama biopolitike – pretvaraju u potrošnu radnu snagu. Naročito je očito žrtvovanje mladih i starijih generacija, dok je za one srednjih godina predviđena mrkva na štapu.

Zato se trebamo pitati o čemu govorimo kada tako olako potežemo riječ reforma za svako sranje koje nam je vlast manjine u korist manjine još u stanju učiniti. Promjena fokusa s politike štednje na politiku investiranja svodi se na promjene u zakonodavstvu i nadležnostima ministarstava. Svi govore o rashodima u državnom proračunu, čiji teret moramo socijalizirati, a malo se govori o, prečesto privatiziranim, koristima od prihodovne strane. “Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane” neuspjela je politika među ovdašnjim državicama. No, ona je puno uspjelija u unutardržavnim preraspodjelama moći i novca, koje sve odreda vuku na istu, uvijek vladajuću stranu. “Nema ratova između naroda, nema mira između klasa”, piše utopijski poučno, pa dakle i kontrafaktički, na jednom transparentu koji se redovno pojavljuje na zagrebačkim demonstracijama.